Vizualni umjetnik, teoretičar i likovni kritičar Željko Kipke o svojoj slici “Unus mundus II” iz postava zbirke NMMU trenutno prezentiranoj u postavu NMMU “Jedan svijet” u Providurovoj palači u Zadru

Slika Unus mundus II na šatorskom je krilu, većih dimenzija i spada u početnu fazu ambicioznog programa Slikarstva novoga eona. Prije nego je isti (program) početkom devedesetih proširen na ambijente s gramofonima (Kabineti molitvenih strojeva) fokus je bio na slikanim prostorima koji izbjegavaju jedinstveno očište. Konstrukcije iz sredine osamdesetih temelje se na prostornim iskustvima iz povijesti slikarstva, od linearne i obrnute do manje poznate eksplodirajuće perspektive. Jedan i „jedinstveni svijet“ kozmičke je mjere ne samo zbog toga što se poziva na ruski umjetnički eksperiment nego i zbog dramatične konstrukcije koja okružuje simbol od kruga, križa i crvene dijagonale svojstvene gramatici Kazimira Maljeviča i njegovih kolega. Vjerojatno je diskrepancija dva prostorna modela, središnjeg i rubnog, šatorsko platno preobrazila u energetski stroj. Da je tomu tako u prilog govori njegova pretpovijest. Prije nego je uvršteno u registar zbirke Moderne galerije bilo je u vlasništvu pokojnog Ivana Ladislava Galete, majstora eksperimentalnih filmova. Kako se njegova supruga godinama nije mogla nositi s „agresivnim“ zračenjem naslikanog prizora vlasnik je bio primoran riješiti se "nezgodnog" artefakta. Moderna je galerija pod ravnanjem tada Igora Zidića preuzela brigu za ezoterični svijet koji ne poznaje niti priznaje granice vremena. Novi ravnatelj institucije koja je u međuvremenu promijenila naziv u NMMU (Branko Franceschi) očito je prepoznao metafizički (čitaj: futuristički) potencijal slike te je uvrstio na zadarsku izložbu. Njezinu autoru ni na kraj pameti nije bilo niti je mogao predvidjeti to što će gotovo epski pogled u prošlost, na rusku likovnu praksu početkom dvadesetoga stoljeća, u sebi komprimirati vremensku petlju. Gotovo četiri desetljeća široku obzirom na godinu nastanka prizora (1985.) ili pak čitavo stoljeće usku ako se uvaži epizoda izvornog modela.

Željko Kipke

Reprodukcija: Željko Kipke / Unus mundus II, 1985. / ulje, platno / 239 x 207 cm / inv. br. MG-6764 / Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

NMMU na međunarodnom kongresu “Aurelia de Souza. Ženske umjetnice 1900.”
u Museo Soares dos Reis u Portu
predstavila muzejska savjetnica NMMU Dajana Vlaisavljević

U okviru međunarodnog kongresa Aurelia de Souza. Ženske umjetnice 1900. - koji su u povodu obilježavanja stote obljetnice smrti jedne od najistaknutijih ličnosti portugalske umjetnosti na prijelazu 19. u 20. stoljeće, slikarice Aurélije de Souze, od 13. do 15. travnja u Portu priredili Institut za povijest umjetnosti (IHA), Fakultet društvenih i humanističkih znanosti Sveučilišta NOVA u Lisabonu (NOVA FCSH), Nacionalni muzej Soares dos Reis (MNSR), Udruga prijatelja MNSR - Círculo Dr. José de Figueiredo i Gradsko vijeće Matosinhosa – Nacionalni muzej moderne umjetnosti predstavila je Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica NMMU i voditeljica Zbirke slikarstva 19. / 20. stoljeća od 1898. do 1918. s predavanjem na temu „ Slava Raškaj – prva hrvatska slikarica"

više o kongresu možete saznati na mrežnoj stranici Museo Soares dos Reis : https://museusoaresdosreis.gov.pt/.../congresso.../Museu Nacional Soares dos Reis / Reprodukcije: iz fotodokumentacije Museo Soares dos Reis, Porto / Portugal

U Galeriji Račić otvorena izložba “Reproduction” Selme Hafizović

Nakon Londona, New Yorka, Philadelphije, Stuttgarta, Ljubljane i Dubrovnika, izložba Selme Hafizović "Reproduction"   premijerno je predstavljena i zagrebačkoj publici, u Galeriji Josip Račić. Uz uvodni govor Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti - koji u suradnji s kustosicom izložbe Rominom Peritz, potpisuje likovni postav - o izloženim radovima kao i o izložbenoj koncepciji govorila je povjesničarka umjetnosti Romina Peritz. A svoj prvi susret s umjetnicom ovako je opisala: Selmu i njezinu umjetnost otkrila sam posve slučajno, prije dvije godine u Dubrovniku. Izložba je bila feminističkog karaktera, sami radovi umjetnica. No, mene je privukla kustosica, zapravo umjetnica jedne vrlo neobične biografije. Prvi razgovor za novine, imale smo u Gradskoj kavani i nakon mojih neuobičajenih pitanja o koncepciji izložbe koju je kurirala, ideji koja ju je vodila, počela me zanimati ona i njezina umjetnost. Slikarstvo toliko drugačije od svega što sam vidjela u Hrvatskoj do tada. 

Izložba koju prati dvojezični katalog na hrvatskom i engleskom jeziku s tekstom Romine Peritz, u Galeriji Josip Račić ostaje otvorena do 30. travnja 2023.

Više o izložbi: https://nmmu.hr/2023/03/14/selma-hafizovic-reproduction/
Reprodukcije: Goran Vranić i iz arhive NMMU © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

NMMU vam predstavlja Selmu Hafizović u povodu otvorenja umjetničine izložbe “Reproduction” u Galeriji Josip Račić

NMMU: Rođeni ste u Mostaru, a odrasli u Santa Barbari. Kako ste došli u Kaliforniju, kako ste se priviknuli na novu sredinu i kakvo vam je bilo odrastanje tamo?

SELMA HAFIZOVIĆ: Nije se teško priviknuti na Santa Barbaru. Odrastanje tamo bilo mi je zaista čarobno i lako, u prirodi, okružena ljudima koji žive u sigurnosti, naprosto nerealno. Moj brat već je ranije studirao u Kaliforniji i bili smo odvojeni pa sam bila sretna što je obitelj opet bila na okupu i što sam u vrijeme rata i ja dobila priliku tamo živjeti i studirati.

NMMU: Da li se netko u vašoj obitelji bavio likovnom ili nekom drugom vrstom umjetnosti?

SELMA HAFIZOVIĆ: U obitelji imam poznate filozofe i redatelja. No, na mene je najviše utjecao moj otac, koji je bio pilot i strastveni kolekcionar - iako on toga nije ni bio svjestan. Putovao je posvuda po svijetu, a sa svakog putovanja doma bi donosio različite zanimljive predmete i slike. Tako da sam oduvijek bila okružena slikama.

NMMU: Školovali ste se na prestižnim sveučilištima u SAD-u i u Engleskoj. Kojom ste se temom bavili na poslijediplomskom studiju na Goldsmiths University of London?

SELMA HAFIZOVIĆ: Final Girl Theory naziv je mog rada sa sveučilišta Goldsmiths u Londonu, a za njega me inspirirala knjiga Man Women and Chainsaws - Gender in the Modern Horror Film, mnogostruko nagrađivane američke akademkinje Carol Jay Clover, objavljena 1992. Final Girl je trop u horor filmovima (osobito u slasher filmovima), a odnosi se na posljednju živu djevojku(e) ili ženu koja se suočila s ubojicom, navodno onu koja je ostala ispričati priču. Carol Jay Clover proučavala je slasher filmove 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća - razdoblja koje se smatra zlatnim dobom tog žanra. Definirala je posljednju djevojku kao jedinu preživjelu iz skupine, obično mladih ljudi, koje proganja Zlikovac. Ona je jedina koja dobiva konačni obračun s njim bilo da ga sama ubije ili ju u zadnji čas netko spasi, a koja takvu "privilegiju" ima zbog svoje implicirane moralne superiornosti (na primjer, ona je jedina koja odbija seks, drogu ili druga takva ponašanja, za razliku od svojih prijatelja).

NMMU: Živite na lokaciji New York – Dubrovnik?
(što mislite da su prednosti, a što nedostaci života u oba grada?)
Gdje živim teško je reći, trenutno većinom u Dubrovniku. Zasad : ) Zadnjih sam godina bila više u Londonu i Los Angelesu, ali svi znamo nedostatke i malih i velikih gradova - jedan je prebrz, drugi prespor, uvijek vam nešto nedostaje. Volim male gradove i mislim da sam jako rano počela živjeti old lady art dream, to jest malo mjesto na kraju svijeta.

NMMU: Kako se zvala vaša samostalna izložba održana 2007. u V&A u New Yorku i
koje ste radove na njoj prezentirali?

SELMA HAFIZOVIĆ: Imala sam dvije izložbe u V&A i bila je jako dobra galerija u Lower East Side-u. Suradnja s V&A mi je značajno iskustvo u kojem sam otkrila kako odnos između galerista i umjetnika može biti jako važan za razvoj rada i kako je divno kad to i jest. Stoga zahvaljujem Victoriji Donner za njenu veliku predanost umjetnosti.

NMMU: Umjetnica ste, ali i kustosica… Prepuštate li se radije „u ruke“ kolega ili svoje izložbe volite raditi sami?

SELMA HAFIZOVIĆ: Obožavam umjetnost, umjetnike i sve ljude koji se bave umjetnošću, taj svijet za mene je izuzetno važan. Moj kustoski rad proizlazi iz nekoliko barijera za koje sam previše nestrpljiva. Problem umjetnika u društvu je taj da je često izoliran od rada o kojem nešto zna, gubi moć samoodrživosti. Galerijski i kustoski rad za mene su jedna vrst otpora u kojem umjetnik zauzima više mjesta umjetničkom društvu.

NMMU: Radove iz ciklusa „Reproduction“ premijerno ćete prikazati na istoimenoj izložbi u Galeriji Josip Račić , to je ujedno i vaše prvo umjetničko predstavljanje u Zagrebu?

SELMA HAFIZOVIĆ: Da, jako sam zahvalna Branku Franceschiju, ravnatelju Nacionalnog muzeja muzeja moderne umjetnosti i kustosici Romini Peritz na prilici da svoj rad predstavim kolegama umjetnicima i zagrebačkoj publici.

NMMU: Koliko je ciklus „Reproduction“ nastajao i po čemu je sličan ili različit od vaših prethodnih ciklusa, što vam je bila inspiracija?

SELMA HAFIZOVIĆ: Ciklus je nastajao jako dugo i akumulacija je ideja i osobnih i društvenih. Od njega sam dosta odvojena i teško mi ga je procijeniti. Čak je i čudan i nepovezan, ali, ipak jako vjerujem u njega i mislim da je dosta hrabar, jer ne pokušava ugoditi nikome. „Reproduction“ je kraj reprodukcije kroz predmet, odnosno sliku, tu pokušavam vidjeti tehnološku revoluciju kroz neuspjeh našeg tijela.

NMMU: Tko su vaši umjetnički uzori?
Mike Kelly, Balthus

NMMU: Izjavili ste da ste željeli da vaš gledatelj bude u stanju kognitivne disonance i da vjerujete da bi se svojom maštom trebao „boriti“ kako bi doživio vaše djelo na isti način kao što ste i vi to činili pri njegovu stvaranju? Kako je izgledala vaša
„borba“?

SELMA HAFIZOVIĆ: Ne mislim nužno boriti se, iako je to često moje iskustvo. Mislim da je sudjelovati u umjetnosti dar, proces kreativnosti i u tom smislu želim da je gledatelj svjestan svoje sposobnosti stvaranja. Moj trik za to je kognitivna disonanca, jer je to najbolji način kojim tijelo gledatelja uvodim u rad.

NMMU: Bojite li se rapidnog napretka umjetne inteligencije i mislite li da bi nas u budućnosti mogla „pokoriti“?

SELMA HAFIZOVIĆ: Sve je moguće. Zaista dolazi nemoguće, to zasigurno znam i osjetim.

NMMU: S kojom svjetskom umjetnicom / umjetnikom biste voljeli surađivati?

SELMA HAFIZOVIĆ: Sa svojom prijateljicom Sofijom Albinom Novikoff Unger, danskom umjetnicom koja u svom radu spaja prirodno i umjetno.

NMMU: Čiju izložbu biste voljeli prirediti?

SELMA HAFIZOVIĆ: Voljela bih proći kroz arhive hrvatskih muzeja i otkriti nepoznate ženske umjetnice.

NMMU: Tko je u umjetničkom smislu najviše utjecao na vas, od koga ste najviše
naučili, čije savjete pamtite?

SELMA HAFIZOVIĆ: Savjet mog prijatelja Ralpha Rugoffa, kustosa Hayward Gallery u Londonu i prošlog venecijanskog bijenala, koji je dugo vodio Mike Kelly Foundation - fondaciju mog najdražeg umjetnika. Ali ustvari slušam sebe, ako sam ja ok s radom koji sam morala napraviti, kritike bile opravdane ili ne, za mene nisu važne.

NMMU: Mislite li da je današnji svijet još uvijek muški svijet?

SELMA HAFIZOVIĆ: To pitanje je nerelevantno i stvara podjelu. Ono što je relevantno je da se ljudsko biće tretira nekorektno u slučaju žena, a tom nepravdom protkano je društvo globalno.

NMMU: Što biste izdvojili kao svoj najveći dosadašnji uspjeh?
Svoj rad.

SELMA HAFIZOVIĆ: O čemu još uvijek sanjate?
O svom radu.

Razgovarala: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto-portret umjetnice Selme Hafizović / Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Nacionalni muzej moderne umjetnosti
na Međunarodnom kongresu Aurelia de Souza. Ženske umjetnice 1900.

U povodu obilježavanja stote obljetnice smrti slikarice Aurélije de Souze, jedne od najistaknutijih ličnosti portugalske umjetnosti na prijelazu 19. u 20. stoljeće, Institut za povijest umjetnosti (IHA) Fakultet društvenih i humanističkih znanosti Sveučilišta NOVA u Lisabonu (NOVA FCSH), Nacionalni muzej Soares dos Reis (MNSR), Udruga prijatelja MNSR - Círculo Dr. José de Figueiredo i Gradsko vijeće Matosinhosa od 13. do 15. travnja u Dvorani gradske vijećnice i auditoriju Museu Nacional de Soares dos Reis u Portu organiziraju međunarodni seminar koji tematizira ulogu ženskih umjetnica spomenutog razdoblja.
Na ovom značajnom trodnevnom stručnom skupu koji će okupiti 30 – ak izlagača Nacionalni muzej moderne umjetnosti predstavit će Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica NMMU i voditeljica Zbirke slikarstva 19. / 20. stoljeća od 1898. do 1918. s predavanjem na temu „ Slava Raškaj – prva hrvatska slikarica”

* više o kongresu i programu možete saznati na:
https://aureliadesousa.weebly.com/
https://aureliadesousa.weebly.com/programaprogramme.html

Reprodukcija: Slava Raškaj, Autoportret, 1898. / akvarel /22,2 x 15, 8 cm / MG- 2275 / Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Jadranka Fatur – opis nastanka slike “Telefon” iz 1972. – 1973., iz fundusa NMMU

     

Sliku “Telefon” (nazvanu tako jer veći dio njezine površine zauzima prikaz telefonske govornice) smatram, odnosno intimno je nazivam jednom od svojih “kiparskih” slika.
Nekome će se to učiniti paradoksalno znajući da su kiparstvo i slikarstvo različite discipline likovne ili vizualne umjetnosti. U vrijeme njezinog nastanka i u nizu radova tadašnjeg vremena, koje je bilo moje formativno razdoblje kao studentice slikarstva na ALU, slika je bila motivirana istraživanjem slikarske gramatike. Pod tim mislim na iluzionistički potencijal slikarstva, svladavanje oblika i modelacije koje sam tek otkrivala. Svoju fascinaciju realitetom i prostorom htjela sam prenijeti na slikarsku površinu. Taj je poriv bio toliko snažan da sam sliku željela proširiti i na stvarni prostor, tj. u područje gledatelja. Kao svaki početak i moja su sredstva bila reducirana na sive tonalitete i osnovnu, dosta tvrdu modelaciju. Zamišljala sam slike s trodimenzionalnim dodacima poput kožne rukavice koju sam našila na slikarsko platno produžujući ruku slikanoj figuri, ili pred sliku postavljen plošni oslikani lik koji je trebao sugerirati gledatelja/gledateljicu.
U slučaju ove slike htjela sam odrediti i vizuru gledatelja. Zbog toga sam na dno okvira pričvrstila konopac na čijem je kraju bila mala četvrtasta platforma s naslikanim stopalima, kao sugerirano mjesto s kojega bi gledatelj promatrao sliku. Na prvoj izložbi gdje je bila izložena, a radilo se o Zagrebačkom salonu 1973. godine, za ovu neslikarsku intervenciju nije bilo razumijevanja i kolut konopca s platformom uredno je smotan i na izložbi stavljen ispod slike. Zanemarivan sustavno na sljedećim izložbama, čini se da je konop sam otpao, a i ja sam odustala od njega. Ne sjećam se točno kada je potpuno nestao. U sljedećim sam slikama postupno napuštala “kiparska” pojačanja shvativši da ih iluzionizam može potpuno zamijeniti.
Samu sliku zamislila sam raditi na nešto manjem platnu koje sam imala na raspolaganju, i da slučajno kolega nije u zamjenu za moj manji ponudio veći format, od kojega je sam odustao, bila bi i naslikana na manjem.
A što se sadržaja tiče u tom sam se razdoblju počela baviti crno-bijelom fotografijom izvan studentskih vježbi. Jedan kraći period bila sam i članica Fotokluba Zagreb, gdje sam koristila laboratorij za razvijanje filmova i fotografija. Te vlastite snimljene fotografije spontano su počele zadobivati prošireni značaj i postajale materijal za slikanje. Trebam reći da tako i danas činim tražeći slikarske motive u svojoj okolini, s jedinom razlikom da su to sada fotografije u boji. U prvo vrijeme nastajale su u gradu i na mjestima kojima sam se kretala. Dakle, imale su biografski karakter i u potpunosti odgovarale prirodi onoga što sam smatrala slikarskim sadržajima i što me je poticalo na slikanje. Imale su i takozvanu treću dimenziju koja me je zaokupljala i sama donekle postala sadržaj mojega slikarstva. Na slikama koje sam poznavala s tadašnjih izložbi, a nije sve bio apstraktno, prevladavala je plošnost koju je donio modernizam. Ja sam ponajprije zbog sebe same osjetila potrebu za mijenjanjem. Predmeti su dobivali ime, prostor u kojemu se događao život također. Neke sam pojave više voljela i njihovo značenje je preoblikovano u slikarsku vrijednost. Za mene je to bila pokretačka novost.
Jedan takav doživljaj iz samoga života dogodio se kada sam u telefonskoj govornici u samom središtu Zagreba ugledala čovjeka sa psom. Možda mi se ta pojava, koja je inače sasvim normalna, u slučaju staklenog transparentnog kubusa (jednog skučenog kaveza) učinila naročito bizarnom. U prizoru sam odmah osjetila motiv za sliku. U tom času nisam imala fotoaparat i nisam mogla snimiti izvorni prizor, ali sam odlučila učiniti to naknadno. Zasebno sam fotografirala govornicu na istoj lokaciji, a psa za centralno mjesto tražila sam po gradskim livadama gdje su ih dovodili njihovi vlasnici. Tako mi je jedan lijepi Dalmatiner odmah zapeo za oko. Slika je nastala kao spoj ili kolaž zasebnih snimaka. Boje su reducirane na tonalitete crno- bijele fotografije. Da bih naglasila razliku između vanjskog i unutrašnjeg prostora naslikala sam eksterijer u crvenoj nijansi. Zadržala sam likove slučajnih prolaznika na ulici, dok je pas u govornici sam i ne pokazuje znakove traume nego zadovoljno maše repom. Postao je vrsta znaka i nije doslovno realističan. To se odnosi pogotovo na rep naslikan u nekoliko položaja kako bi se sugeriralo mahanje, odnosno dinamika. Važna pojedinost je ukošena kabina u odnosu na vertikalu platna čime se sugerira medij fotografije, bez želje da se govornica na slici shvati kao stvarnost. Nalijepljen na staklo kabine poput nekog malog išaranog oglasa moj je autoportret. Svoje sam autoportrete stavljala neko vrijeme na više slika poput potpisa. U to vrijeme značio mi je potvrdu osobnosti i izraz samosvijesti. Mogla bih reći da postoji još jedna podsvjesna osobitost ovog motiva, a to je vlastito poistovjećenje sa psom u govornici. Proizašlo je iz okolnosti da sam se za dogovore s prijateljima morala često služiti govornicama jer nisu svi u to vrijeme imali u kući telefonske aparate. Jedna vrsta prinude uz spoznaju uskraćenosti. Tražilo je koncentraciju i dovoljan broj sitnog novca, pažljivo biranje i druge pogodnosti. Uvjete nije bilo moguće detaljno predvidjeti, ali pas je bio znak te zavisnosti.
Inače mi je slika “Telefon” otvorila više novih mogućnosti i olakšala put u profesiju. Posljedice su bile dugoročne. Svidjela se profesoru Krsti Hegedušiću koji ju je vidio na Zagrebačkom salonu i koji me je zbog nje primio u svoju Majstorsku radionicu. Izlagala sam je u više gradova, svidjela se i jednom francuskom likovnom kritičaru koji je tih godina bio gost Zagreba.

Nakon kušnje kroz koje je morala proći u prvih deset godina, do kada nisam mogla znati hoće li “preživjeti” estetske izazove, dogodilo se da me slika iznenadila svojom svježinom. Početničke greške nadjačali su forma i sadržaj. Otkupljena je za Modernu galeriju 1987. godine, petnaest godina od svog nastanka.

Jadranka Fatur, ožujak 2023.

Reprodukcije:
Jadranka Fatur
“Telefon”, 1972. – 1973.
ulje na platnu
170 x 135 cm
MG-4468
Foto Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Skice Jadranke Fatur za sliku “Telefon” iz 1972. – 1973. / Zahvalnošću umjetnice / © Jadranka Fatur

O slici Otona Ivekovića Vivat rex iz fundusa NMMU na umjetnikovoj retrospektivi u Klovićevim dvorima

Na retrospektivnoj izložbi najznačajnijeg hrvatskog historicističkog slikara Otona Ivekovića, koja se trenutno održava u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, među 230 izloženih djela u postavu, posebnu pažnju privlači slika monumentalnih dimenzija (250 x 500 cm) „Vivat rex“ iz 1911., poznata još i kao „Hrvati izabiru Ferdinanda Habsburškog za vladara“„Vivat Habsburg“ i „Cetinjski sabor 1527.“ iz fundusa Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu.
Ulje na platnu koje prikazuje Cetinski sabor održan 1527. na kojem su Hrvati izabrali austrijskog nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja naručio je Izidor Kršnjavi, povjesničar umjetnosti, slikar, profesor, pisac i vrlo utjecajan čovjek u tadašnjem kulturnom i političkom životu Hrvatske.

Slika je dosad bila izložena samo na izložbi Društva umjetnosti održanoj u svibnju 1911., u Umjetničkom Paviljonu u Zagrebu. Ta izložba bila je reakcija na Međunarodnu izložbu slikarstva i kiparstva u Rimu iste godine, kada su dalmatinski umjetnici okupljeni u Društvo Medulić (Dešković, Krizman, Medović, Rački, Rendić, Rosandić), predvođeni Meštrovićem i Bukovcem, odbili izlagati svoja djela u ugarskom paviljonu, jer im je bilo zabranjeno isticati nacionalni identitet, pa su svoje radove izložili u paviljonu Kraljevine Srbije. Taj čin dalmatinskih umjetnika izazvao je negodovanje u Monarhiji i kod banovinskih umjetnika, kojima je pripadao i Iveković. Stoga je kako bi naglasio kulturnu i kulturološku „vjernost“ Habsburškoj monarhiji, Kršnjavi još za trajanja izložbe u Rimu u Beču želio organizirati “protuizložbu“ “Vivat Habsburg”. No, ta se njegova ideja izjalovila, i sve se svelo samo na spomenutu izložbu Društva umjetnosti u Zagrebu.

Prema bilješkama Miroslava Krleže u „Književnoj republici“ 1926. sliku je nakon izložbe htio otkupiti Leopold Salvator, Habsburško-Lotarinški nadvojvoda, no Kraljevska zemaljska vlada 1911. darovala ju je Modernoj galeriji, današnjem Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti – vjerojatno nakon izložbe u Paviljonu kako se navodi u arhivi NMMU.

Za potrebe izlaganja sliku „Vivat rex“ trebalo je pripremiti pa nam je izvedene konzervatorsko – restauratorske radove detaljno opisao Slobodan Radić, konzervator-restaurator savjetnik, Voditelj Odjela za štafelajno slikarstvo 1 u Hrvatskom restauratorskom zavodu.
"Slika je izrađena u uljnoj tehnici s klasičnom tutkalno krednom preparacijom. Nosilac je vrlo tanko laneno platno gustog tkanja. Zatečena je namotana na kartonski valjak, licem prema van, deformirana i valovita, a na više mjesta bile su prisutne okomite i dijagonalne pukotine platna. Vidljiva su oštećenja boje i podloge, osobito uz pukotine platna gdje je došlo i do njihova gubitka. Na nekim su mjestima zatečeni ostaci japanskog papira korištenog za podljepljivanje oštećenja.
Za potrebe izlaganja, na slici su izvedeni neophodni konzervatorsko-restauratorski radovi. Izrađena je radna ploha dimenzija 600 x 300 cm. Nakon izvedenih proba čišćenja, s lica slike su odgovarajućim otapalom uklonjene naslage prašine i ostaci japanskog papira. Oštećenja, kao i trusni dijelovi boje i podloge, podlijepljeni su akrilnim ljepilom kako bi se spriječilo njihovo daljnje otpadanje. Na poleđinu slike kao i na novo laneno platno naneseno je više slojeva termoaktivnog ljepila. Slika je pomoću toplinskog vakuumskog stola podstavljena novim lanenim platnom. Nedostajući dijelovi podloge rekonstruirani su akrilnim kitom u teksturi originala. Izrađen je novi drveni podokvir koji se može rastaviti u dijelove radi lakšeg transporta. Za sustav trajnog elastičnog napinjanja slike izrađene su odgovarajuće opruge, nabavljene su šipke od nehrđajućeg čelika te vijci za napinjanje. Slika je spomenutim sustavom napeta na podokvir čime je osigurana njezina trajna napetost te jednostavna demontaža i montaža s podokvira. Rekonstruirana oštećenja boje i podloge kao i oštećenja nastala grebanjem su retuširana i lakirana lakom u spreju.
Slika je nakon radova demontirana s podokvira i namotana na kartonski valjak promjera 40 cm. Podokvir i sustav elastičnog napinjanja su rastavljeni te zajedno sa slikom transportirani u Galeriju Klovićevi Dvori. U izložbenom prostoru je ponovo sastavljen podokvir i slika na njega napeta.
Konzervatorsko -restauratorske radove".

Uz sliku „Vivat rex“ na kojoj su radove izveli djelatnici Hrvatskog restauratorskog zavoda - više konzervatorice - restauratorice Odjela štafelajnog slikarstva 1 , Ana Pohl, Renata Majcan Šragalj, Tanja Rihtar i konzervator - restaurator Jurica Milinković . Drveni podokvir za sliku izradio je restaurator majstor stolar Dragutin Furdi, a elastični sustav napinjanja pomoću opruga Slobodan Radić - na aktualnoj retrospektivi Otona Ivekovića prezentirano je još 29 slika iz fundusa Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Većinu njih za izlaganje pripremile su djelatnice Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti viša konzervatorica - restauratorica Petra Kursar i konzervatorice - restauratorice Marija Kalmeta i Lana Linda Fisković.

* Povjesničar umjetnosti mr. sc. Krunoslav Kamenov, otkrio nam je nekoliko zanimljivosti o slici: "Taj povijesni događaj navodno je Oton Iveković spomenuo Franji Josipu još 1895. kada je bio u posjetu Zagrebu. Na izložbi koju je Društvo umjetnosti u još nedovršenoj dvorani Odjela za Bogoštovlje i nastavu, priredilo za kralja, bile su izložene i Čikoševe i Ivekovićeve akvarelne vedute iz Hrvatske i Slavonije, među njima i Cetingrad, koje je Iveković tumačio kralju. Na kraljev upit da li je Cetingrad na moru, Iveković mu je odgovorio da je na Kordunu i da je to važan događaj na kojem su Hrvati priznali Habsburgovce kao svoje vladare. Ali čini se da je malo previše govorio pa se Franjo Josip od njega udaljio… " Spomenuo nam je i "da se nekim autorima slika na izložbi (1911.) činila nedovršenom i da bi je trebalo dotjerati, a i da je Iveković krajem te iste godine, nakon Crnčića i Krušlina koji su izlagali vedute Velebita, imao samostalnu izložbu u Galeriji Ulrich gdje je izložio i studije, pretežno kostima, za sliku „Vivat rex“, koje je kritika ocijenila boljima nego velebitske pejzaže koji zaostaju za Crnčićevim i Krušlinovim."

* Koliko je dugo Iveković slikao “Vivat rex” s obzirom na njezine dimenzije i kako to da slika nije izlagana više od stotinu godina pitali smo Ivana Kokezu, povjesničara umjetnosti i kustosa u Hrvatskom povijesnom muzeju, koji je 2022. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranio doktorsku disertaciju na temu Historijsko slikarstvo u Hrvatskoj od Ilirskog pokreta do Drugog svjetskog rata.
Iveković nije imao običaj raditi toliko velike prizore pa je u tom smislu “Vivat rex” zapravo iznimka. I sasvim je izvjesno da se Cetingradom kao motivom dugo bavio pa je moguće da je prije nastanka slike već ranije razrađivao pojedine motive. Poznato je da je proučavao odore, oružje, radio skice… i da je sve to samo sublimirao u sliku za izložbu 1911.
A što se tiče neizlaganja, treba uzeti u obzir i društvene, političke i povijesno – umjetničke okolnosti. Ponajprije razdoblja rata te prve i druge Jugoslavije, kao i politički kontekst u kojem sve ono što je na bilo koji način veličalo Austro- ugarski sentiment nije bilo dobrodošlo. Gdje je Iveković mogao naslikati tako veliko platno, i na kojim je lokacijama slika bila pohranjena u vihoru dva velika rata - sve su to pitanja za jedno opsežno istraživanje.

- Na fotografijama ustupljenim za objavu kao i na detaljnom opisu odrađenih konzervatorsko-restauratorskih zahvata na slici Otona Ivekovića „Vivat rex“ Nacionalni muzej moderne umjetnosti zahvaljuje Hrvatskom restauratorskom zavodu i konzervatoru-restauratoru savjetniku gospodinu Slobodanu Radiću.
Reprodukcije: izvor Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb 2023.

Priredila Lana Šetka

Izvor:
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Jedan Hrvat, koji je zakasnio na Kosovo - polemička bilješka Miroslava Krleže objavljena u „Književnoj republici“, 1926, knj. III, br. 3, povodom afirmativnog napisa slikara O. Ivekovića o Vidovdanu i godišnjici bitke na Kosovu 1926. (dnevnik Novosti, 27. VI. 1926)
Riha Journal 0266 – Dragan Damjanović The Habsburgs and Public Monuments in 19th-Century Croatia, 10th July 2021
Povijesni muzej Hrvatske, Zagreb, 1969., Katalog muzejskih zbirki III; Marijana Schneider, Historijsko slikarstvo u Hrvatskoj , str. 37.
Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (63 / 2021), Filip Šimetin Šegvić, Umjetnost kao propaganda: Ivan Meštrović, sukobljene paralelne kulturne politikei veliki rat, str.332

Umjetnici Ljubo Babić i Mirko Rački u odabranom društvu u Udinama

Nađete li se u Udinama, ne propustite posjetiti Casu Cavazzini - kuću iz 1540. u povijesnom središtu grada koja je 2012. pretvorena u muzej moderne i suvremene umjetnosti. Tamo, naime, u deset izložbenih dvorana do 16. srpnja možete razgledati izložbu Insieme (Zajedno), na kojoj je prezentirano 55 remek-djela nekih od najznačajnijih umjetnika 19. i 20. stoljeća poput Johna Everetta Millaisa, Franza Von Stucka, Vasilija Kandinskog, Salvadora Dalija, Alberta Savinija de Chiricha, Renata Guttusa, Michelangela Pistoletta, Giulianija Vangija, Gianfranca Ferronija, Tibora Csernusa, Mirka Basaldella.
U tom odabranom društvu predstavljeni su i hrvatski umjetnici Ljubo Babić sa svojim “Udovicama” iz 1912. i Mirko Rački s „Prijelazom preko Aheronta“ iz 1907. - oba djela iz fundusa Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu.
Uz talijanske restauratorice preuzimanje i postavljanje dvije spomenute slike nadgledale su Petra Kursar i Marija Kalmeta, restauratorice Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.

Više informacija o izložbi možete pronaći na:
https://www.civicimuseiudine.it/.../21-casa.../1212-insieme
https://udinegrandimostre.it/
https://www.civicimuseiudine.it/.../musei.../casa-cavazzini

Reprodukcija:
Ljubo Babić
Udovice, 1912.
Tempera na platnu
149 x 179,5 cm
MG-3425
Foto Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Mirko Rački
Prijelaz preko Aheronta, 1907.
ulje na platnu
141 x 230
MG-843
Foto Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Casa Cavazzini , Udine - uz talijanske restauratorice - konzervatorice preuzimanje slika iz fundusa NMMU nadgledale su konzervatorice i restauratorice NMMU Petra Kursar i Marija Kalmeta. Foto: Iz arhive NMMU © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

U okviru ciklusa “Jedan svijet” predavanje Željka Marciuša u Zadru

Motiv velegrada, konkretno Pariza u kojem je živio između 1911. i 1912. , predstavlja važan segment cjelokupnog stvaralaštva Miroslava Kraljevića (1885. – 1913.). Impersionističko i postimperisonističko izvorište cjelokupne urbane vizualnosti tog vremena, njegova fizionomija i prirodno okruženje, utjecale su na umjetnikovu složenu urbanu tipologiju i društvenu stratigrafiju. Ulice, mostovi, parkovi, šetnje i izleti u prirodu, glazbene dvorane, barovi, kavane i krčme, saloni i stanovi, sobe i bordeli, teme su i motivi na umjetnikovim slikama, crtežima i grafikama. Vrsnom realizacijom i prožimanjem temeljnih nagona Kraljevićeva djela svjedoče modernu egzistenciju i modernog slikara: grada u čovjeku i u čovjeka u gradu, razapetog između Erosa i Thanatosa.

Kroz tipološku prezentaciju na predavanju su opisani motivi, teme i sadržaji, a idejnom interpretacijom rasvijetljen je duh grada i epohe karakterističnog pariškog razdoblja, te utvrđena važnost Kraljevićevog utjecaja na stvaralaštvo mlađe generacije umjetnika, njegovih sljedbenika, Marijana Trepše, Miroslava Uzelca i Vilka Gecana, kao i usporednost sa stvaralaštvom njegovog suvremenika, slikara Josipa Račića.

Urbana geografija Pariza rasprostire se od eksterijera na slikama Pantheon, Most na Seini, Luksemburški parkovi, do ulaska u spomenute interijere grada u djelima U pariškoj kavani, U kavani, Muškarac s nagom ženom, Kokote, Tučnjava, Milovanje, Zagrljaj, Parovi u plesu).

Za Kraljevića je velegrad vizualno polje znakova i izložaka u kojem su svi društveni parametri naizgled isti – iluzija složene slike velegrada – što postupnim razotkrivanjem života iza fasada postaje mješavina vrijednosnih identifikacija o gradu i čovjeku: muškarcu i ženi, promatraču i promatranom, nervoznim, modernim, brzim, erotičnim i smrtnim karakterom prikaza i umjetnika.
Iz tipologije proizlaze i stilske odrednice, kao i utjecaji ponajviše iz razdoblja impresionizma i postimpresionizma.

Izgorjevši mlad od kronične bolesti 1913. u Zagrebu u dobi od navršenih 27 godina, u kratkom vremenskom razdoblju Miroslav Kraljević ostvario je djelo koje kao kulturno nasljeđe sjaji žarom što izvire ispod muzejske patine i konvencije prema nama i onima koji dolaze iza nas.

Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti

Reprodukcija: crtež Miroslava Kraljevića " U pariškoj kavani" iz 1912. iz zbirke Nacionalnog muzeja Moderne umjetnosti, Zagreb. Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

NMMU vam predstavlja umjetnicu Renatu Poljak u povodu njezine izložbe “Vijesti” u Galeriji Josip Račić

NMMU: Možete li nam opisati atmosferu u kojoj su nastali radovi iz serije „Vijesti“ koju predstavljate na izložbi u Galeriji Josip Račić?
RENATA POLJAK: Radovi iz serije „Vijesti“ nastaju prije dvije godine, nakon što sam napravila tri filma. Svake godine napravila sam po jedan, a sva tri bila su premijerno predstavljena na Međunarodnom festivalu kratkog filma u Oberhausenu. Nakon toga nisam imala ideju za film, odnosno nisam imala potrebu raditi ga, ali imala sam potrebu reagirati i ipak se baviti umjetnošću no, ne u mediju filma. Tada kreće serija „Vijesti“.
U početku nisam znala da će to biti serija. Nisam znala što će to biti, ali krenulo je s puno erupcija vulkana koji su mi zapravo fascinantno izgledali. U to vrijeme čitala sam Susan Sontag i njezin povijesni roman The Volcano Lover, čija se radnja događa u 18. stoljeću, uglavnom u Napulju, tako da sam postala pomalo opsjednuta vulkanima i krenula sam crtati prvi. Bila je to erupcija vulkana na La Palmi, 29. rujna 2021., i s njom započinjem seriju. Shvatila sam da me to zapravo jako zanima i tako je krenulo. Vijest koja je bila objavljena tog dana inspirirala me da napišem kratak tekst koji me zapravo na neki način uvjetovao i potaknuo na razmišljanje.
Kako se u svojim radovima uvijek bavim osobnim tako su i tekstovi iz serije „Vijesti“ zapravo osobni, ali imaju i neku širu socijalnu sliku, a to je ono što me u umjetnosti zanima. U tom sam trenutku shvatila da postoji mogućnost da od vulkana postane serija.

NMMU: Spomenuli ste opsesiju romanom Susan Sontag „The Volcano Lover“, koji Vas je također djelomično inspirirao za ovu seriju crteža?
RENATA POLJAK: Taj život u gradu pod vulkanom u kojem konstantno postoji opasnost od erupcije može se usporediti s fragilnošću osobnih odnosa. To je ono o čemu sam razmišljala.

NMMU: U pandemiji COVID-19 iz timskog rada na filmu, okrenuli ste se sebi i počeli raditi crteže ugljenom?
RENATA POLJAK: Osjetila sam potrebu raditi intimnije radove, osobnije i ponovno sam počela crtati. Zanimalo me na koji način mogu prisvojiti vijest, ali ne da od nje nastane film nego neki segment i tako sam prisvojila slike iz novina koje su postale crtež. Prisvojila sam tu vijest i tu sliku tako da ona postane, kako je rekao kustos izložbe Branko Franceschi, bezvremenska, odnosno, umjetnost. I za nju sam tada vezala što osobni tekst što socijalno - politički, odnosno, u ovom slučaju socijalno - ekološki tekst spajajući sve elemente koje me interesiraju u umjetnost.

NMMU: Tekst, taj narativni dio, izuzetno vam je važan u radu?
RENATA POLJAK: Zato sam i prestala slikati, jer mi slikarstvo nije bilo dovoljno, odnosno istraživanje forme slike i poteza nije mi bilo dovoljno zanimljivo, htjela sam prenijeti neku malo širu poruku i stoga mi je medij slikarstva bio limitirajuć.
Pritom nisam htjela slikati realistične narativne slike koje sam na faksu čak i radila. To mi ni tada nije bilo dovoljno, jer me u umjetnosti ne zanima deskripcija, već stvari koje su nedorečene i prenose poruku, one koje u ljudima razvijaju različite emocije i potiču razmišljanja.

NMMU: Postoji li i neko pozitivno iskustvo iz tog izrazito turbulentnog i teškog razdoblja pandemije koje biste izdvojili?
RENATA POLJAK: Promijenilo se jedino to što ponovno živim u Hrvatskoj i to što malo manje izlažem vani. Nema više toliko putovanja i međunarodnih izložbi.

NMMU: Gdje ste sve živjeli?
RENATA POLJAK: Nakon poslijediplomskog živjela sam vani. Bile su to različite zemlje. Ponekad bih dobila stipendiju ili rezidenciju pa bih tamo ostala neko vrijeme. U Cité des arts u Parizu došla sam na mjesec i pol - dva, a onda sam, ostala pet, šest godina. Prije toga, tri, četiri godine živjela sam u Nici, u New Yorku sam u nekoliko navrata provela četiri mjeseca, šest mjeseci sam bila u Berlinu i skoro dvije godine Beču. Tih deset-dvanaest godina nisam živjela u Hrvatskoj no, kako je to sve Europa, ipak sam dolazila i tu radila izložbe, snimala film te provodila ljeta.

NMMU: Koji Vam se grad najviše svidio?
RENATA POLJAK: A svi su mi bili zanimljivi. Zapravo Berlin možda najmanje, ali vjerojatno zato što sam tamo došla u studenom, umjesto u rujnu pa sam se do lipnja smrzla. Bilo je toliko hladno, da grad uopće nisam mogla iskusiti kako sam htjela.

NMMU: Izlagali ste i u Louvreu?
RENATA POLJAK: Da, bio je to jedan međunarodni sajam umjetnosti Paris Photo, a Galerija Hilger iz Beča, koja me u to vrijeme predstavljala, izlagala je na tom sajmu. Moji radovi nisu bili predstavljeni u postavu Louvrea, ali jesu u okviru tog sajma u Louvreu.

NMMU: Kako ste doživjeli zagrebački potres?
RENATA POLJAK: Naš stan bio je potpuno renoviran i u tom smo smislu imali sreću da nije bilo većih oštećenja no, kako je dijete bilo jako malo - tada je imao samo dvije i pol godine - bilo nas je strah da mu se nešto ne dogodi, da nešto ne padne na njega, ukoliko se potres ponovi pa smo isti dan već oko 10, 11 sati otišli u Split. Drago mi je da taj događaj nije ostavio traumu na moje dijete.

NMMU: Pratite li aktualna zbivanja?
RENATA POLJAK: Naravno, kulturu i vijesti! Najčešće preko radija, u novinama ili na internetu.

NMMU: Po kojem kriteriju ste odabirali novinske članke koje ste reinterpretirali u vlastitim radovima?
RENATA POLJAK: Po zanimljivosti i vezi koju je sa mnom ta vijest uspostavila., kao i s činjenicom da na nju mogu reagirati tekstom.

NMMU: U ciklusu „Vijesti“ bavite se isključivo vijestima objavljenim u tiskanim izdanjima. Znači li to da ste i Vi od onih koji ujutro uživaju otići do kioska, kupiti najdraže novine i u miru ih pročitati uz kavu i croissant?
RENATA POLJAK: Jako volim čitati novine i taj osjećaj novinskog papira pod prstima. Najčešće ih čitam u kafiću no, na žalost to stižem samo ljeti.

NMMU: Što ste pomislili dok ste gledati svoje radove izložene u Centru Georges Pompidou ili u Palais de Tokyo u Parizu ili pak u Fondaciji Joan Miro u Barceloni?
RENATA POLJAK: Nisam bila nešto posebno uzbuđena, jer su mi se u to vrijeme konstantno događale takve izložbe. Nakon dugih priprema i pregovora to dođe kao nešto vrlo normalno. Ne razmišljaš o tome da je to Centar Pompidou ili neko drugo takvo mjesto, barem meni, to je izložba kao i svaka druga.

NMMU: Kako su reagirali Vaši roditelji?
RENATA POLJAK: Mama prvo nije vjerovala, a poslije me nije šljivila dva posto.

NMMU: Retrospektivu svojih radova prikazali ste 2014. u Kanadi? Zašto baš Kanada?
RENATA POLJAK: Jao to je bilo super, imala sam dvije paralelne izložbe u dva umjetnička centra koja promoviraju suvremenu umjetnost u Montrealu, a nalaze se vrlo blizu jedan drugome. Izložbu u Occurrence kurirala je Željka Himbele, hrvatska kustosica koja već dva ili tri desetljeća godina živi u New Yorku. U isto vrijeme pozvali su me da izlažem i u Optici. Obje izložbe bile su otvorene istog datuma.

NMMU: Kako biste opisali današnji položaj umjetnica među kolegama i u društvu općenito?
RENATA POLJAK: Osobno ne osjećam razliku iako mi mnoge žene govore da ju one osjećaju. Na dnevnoj razini, u svojoj praksi, ne osjećam da sam zakinuta zbog toga što sam žena.

NMMU: Mislite li da ste ponekad zbog toga možda povlašteni?
RENATA POLJAK: To još manje mislim.

NMMU: Kako je biti dijete umjetnice? Koliko se razlikujete od mama pravnica ,ekonomistica, doktorica i mama drugih zanimanja…
RENATA POLJAK: To ne znam, jer naše dijete u vrtiću ima najboljeg prijatelja čiji se roditelji bave sličnim poslom kao i ja. Tata je redatelj, a mama scenaristica i rade dokumentarne filmove. U tom smislu dijelimo iste vrijednosti i mislim da je dobro da i naša djeca rastu s tim istim moralnim vrijednostima. Naprosto smo imali sreću da smo se nekako potrefili, eto.

NMMU: Vodite li već svoje dijete sa sobom kad postavljate izložbe?
RENATA POLJAK: Ništa mu se to ne sviđa, njemu je to trenutno, naravno, jako dosadno. Ali kad sam u Bolu, dok je bio skroz mali, u ljetnom kinu pod zvijezdama, radila festival Lovely Days, često je išao sa mnom. Pomagao je da to sve pripremimo i bilo mu je super! Bilo mi je prekrasno vidjeti ga kako bos trčkara po najljepšem kinu na svijetu s pogledom na more.

NMMU
: Što najviše cijenite kod ljudi?
RENATA POLJAK: Kod ljudi općenito cijenim iskrenost, sposobnost da priznaju svoje pogreške, to mi je nekako najvažnije. Ako negdje pogriješiš da to onda možeš i reći. To mi je i u umjetnosti jako važno da ljudi izražavaju svoje mišljenje i daju argumentiranu kritiku, jer mislim da jedino tako možemo rasti, a ne da vam netko govori samo izvrsno je, izvrsno je… Važno mi je da je netko pametan, inteligentan i brz. Brzinu misli jako cijenim.

NMMU: Kojim biste riječima „stanovniku“ nekog drugog planeta opisali život na Zemlji?
RENATA POLJAK: Sreća i ljubav.
NMMU: A kako ga zamišljate u budućnosti?
RENATA POLJAK: Isto tako. Nema druge opcije.

Razgovarala: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, 2023.
Foto: iz arhive NMMU © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.