U Galeriji Josip Račić otvorena izložba “Drvored” akademskog slikara Nikole Pjevačevića

U Galeriji Josip Račić večeras je otvorena izložba „Drvored“ akademskog slikara Nikole Pjevačevića. Uz uvodno obraćanje Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, o umjetniku i prezentiranim radovima govorio je muzejski savjetnik NMMU i autor izložbene koncepcije Željko Marciuš. Umjetnici Matko Vekić, Zoltan Novak, Vatroslav Kuliš, Izvor Pende, Marijana Pende, Ana Ratković Sobota, grafička dizajnerica Ana Zubić, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka Iva Körbler neki su od uzvanika koji su među prvima razgledali postav. Događanju je kao izaslanica zagrebačkog gradonačelnika prisustvovala Nikolina Radić Štivić, zamjenica pročelnice Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo.

Više o izložbi koja ostaje otvorena do 27. kolovoza možete saznati na: https://nmmu.hr/2023/05/31/21773/
Reprodukcije: s otvorenja izložbe "Drvored" Nikole Pjevačevića u Galeriji Josip Račić / iz arhive NMMU i Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Uoči otvorenja izložbe “Drvored” 4. srpnja u Galeriji Josip Račić, NMMU vam predstavlja umjetnika Nikolu Pjevačevića

NMMU: Rođeni ste 1993. u Belom Manastiru. Što za vas znači Baranja?
NIKOLA PJEVAČEVIĆ: Naravno da osjećam povezanost s korijenima. To je posebno podneblje. Najmočvarnije mjesto u Hrvatskoj u kojem se osjeti određena težina, povijesna i trenutna. Ljudi tamo žive duboko s tom težinom, ali i s toplinom. Prizemljeni su u jednostavnosti i zato volim taj kraj.

NMMU: Po čemu ćete pamtiti prof. Duju Jurića i prof. Matka Vekića u čijoj ste klasi 2019. diplomirali na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu?
NIKOLA PJEVAČEVIĆ: Između ostalog, po ljudskosti.

NMMU: U kojem ste trenutku shvatili da želite postati umjetnik?
NIKOLA PJEVAČEVIĆ: Oduvijek sam crtao ili slikao, ali drugačije je kada stvarno to osvijestiš kao svrhu. To se dogodilo u malo zrelijoj dobi kada sam bio spreman dobro protumačiti određene podražaje.

NMMU: Na 6. bijenalu slikarstva 2021. HDLU vas je nagradio nagradom za najboljeg mladog umjetnika, a Nacionalni muzej moderne umjetnosti samostalnom izložbom u Galeriji Josip Račić. Koliko vam znače te nagrade?
NIKOLA PJEVAČEVIĆ: Osjećam zahvalnost za nagrade HDLU-a za najboljeg mladog umjetnika i NMMU-a za samostalnu izložbu u prostoru Galerije Josip Račić. S obzirom na slabo razvijen sustav koji rijetko omogućuje pojedincu da se razvije i živi od svog rada nagrade u smislu financijske podrške i prilike za izlaganje su privilegija. Predstavljaju mi korak naprijed u profesionalnom razvoju.

NMMU: Možete li reći nešto o svojim radovima iz najnovijeg ciklusa „Drvored“ koje ćete predstaviti na izložbi u Galeriji Josip Račić?
NIKOLA PJEVAČEVIĆ: Prerano je da bih cijeli ciklus već sada nazvao Drvored. Još uvijek je to proces u kojem sam tek ušao u vizualni prostor. Reljefi su nastali u proteklih nekoliko mjeseci gdje sam zagrebao u potencijal medija, ponajviše drveta. Ideja se uvijek javlja kao neka vrsta osjećaja koji slijepo pratim. Samo treba razviti vjeru i strpljenje da će proces odvesti u dobrom smjeru.

NMMU: Kolega Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i autor koncepcije Vaše izložbe u Galeriji Josip Račić, u predgovoru piše da vam je enkaustika, tehnika poznata još od antike, izuzetno važna u vašem radu? Zašto?
NIKOLA PJEVAČEVIĆ: Uvijek mi je materijal jednako važan, kao i svaki drugi aspekt u radu. To je alat pomoću kojeg pojedinac pronalazi jezik za izražavanje. Pčelinji vosak, isto kao i ugljen, ima plemenitost u sebi, no mislim da još nisam izvukao potencijal koji nosi sa sobom.

NMMU: Što vama predstavlja simbol drveta / stabla?
NIKOLA PJEVAČEVIĆ: Ja ga iščitavam kao vertikalu. Ali ne pokušavam to prenijeti doslovno u rad.

NMMU: Da li je teže izraziti se kroz monokromne radove?
NIKOLA PJEVAČEVIĆ: Svaki smjer nosi svoju problematiku. Ne bih rekao da je teže ili lakše. Svaka ideja zahtjeva svoj tretman i razvoj odnosa prema materiji.

NMMU: Odakle su daske koje ste rezbarili, da li možda iz Slavonije?
NIKOLA PJEVAČEVIĆ: Nažalost nisu, to su drvene ploče iz industrijske proizvodnje. Ali imat ću uskoro priliku raditi i na lokanom drvu.

NMMU: Koje su vaše obveze na Akademiji za kulturu i umjetnost u Osijeku?
NIKOLA PJEVAČEVIĆ: Još uvijek su to obaveze vanjskog suradništva. Od jeseni ću se vjerojatno susresti sa studentima raznih generacija.

NMMU: U kojem biste svjetskom muzeju voljeli vidjeti svoje radove?
NIKOLA PJEVAČEVIĆ: Pokušavam se ne uhvatiti u takvim mislima. Zdravije je.

NMMU: Kojeg umjetnika iznimno cijenite?
NIKOLA PJEVAČEVIĆ: Teško je izdvojiti nekoga pojedinačno. Cijenim kada netko dubinski proživljava put koji je odabrao, čak i van struke. To je uvijek nadahnuće.

NMMU: Kad bi glazba mogla opisati vaše radove, koja bi to kompozicija bila?
NIKOLA PJEVAČEVIĆ: Možda nešto od Vlatka Stefanovskog i Miroslava Tadića s performansa u Zagrebu 2000. godine. Volim razmišljati da je moguće prenijeti takve vrijednosti kroz sliku.

NMMU: Kada ste najkreativniji?
NIKOLA PJEVAČEVIĆ: Kada si zakompliciram život i znam da će proces trajati dugo, ali onda to prihvatim i pustim da se stvari razvijaju prirodno.

NMMU: Što biste izdvojili kao svoj najveći dosadašnji uspjeh?
NIKOLA PJEVAČEVIĆ: Vjerojatno odnose koji su došli po putu.

Razgovarala Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: iz arhive NMMU © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Istaknuti hrvatski slikar, grafičar, pisac i znanstveni istraživač Josip Zanki o svojoj slici “Bojinac” iz fundusa Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu trenutno, a prezentiranoj u postavu NMMU „Jedan svijet“ u Providurovoj palači u Zadru

Rad Bojinac zasniva se na reinterpretaciji tradicijske ideje krajobraza i promišljanju konceptualizacije i reprezentacije prostora. Na prostoru planine Velebit planinarim od 1997. godine, a dobar sam dio svog boravka nastojao posvetiti ne samo umjetničkim impresijama i umjetničkom istraživanju već i etnografskim istraživanjima fenomena kao što su mirila, vrtače, bukove šume. Više puta sam bio u izrazito teškim situacijama, ostajao sam bez vode, spavao na otvorenom, gubio se; međutim nikad nisam odustao od izučavanja fenomena planine Velebit. Godine 2008. u mjesecu kolovozu posjetio sam prvi put Bojinac, koji se nalazi unutar Nacionalnog parka Paklenica na Južnom Velebitu. Lokalitet sam nastavio posjećivati skoro svake godine i jedno mi je od najikoničnijih mjesta na Velebitu. Bojinac se osim istoimenog vrha sastoji od velikih kukova, megalitskih stijena, dolina, platoa i vrtača. Na Bojincu se nalazi i čuvena megalitska stijena falusoidnog oblika Jagin kuk, koja ima sve značajke kamene babe. Bojinac predstavlja jedan od najfascinantnijih dijelova bajkovitog krajobraza Velebita u kojem se isprepliću organske forme bukovih stabala s prirodno nastalim antropomorfnim stijenama koje podsjećaju na okamenjene divove. Rad Bojinac propituje upravo jedan od takvih fenomena, bukvu na platou pored izvora vode čiji je oblik debla i granja iskrivljen djelovanjem bure. Tim oblicima vrlo se često pridaju mitološka značenja, povezuje ih se sa šumskim bićima i duhovima zemlje, stvarajući tako od jednog atmosferilijama oblikovanog stabla jedinstvenu simboličku formu. Ovim sam radom želio pokazati svu složenost značenja jednog mjesta, ali i različite naracije koje mu mogu biti pridodane.

Josip Zanki

Reprodukcija / Josip Zanki, Bojinac (po lokalitetu na Velebitu), 2008. / akrilik na platnu / 100 x 150 cm / MG-7120 / Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

U Galeriji Josip Račić otvorena izložba Kamen na grani Amele Frankl

U Galeriji Josip Račić sinoć je otvorena izložba Kamen na grani vizualne umjetnice Amele Frankl. Tom prigodom prisutnima je izložbu predstavio ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i kustos izložbe Branko Franceschi. Umjetnica Amela Frankl zahvalila je svim suradnicima na izložbi te govorila o vlastitoj inspiraciji za izložbu.

Izložbom Kamen na grani, koju u Galeriji Josip Račić javnost ima priliku razgledati do 2. srpnja, umjetnica Amela Frankl nastavlja umjetnički projekt Crno staklo na putu kojeg u različitim medijima i disciplinama, kroz više konsekutivnih izložbi, namjerava predstaviti u nekoliko izložbenih prostora. Cjelokupni projekt čiju okosnicu čini serija plakata iniciran je umjetničinim boravcima i izletima po Mauretaniji, ogromnoj i slabo naseljenoj državi krajnjeg zapada subsaharske Afrike - ističe u predgovoru pratećeg kataloga povjesničar umjetnosti i kustos izložbe Branko Franceschi.

Više o izložbi možete pročitati na: https://nmmu.hr/2023/04/06/amela-frankl/

Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

NMMU vam predstavlja Amelu Frankl
vizualnu umjetnicu čija se izložba “Kamen na grani”
31. svibnja otvara u Galeriji Josip Račić

NMMU: Izložbom „Kamen na grani“ nastavljate svoj "rad na putu" - kompleksno umjetničko djelo koje namjeravate razviti u različitim medijima i disciplinama, u više konsekutivnih izložbi i u nekoliko izložbenih prostora. Koje ćete radove izložiti na ovoj izložbi u Galeriji Josip Račić?
AMELA FRANKL: Četiri rada koja predstavljam u Galeriji Josip Račić dio su projekta “Crno staklo na putu“ na kojem sam započela raditi 2019. godine nakon prvog boravka u Mauretaniji. Rad po kojem sam nazvala ovu izložbu rezimira osjećaje i razmišljanja koja su me tamo zaokupljala. Rad “...i da sada zatvorim oči“ jedan je od prvih kojim opisujem svoju zatečenost i ushićenje pustinjom. “PK22“ je snimka iz prikrajka rada ribara, istovremeno prekrasne koreografije i okrutnog životnog realiteta. I potom snimku performansa iz 2022. koji sam izvela na putu do geološke formacije Gelb er Richat. “Pretposljednji motiv“ je rad u kojem pokušavam zatrti tragove automobilskih guma na pješčanom putu zamišljajući vlastito nestajanje, gubljenje u prostoru.
NMMU: Tko posjeti Afriku kaže da je to neprocjenjivo iskustvo koje čovjeku generalno promijeni percepciju svijeta i pogled na život te da se Africi uvijek želite vratiti. Da li je to slučaj i s vama i što vama znači „vaša Afrika“?
AMELA FRANKL: O, da. Sjećam se kada su me nakon prvog povratka prijatelji i poznanici pitali:“...i kako je bilo?“. Prvo bih duboko udahnula, a potom ugodno zbunjena ostala bez riječi. Moj susret s Afrikom bio je oduševljavajući šok. Odmah sam odlučila kako ću o tom osobnom iskustvu govoriti kroz rad, to je i razlog projekta “Crno staklo na putu“. “Kamen na grani“ sam ja u Africi. Svaki rad je moj, pomalo neobičan, uvrnut, oslobađajući afrički autoportret.
NMMU: O čemu ste najviše razmišljali za vrijeme boravka u Mauretaniji? Koji vas se susret tamo najviše dojmio?
AMELA FRANKL: Sve me se dojmilo: vrućina u koju sam uranjala svoje stare europske kosti, narančasta boja magle koja se diže nad gradom, likovi poput Sokrata u dugim togama, te deve, mitološke životinje...
NMMU: Na koji način osobne priče i životne situacije unosite u svoje radove?
AMELA FRANKL: Upravo ovako kako nastaje projekt “Crno staklo na putu“ i radovi koje predstavljam u Galeriji “Josip Račić“. Svaka osoba koju spominjem u tekstovima je stvarna, svaka situacija o kojoj pričam je doživljena, u svakoj sam i sama akter. Naravno, tu je uvijek pitanje, kako publici učiniti daleki, nepoznati svijet i moje osobne priče, zanimljivim. To je princip koji vrijedi za svaki moj rad. Biti u vlastitom radu za mene je najbolji način kako biti autentična.
NMMU: Nakon Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu studijski ste boravili u Kölnu i Parizu: koliko je to utjecalo na vaš rad i kakav su dojam na vas ostavila ta dva grada?
AMELA FRANKL: Privremeni odlazak iz Zagreba za mene je bio jedan dodatni proces sazrijevanja u radu i svakako, životno iskustvo. Köln je miran univerzitetski grad, moj boravak je bio reguliran studentskim statusom. Više od svih atrakcija koje nudi, Pariz me fascinirao brojnim knjižarama i dostupnosti knjiga, i znanja. Možda baš i pod tim utjecajem više ne mogu koncipirati rad a da nešto ne napišem.
NMMU: Postoji li neko umjetničko djelo koje vas posebno fascinira?
AMELA FRANKL: Možda kompozicija Françoisa Couperina “Les Barricades mystérieuses“, možda i zbog njezinog tajanstvenog naziva.
NMMU: Kada biste trebali izdvojiti umjetnika kojeg iznimno cijenite, tko bi to bio?
AMELA FRANKL: Svakako Pier Paolo Pasolini, izniman umjetnik i intelektualac dvadesetog stoljeća.
NMMU: Najdraži književnik ili književno djelo?
AMELA FRANKL: Dobro me je protresao roman “Stranac“ Alberta Camusa.
NMMU: U svojim radovima komunicirate s grčkim bogovima: zašto vas posebno zanima grčka mitologija?
AMELA FRANKL: Tema grčkih bogova i junaka provlačila se kroz rad “Dnevnik s ruba pustinje“. Grčka mitologija otvara prostor mašte, priče su nedovršene, junaci su u stalnoj transformaciji. Grčki mitovi otkrivaju kako su grci regulirali svoje odnose s moćnim bogovima, oni su eho jednog drugog svijeta i vrijednosti...Mauretanija je mjesto na kojem sam pronašla tragove grčkih junaka i bogova.
NMMU: U fokusu vašeg rada je odnos pojedinca i zajednice, kao i naše odgovornosti spram prošlosti i povijesti: što u tom smislu za vas znači sloboda?
AMELA FRANKL: Da, u nekim mojim radovima, to se posebno tiče teme Holokausta koja me trajno zaokuplja, prošlost i sadašnjost se isprepliću, u stalnoj su interakciji. Biti svijestan te interakcije je sloboda.

Razgovarala: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Reprodukcije : Amela Frankl
Kamen na grani 2022./2023.
Serija plakata, digitalni tisak na jet coat 200 gr papiru, 70 x 50 cm
Videostill: Miran Krčadinac
Oblikovanje plakata: BilicMuller Design Studio
Lektura: Martina Fryda Kaurimsky
Prijevod i prilagodba na engleski / Translation and adaption into English: Ljiljana Culjak
Tisak: Kvikprint, d.o.o., Zagreb

U Galeriji Josip Račić otvorena izložba Vedrana Kopljara (wish i was there) 2

U Galeriji Josip Račić večeras je otvorena izložba (wish i was there) 2 konceptualnog umjetnika, slikara i performera Vedrana Kopljara.
Ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branko Franceschi u svom govoru istaknuo je kako je riječ o prvom umjetnikovom predstavljanju u rodnoj zemlji. Vedran Kopljar, koji od malih nogu živi u Belgiji, predaje na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu na kojoj je 2015. diplomirao slikarstvo. Na svojoj prvoj zagrebačkoj izložbi predstavlja se recentnim i dosad neizlaganim InnerSpacePortals, 'Unknowing Teaching #5' djelom iz 2022. prikazanim na CASSTL-u u Antwerpenu te replikom prve daske koju je „upoznao“ i s kojom je „komunicirao“ u okviru Plank komunikacijskog centra. Taj centar osnovao je 2019. , a od 2021. dio je kolekcije M – Museuma u Leuvenu i funkcionira kao subinstitut u muzeju.
Vedran Kopljar zahvalio je svima koji su mu pomogli u realizaciji izložbe. Uz roditelje i rodbinu, umjetniku je na premijernom predstavljanju u Hrvatskoj velika podrška bio i stric - vizualni umjetnik Zlatko Kopljar.
Izložba u Galeriji Josip Račić ostaje otvorena do 28. svibnja, a prati je dvojezični katalog na hrvatskom i engleskom jeziku s tekstom kustosice Valerie Verhack.

* više o izložbi: https://nmmu.hr/.../04/06/vedran-kopljar-wish-i-was-there-2/
* razgovor NMMU s Vedranom Kopljarom možete pročitati na: https://nmmu.hr/.../uoci-sutrasnjeg-otvorenja-izlozbe.../

Reprodukcije: s otvorenja izložbe Vedrana Kopljara (wish i was there) 2 u Galeriji Josip Račić / Foto iz arhive NMMU i Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb.

Uoči sutrašnjeg otvorenja izložbe (wish i was there) 2 u Galeriji Josip Račić NMMU vam predstavlja umjetnika Vedrana Kopljara

NMMU : Kakve su ostale vaše veze s domovinom?
VEDRAN KOPLJAR: U Slavonskom Brodu posljednji put sam bio prošlo ljeto. Posjetio sam svoju baku koja je tamo živjela. Nažalost prošle godine je preminula. Kao dijete dolazio sam svake godine, ali posljednjih pet, šest godina svake dvije ili tri. Kad dolazim, dolazim s roditeljima. U Hrvatskoj obično posjećujem Zagreb, u kojem žive moja dva strica i bratići. Slavonski Brod ću definitivno i dalje povremeno posjećivati jer tamo imamo vikendicu.
NMMU: Da li ste u rodbinskoj vezi s hrvatskim slikarom Zlatkom Kopljarom?
VEDRAN KOPLJAR: Da, to mi je stric.
NMMU: Kako biste opisali Antwerpen, grad u kojem živite i radite?
Metropolitsko selo s obiljem interesantih likova. Dovoljno se stvari događa, ponekad više, ponekad manje. U središtu je, u smislu da je vrlo lako doći do Bruxellesa, Amsterdama, Pariza, Londona… Vjerujem da je kvaliteta života u tom gradu poprilično dobra, ali veći dio godine za mene je vrijeme presivo.
NMMU: Na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu, na kojoj ste 2015. diplomirali slikarstvo, usavršavali su se slavni slikar Vincent van Gogh, arhitekt Pierre Cuypers (projektant Rijksmuseuma i centralne željezničke stanice u Antwerpenu), umjetnik Henry Van de Velde (belgijski secesijski slikar, arhitekt i dizajner interijera), koji je s Victorom Hortom u Belgiji osnovao Art Nouveau, ali i utjecao na udruženje Deutsche Werkbunda. Kao i apstraktni belgijski slikar Georges Vantongerloo (osnivač grupe De Stijl), zatim crtač stripova Willy Wandersteen, suvremeni vizualni umjetnik i kazališni redatelj Jan Fabre, modni dizajneri poznati kao Antwerp 6 i mnogi drugi. Opišite nam svoje studentske dane na tom prestižnom sveučilištu.
VEDRAN KOPLJAR: Kraljevska akademija likovnih umjetnosti u Antwerpenu jedna je od najstarijih umjetničkih škola na svijetu, a odjel mode zasigurno je prestižan. Ono što mogu reći je da su atelijeri odjela slikarstva jako lijepi. Smješteni su na najvišem katu, s puno prozora kroz koje ulazi prelijepo sjeverno svjetlo. Imao sam odličan razred s divnim kolegama poput Kena Verhoevena i Jana Gordtsa, koji su mi i danas najbliži prijatelji. Profesori su bili malo tradicionalniji nego što su sada, ali predavao nam je i belgijski ultra - konceptualni umjetnik Vaast Colson - od kojeg smo puno naučili i izvan slikarstva. On je s kolegom Dennisom Tyfusom, belgijskim ilustratorom, vizualnim umjetnikom i glazbenikom vodio artist run space za izložbe i eksperimentalnu glazbu - događanja koja smo redovito posjećivali.
NMMU: Na Kraljevskoj akademiji u Antwerpenu danas i predajete. Koji kolegij?
VEDRAN KOPLJAR: Profesor sam na odjelu slikarstva. Pomažem studentima prve godine i onima na poslijediplomskom studiju u razvijanju njihove osobne umjetničke prakse.
NMMU: Postoji li na Kraljevskoj akademiji kabinet ili dvorana u kojoj su učili ti značajni umjetnici? Kakav je osjećaj boraviti u takvom prostoru?
VEDRAN KOPLJAR: Iskreno rečeno, uopće nemam neki poseban osjećaj s dušom povijesti. Više me zanima kako i što se sad negdje u današnjem vremenu radi. Na primjer, najstariji dio Akademije koji se sada zove 'Tempel', trenutno se koristi kao polivalentna hala - nemam baš neki poseban osjećaj kada se nalazim unutra no, izvana je prelijepo.
NMMU: Kako biste definirali svoj umjetnički stil?
VEDRAN KOPLJAR: A joj… nema tu stila. Ozbiljne zezancije. Bavim se metaforama, a moj medij je poetika.
NMMU: Kako čudljiva belgijska klima - uz sivilo, kišu i tmurne dane - utječe na vašu umjetničku inspiraciju?
Stalno uzimam vitamin D i svaku si godinu kažem da zimi trebam pobjeći negdje gdje je jako vruće i ima puno sunca, ali nikad ne uspijem.
Zimi puno boravim u kući, čitam i istražujem, baš imam zimski san. A u proljeće i ljeto, kad je jako vruće i sve se oko mene uspori, mogu ići punom parom. Tada i najviše fizički stvaram radove.
NMMU: Izložbom „(wish i was there) 2“ u Galeriji Josip Račić prvi put se predstavljate u Hrvatskoj: koje ćete radove izložiti i što o njima možete reći?
VEDRAN KOPLJAR: Na ovoj izložbi odlučio sam pokazati većinom InnerSpacePortals – dosad neizlagane radove - nastale između 2021. i 2023. Ti su radovi metaforički otvori i ulazi u nešto, ali i metaforičke posude ili spremnici. Prikazujem i 'Unknowing Teaching #5' iz 2022., koji je bio prikazan na CASSTL-u u Antwerpenu. Ovaj precizni rad možda se čini i kao uputa za ISP-ove, ali budući da je to nesvjesno učenje, sve na što može uputiti je nesvjesnost. Na kraju pokazujem rad iz Plank komunikacijskog centra. Repliku prve daske koju sam „upoznao“ i s kojom sam „komunicirao“. Nazvana je 'Centar' i također je metaforički centar PCC-a. Pretpostavljam da je uz radove koje sam odabrao i naziv - koji se odnosi na naslov prvog ISP-a- izložba možda pjesma o orijentaciji i pomaku.
NMMU: Što su za vas Inner Space Portals?
VEDRAN KOPLJAR: Za mene su to metafore koje funkcioniraju na puno različitih razina. Na primjer, funkcioniraju kao otvori prema onome što gledatelj projicira na njih ili u njima. U tom smislu oni su za mene svojevrsni spremnici - metaforički hvatači značenja.
NMMU: Koncepciju vaše zagrebačke izložbe potpisuje belgijska kustosica Valerie Verhack: možete li nam nešto reći o toj suradnji?
VEDRAN KOPLJAR: Valerie sam angažirao da napiše tekst za izložbu, a razgovori koje smo vodili utjecali su na izložbu. Valerie je najvećim dijelom zaslužna za to što je Plank Communication Center 2021. postao dio kolekcije Museum M i što je ostao funkcionirati kao subinstitut u muzeju.
NMMU: Tko su vaši umjetnički uzori?
VEDRAN KOPLJAR: Ima ih previše, a i to su onda samo oni kojih se sjećam. Među njima ima i dosta onih koji nisu umjetnici. Stoga ne bih želio raditi popis, jer ne bi bio reprezentativan, ili bi bio predugačak i još uvijek nereprezentativan.
Puno me više interesiraju umjetnici ili općenito ljudi i način na koji oni djeluju u svijetu nego od umjetnina samih po sebi.
NMMU: Da li ste u „dijamantnom gradu“ u kojem živite posjetili i Muzej dijamanata?
VEDRAN KOPLJAR: Nikad nisam bio. Ali sam bio u Muzeju gljiva u Zagrebu, koji je osnovalo Gljivarsko društvo Kamilo Blagaić – najstarije gljivarsko društvo u Hrvatskoj. To je stvarno prelijep muzej, prelijep!
NMMU: Poznajete li neke hrvatske umjetnike koji također žive i rade u Belgiji?
Hana Miletić i ja dugo smo se znali samo po imenu, a 2021. smo se i upoznali. Od tada se sve više viđamo pa možemo pričati i malo tračati na hrvatskom. Hana je super. Poznam i Ninu Dajak iz Splita, koja je studirala na Akademiji u Antwerpenu.
NMMU: Iako ste konceptualni umjetnik, slikar i performer, odrasli ste uz Rubensova, Rembrandtova, Vermeerova, Steenova djela… Kada ste ih prvi put vidjeli, kakav su dojam na vas ostavila i da li su utjecala na vaš rad?
VEDRAN KOPLJAR: To baš ne mogu reći. Dosta kasno sam se počeo interesirati za likovnu umjetnost. Sjećam se Zlatka i njegovih radova i performansa, ali tada nisam razumio kontekst. Umjetnost mi je nekako bila obiteljski posao koji me jako zanimao i o kojem sam puno razmišljao. Na mene je najveći dojam ostavila Zlatkova kućna biblioteka. Tako nešto ranije nisam vidio. Što sam više čitao, bila mi je više wow. Prvi umjetnički rad kojeg se sjećam iz djetinjstva i koji nikad nisam mogao razumjeti je rad američkog konceptualnog umjetnika Lawrencea Weinera u Middelheim Museumu u Antwerpenu. Taj tekstualni rad viđao bih iz auta kad bismo posjećivali prijatelje mojih roditelja. Sad kad razmišljam, možda je to za mene i najvažniji rad. U početku, prije nego što sam otkrio svoju strast prema likovnoj umjetnosti, volio sam poeziju i književnost. Imam jako loše vizualno pamćenje pa umjetnost pamtim kao iskustvo, a ne kao sliku.
Zacijelo sam radove Rubensa i Rembrandta viđao tu i tamo, … ali ne sjećam ih se se dok nisam došao na akademiju gdje se Rembrandt uvijek smatrao najboljim slikarom, a meni je Rubens zanimljiviji. Uhvatiti psihologiju čovjeka u portret, što se često viđa u Rembrandtovim djelima, po mom mišljenju je površno. Rubens je majstor totalno utjelovljenog iskustva estetičkog kaosa i to mi je puno zanimljivije nego psihologija pojedinca.
NMMU: “Plank Communication Center“ osnovali ste 2019.: možete li nam nešto reći o tom svom projektu / koncepciji?
VEDRAN KOPLJAR: PCC je spekulativna institucija i konceptualno umjetničko djelo koje je smještenou Muzeju M Leuven i dio je njegove zbirke. Radovi Planka Johna McCrackena funkcioniraju kao studija slučaja za istraživanje trajnog odnosa i komunikacije s umjetničkim predmetom te kako se stvara značenje. Institucija kao cjelina funkcionira kao metaforički alat. Organizirajući susrete s daskama kao metaforičke susrete, te komunicirajući s daskama kroz muzeje, kolekcionare ili galerije, projekt također osvjetljava i funkcioniranje i dostupnost umjetničkih institucija i zbirki. Glavne aktivnosti PCC-a su sastanci, pri čemu se fizički susrećem s daskama, i korespondencija u kojoj šaljem pisma adresirana na daske. Tijekom sastanaka provodim znatno više vremena uz rad nego što bih to inače činio s umjetničkim djelom. U određenom smislu otkrio sam da se značenje stvara jednostavno pridavanjem više pažnje i vremena nečemu. Korespondencije preuzimaju formu ili oznake bojom (automatsko iscrtavanje) na papiru. Svako se pismo umnožava kopijom, a originali se šalju poštom na daske. Kopije ne samo da čine arhivu PCC-a, već također dokumentiraju energiju koju sam uložio u svako slovo. Ova metodologija je izvedena iz važnosti komunikacije bojom i energijom za McCrackena.

Razgovarala: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Reprodukcija: Umjetnik Vedran Kopljar u svom atelijeru / Foto: Fabien Silvestre Suzor / zahvalnošću umjetnika

Fotografkinja Bruna Kazinoti Petrić za NMMU o svojim studentskim danima na prestižnoj Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu, koja ovu godinu slavi 360. obljetnicu

       
Fotografije preuzete s www.brunakazinoti.com / zahvalnošću umjetnice Brune Kazinoti Petrić

U vrijeme kad sam razmišljala o studiju dosta je ljudi iz Splita odlazilo u Milano pa je onda to nekako bila i moja želja. S 19 godina mislila sam da će mi biti lakše prilagoditi se novom gradu i samostalnom životu budem li okružena ljudima koji su mi poznati. No, kako me nisu zadovoljavale više škole, već isključivo četverogodišnji studij fotografije, odustala sam od Milana jer u njemu takav studij nisam pronašla ni na privatnim sveučilištima, kao ni pri akademiji. Tada sam od Sandra Fabera, prijatelja mog ujka Tea Perića doznala za Kraljevsku akademiju likovnih umjetnosti u Antwerpenu.
On je tamo studirao modu pa mi je pričao o tome kako izgleda njegov studij, a preko njega sam i došla do svih informacija koje su mi trebale za upis.
Prijamni ispit trajao je tri dana. Trebala sam predati mapu svojih gotovih radova. Drugi dan zadatak je bio po gradu snimiti određene teme i od njih napraviti priču, a treći je bio teorijski dio - razgovor s profesorima u kojem smo među ostalim komentirali i radove umjetnika. Mislim da je bilo potrebno sastaviti i inicijalno pismo kojim sam trebala uvjeriti Akademiju da baš tamo želim biti. Od 150 ili 200 prijavljenih te godine, uspjelo se upisati samo nas 30. Dopao mi se njihov sistem rada u kojem te imaju pravo izbaciti na bilo kojoj godini ukoliko uvide da se ne trudiš ili da se ne razvijaš u smjeru u kojem su očekivali. Ne daju ti da se opustiš, da studiraš deset godina. Ali isto tako dat će šansu i vrijeme onima za koje vide da napreduju, a koji možda nisu odmah pokazali svoj puni potencijal ili im je trebalo neko vrijeme da se dokažu.
U početku mi je trebalo malo da se priviknem na jezik. Iako su predavanja bila na engleskom, kojeg sam učila u školi, sasvim je drugačije kada ga koristiš za komunikaciju u svakodnevnom životu. Bilo mi je smiješno zezati se ili ljutiti na engleskom. Flamanski, na kojem su mi se profesori kasnije kroz studij obraćali, razumjela sam 70 posto. Pokušala sam ga učiti u dva navrata, ali nije išlo. Dodatna prepreka mom svladavanju tog jezika bilo je vjerojatno i to što Belgijci govore i vole govoriti engleski, čak i kad se trudiš nešto reći na flamanskom oni ti odgovore na engleskom.
Akademija je prilično otvorena i zapravo se studenti mogu lako pogubiti jer imaju dosta slobodnog vremena i teško im se natjerati da nešto rade. Moraš sam sebe učiti da ostaneš u nekom poslu, naučiš se disciplini. Nakon klasične gimnazije, gdje mi je dosta predmeta bilo nezanimljivo i nisam se baš pronalazila u tome, prvi put sam bila u doticaju s nečim što volim. To sam shvatila kad sam odjednom počela provoditi sedam, osam sati dnevno razvijajući fotografije u komori a da se pritom nisam umorila. No, unatoč tome teško sam podnosila odvojenost od obitelji s kojom sam jako povezana, nedostajali su mi i prijatelji. Putovala sam po svijetu i prije odlaska u Belgiju, ali prvi put sam bila sama, odvojena od svih. Uostalom, drugačije je živjeti negdje, doživjeti novu kulturu znajući da se ne možeš tako brzo vratiti kući. Čak sam na drugoj godini razmišljala uzeti pauzu, ali moj tata je tada odigrao ključnu ulogu: znao je da ću se, ako odem s akademije, teško vratiti studiju pa je inzistirao da ostanem.
Odnos profesora i studenata na Akademiji je profesionalan i poluprijateljski, a sjećam se da mi je jedna profesorica rekla da baš vidim svjetlo i da ga ona osjeća dok gleda moje fotografije. To nije bilo nešto što bi profesori često govorili studentima.
Diplomirala sam 2006., a moj završni rad bio je kombinacija portreta (moja dva tadašnja momka) i prirode, a poklapali su se s nekom mojom osobnom pričom, ili pričom promatrača. Radila sam i neke fotografije duple ekspozicije, ali njih sam izložila u manjoj mjeri. Fokus je bio na portretima i prirodi.
Po prirodi sam malo zatvorenija pa nisam često odlazila na studentske partyje, ali nisam propuštala završni party diplomanata s odjela mode koji su organizirali svake godine nakon njihovog završnog fashion showa. Već tada sam nekima od njih snimala radove, ali najčešće su to bile kreacije Petera Pilotta, brata mog tadašnjeg momka čije su kreacije nosile nekadašnja prva dama SAD-a Michelle Obama i pjevačice Beyoncé i Rihanna.
Nakon stotina mailova s fotografijama koje sam slala na adrese modnih magazina, urednika, raznih agencija, javila mi se Katie Shillingford, modna urednica časopisa Dazed&Confused, kojoj su se svidjele moje diplomske fotografije u duploj ekspoziciji. Predložila mi je snimanje za Yohjia Yamamota s modelima u Londonu. Tako je sve krenulo.
Ni u jednom trenutku nisam požalila što sam odabrala Kraljevsku akademiju likovnih umjetnosti u Antwerpenu za svoj studij. Kad se vratim unatrag, iskustvo s te Akademije nezamijenjivo je, a moja očekivanja u tom su smislu potpuno ispunjena. Naravno, bilo je stvari za koje sam grintala, koje bih promijenila, unaprijedila, napravila drugačije, ali mislim da je tako na većini studija.
Kad sam se vratila u Split svi su mi govorili da kako ću živjeti u Splitu a raditi vani. No, vani većina ljudi, posebno u modnoj industriji gledaju se po kvalitetama i tako se slažu timovi. Najnormalnije je da se ne živi tamo gdje radiš. Meni je jedino problem što je Split u zimskom razdoblju bio jako loše povezan pa sam ponekad do Milana znala putovati deset sati. Nedavno sam putovala u Amsterdam i baš sam se iznenadila da ima direktan let Split - Amsterdam.
Sviđa mi se kvaliteta života u Belgiji, mogućnosti, sve te izložbe … Preklapanja kultura. To me je oduševilo. Toliko različitosti na jednom mjestu, a sve super funkcionira i živi. Ta multikulturalnost mi je kasnije bila inspiracija za cijeli moj rad. Svjesna sam toga da sam ostala vani da bih bila na nekoj većoj poziciji, poznavala puno više ljudi koji bi mi možda donijeli i neke zanimljivije poslove. Neke agencije koje su me željele angažirati nisu to učinile, jer ne živim tamo. No, ja sam odlučila pokušati živjeti u Splitu. Da nije išlo, preselila bih se.

Bruna Kazinoti Petrić za NMMU / © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, 2023.

Hrvatski umjetnik i dizajner nakita Nenad Roban o studiju na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu


Fotografije nakita Nenada Robana koje je umjetnik izradio u razdoblju između 1973. i 1977. snimio je arhitekt Bernard Baines / iz arhive umjetnika

KASKA, je skraćenica za naziv Akademije lijepih umjetnosti u Antwerpenu. Flamanski naziv je Koninklijke Academie voor Schone Kunsten. Smještena je u središnjem dijelu starog Antwerpena u blizini katedrale i dokova, ali ipak izdvojena od onog turističkog dijela grada koji vrvi lokalima različitih vrsta.
Proveo sam na toj Akademiji, koju bi mi u Hrvatskoj zvali Akademija primijenjene umjetnosti, pet godina. Diplomirao sam na odjelu za oblikovanje nakita, koji je otvoren tek koju godinu prije mog dolaska. Kasnije sam pohađao Viši institut. Vrijeme u kojem sam pohađao studij je bilo sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Dakle vrijeme koje je odredila pojava konceptualizma, happeninga, video arta, hyperrealizma, free jazza, te glam rocka sa Bowiem, Lou Reedom i Marcom Bolanom. I dakako, neizbježnim kultnim predstavama The Rocky Horror Picture Show i Einstein on the Beach. Bilo je to pionirsko vrijeme za umjetnički, avangardni nakit i to je bio razlog zašto sam izabrao tu Akademiju i Antwerpen. Tek nekoliko gradova u Europi je imalo takve odjele, ali je život u njima bio višestruko skuplji. Svi odjeli na Akademiji su proizvodili kvalitetne radove jer su studentice i studenti vrlo disciplinirano svakodnevno dolazili i vrijedno radili u dobro opremljenim radionicama s vrlo stručnim profesorima. Na kraju akademske godine bio je takozvani dan otvorenih vrata s izložbom radova studenata koji je bio vrlo posjećen od građana, jer su stanovnici Antwerpena ponosni na svoju staru Akademiju.

Odjel za modu je imao fashion show koji je bio i ostao važan gradski događaj. Tadašnji studenti na odjelu mode, koji su vodile Mary Prijot and Marthe Van Leemput, od kojih su neki od njih kasnije postali svjetski poznati kao Antwerp 6 bili su: Walter Van Beierendonck, Anne Demeuleumeester, Dirk Van Saene, Dirk Bikemmbergs, Dries van Notten i Marina Yee. Martin Margiela kojeg često povezuju s tom grupom nikada nije bio član jer je ubrzo nakon diplome otišao raditi u Pariz kod Jean Paul Gaultiera. Walter i Martin su dolazili u popodnevnu klasu kao na kolegij nakita i sjedili su iza mene tako da smo dosta komunicirali. Uglavnom Walter i ja, jer je Martin bio izuzetno sramežljiv. Jan Fabre također studirao u to vrijeme na Akademiji. Sjećam ga se kao ambicioznog klinca koji je je stalno bio u pokretu i izgledao vrlo zaposlen.

Krajem svake godine, oko Božića, Akademija je priređivala velike kostimirane partyje koji su se događali u klubu u blizini Akademije. Studenti s odjela mode su izrađivali izrazito maštovite kostime, kao svojedobno studenti Bauhausa . Nastavnici na Akademiji su uglavnom bili više ili manje poznati flamanski umjetnici. Odjel za arhitekturu je bio vrlo kvalitetan. Na primjer, na njemu je predavao Georg Baines, jedan od ponajboljih belgijskih arhitekata, družio se s Maxom Billom, Le Corbusierom, Alvar Aaltom, Peterom Cookom itd., s kojim sam uspostavio prijateljski odnos i koji mi je puno pomogao u opstanku u toj sredini i obrazovanju. Vrlo često sam s gospodinom Bainesom i njegovom obitelji odlazio na izložbe koje su se održavale u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj i Velikoj Britaniji te na taj način pratili zanimljivu umjetničku scenu tog vremena.

Na Akademiji sam se susreo s razmišljanjima nekih profesora, poput gospodina Ibensa, voditelja odjela za nakit, koji su kasnije odredile način mog rada. Uglavnom Akademija je bila ugodno mjesto na kojem ste mogli cijeli dan raditi, a kasnije otići u opušteni, bogati noćni život pivnica i klubova Antwerpena.

Deset godina kasnije kada sam upisao Viši institut došlo je do djelomičnih promjena. Odjel za modu je postao velika odvojena jedinica, poznata u cijelom svijetu koju je tada vodila Linda Loppa, a nešto kasnije Walter Van Beierndonck. Odjel za nakit je iz jedne manje prostorije u kojoj su bile sve školske godine, prerastao u odjel smješten u četiri prostorije itd. Povremeno odlazim u Antwerpen koji se jako promijenio i srećem stare prijatelje, sada renomirane oblikovatelje i posjećujem njihove dućane ili atelijere.

Nenad Roban za NMMU / © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Fotografije nakita Nenada Robana koje je umjetnik izradio u razdoblju između 1973. i 1977. snimio je arhitekt Bernard Baines / iz arhive umjetnika

U povodu 360. obljetnice Kraljevske akademije likovnih umjetnosti u Antwerpenu
sjećanja na studentske dane na toj prestižnoj instituciji s nama su podijelili hrvatski umjetnici – dizajner nakita Nenad Roban i fotografkinja, Bruna Kazinoti Petrić

Jedna od najstarijih umjetničkih škola u svijetu, Kraljevska akademija likovnih umjetnosti u Antwerpenu, ovu godinu brojnim izložbama, predavanjima, događanjima, projektima i prigodnim zabavama slavi 360. obljetnicu. Osnivanje ove prestižne institucije, koju danas vodi istaknuti povjesničar umjetnosti, kustos, predavač, publicist dr. sc. Johan Pas, 1663. potaknuo je flamanski barokni slikar David Teniers mlađi, a do danas se profilirala kao međunarodni laboratorij u kojem umjetničke tradicije i tehnike ulaze u dijalog s aktualnim društvenim temama.
Na Kraljevskoj akademiji u Antwerpenu usavršavali su se slavni slikar Vincent van Gogh, arhitekt Pierre Cuypers (projektant Rijksmuseuma i centralne željezničke stanice u Antwerpenu), umjetnik Henry Van de Velde (belgijski secesijski slikar, arhitekt i dizajner interijera), koji je s Victorom Hortom u Belgiji osnovao Art Nouveau, ali i utjecao na udruženje Deutsche Werkbunda. Kao i apstraktni belgijski slikar Georges Vantongerloo (osnivač grupe De Stijl,) zatim crtač stripova Willy Wandersteen, suvremeni vizualni umjetnik i kazališni redatelj Jan Fabre, modni dizajneri poznati kao Antwerp 6. i mnogi drugi.
U prigodi ovog značajnog jubileja sjećanje na studij na Kraljevskoj akademiji u Antwerpenu s nama su podijelili hrvatski umjetnici, dizajner nakita Nenad Roban
https://nmmu.hr/2023/05/01/hrvatski-umjetnik-i-dizajner-nakita-nenad-roban-o-studiju-na-kraljevskoj-akademiji-likovnih-umjetnosti-u-antwerpenu/ i fotografkinja Bruna Kazinoti Petrić, koja surađuje s najpoznatijim svjetskim modnim magazinima https://nmmu.hr/2023/05/01/fotografkinja-bruna-kazinoti-petric-za-nmmu-o-svojim-studentskim-danima-na-prestiznoj-kraljevskoj-akademiji-likovnih-umjetnosti-u-antwerpenu-koja-ovu-godinu-slavi-360-obljetnicu/.
A u Galeriji Josip Račić od 4. do 28. svibnja predstavljamo i izložbu https://nmmu.hr/2023/04/06/vedran-kopljar-wish-i-was-there-2/ slikara Vedrana Kopljara - nekadašnjeg studenta, a danas predavača na Koninklijke Academie voor Schone Kunsten Antwerpen, kako se ta Akademija zove na flamanskom. Riječ je o prvoj izložbi tog umjetnika u Hrvatskoj.
Više o Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu i njezinom značajnom jubileju možete doznati na : https://ap-arts.be/en/academy

Priredila: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Akhil Babu / uz dozvolu Kraljevske akademije likovnih umjetnosti u Antwerpenu