NMMU: Možete li nam opisati atmosferu u kojoj su nastali radovi iz serije „Vijesti“ koju predstavljate na izložbi u Galeriji Josip Račić?
RENATA POLJAK: Radovi iz serije „Vijesti“ nastaju prije dvije godine, nakon što sam napravila tri filma. Svake godine napravila sam po jedan, a sva tri bila su premijerno predstavljena na Međunarodnom festivalu kratkog filma u Oberhausenu. Nakon toga nisam imala ideju za film, odnosno nisam imala potrebu raditi ga, ali imala sam potrebu reagirati i ipak se baviti umjetnošću no, ne u mediju filma. Tada kreće serija „Vijesti“.
U početku nisam znala da će to biti serija. Nisam znala što će to biti, ali krenulo je s puno erupcija vulkana koji su mi zapravo fascinantno izgledali. U to vrijeme čitala sam Susan Sontag i njezin povijesni roman The Volcano Lover, čija se radnja događa u 18. stoljeću, uglavnom u Napulju, tako da sam postala pomalo opsjednuta vulkanima i krenula sam crtati prvi. Bila je to erupcija vulkana na La Palmi, 29. rujna 2021., i s njom započinjem seriju. Shvatila sam da me to zapravo jako zanima i tako je krenulo. Vijest koja je bila objavljena tog dana inspirirala me da napišem kratak tekst koji me zapravo na neki način uvjetovao i potaknuo na razmišljanje.
Kako se u svojim radovima uvijek bavim osobnim tako su i tekstovi iz serije „Vijesti“ zapravo osobni, ali imaju i neku širu socijalnu sliku, a to je ono što me u umjetnosti zanima. U tom sam trenutku shvatila da postoji mogućnost da od vulkana postane serija.

NMMU: Spomenuli ste opsesiju romanom Susan Sontag „The Volcano Lover“, koji Vas je također djelomično inspirirao za ovu seriju crteža?
RENATA POLJAK: Taj život u gradu pod vulkanom u kojem konstantno postoji opasnost od erupcije može se usporediti s fragilnošću osobnih odnosa. To je ono o čemu sam razmišljala.

NMMU: U pandemiji COVID-19 iz timskog rada na filmu, okrenuli ste se sebi i počeli raditi crteže ugljenom?
RENATA POLJAK: Osjetila sam potrebu raditi intimnije radove, osobnije i ponovno sam počela crtati. Zanimalo me na koji način mogu prisvojiti vijest, ali ne da od nje nastane film nego neki segment i tako sam prisvojila slike iz novina koje su postale crtež. Prisvojila sam tu vijest i tu sliku tako da ona postane, kako je rekao kustos izložbe Branko Franceschi, bezvremenska, odnosno, umjetnost. I za nju sam tada vezala što osobni tekst što socijalno - politički, odnosno, u ovom slučaju socijalno - ekološki tekst spajajući sve elemente koje me interesiraju u umjetnost.

NMMU: Tekst, taj narativni dio, izuzetno vam je važan u radu?
RENATA POLJAK: Zato sam i prestala slikati, jer mi slikarstvo nije bilo dovoljno, odnosno istraživanje forme slike i poteza nije mi bilo dovoljno zanimljivo, htjela sam prenijeti neku malo širu poruku i stoga mi je medij slikarstva bio limitirajuć.
Pritom nisam htjela slikati realistične narativne slike koje sam na faksu čak i radila. To mi ni tada nije bilo dovoljno, jer me u umjetnosti ne zanima deskripcija, već stvari koje su nedorečene i prenose poruku, one koje u ljudima razvijaju različite emocije i potiču razmišljanja.

NMMU: Postoji li i neko pozitivno iskustvo iz tog izrazito turbulentnog i teškog razdoblja pandemije koje biste izdvojili?
RENATA POLJAK: Promijenilo se jedino to što ponovno živim u Hrvatskoj i to što malo manje izlažem vani. Nema više toliko putovanja i međunarodnih izložbi.

NMMU: Gdje ste sve živjeli?
RENATA POLJAK: Nakon poslijediplomskog živjela sam vani. Bile su to različite zemlje. Ponekad bih dobila stipendiju ili rezidenciju pa bih tamo ostala neko vrijeme. U Cité des arts u Parizu došla sam na mjesec i pol - dva, a onda sam, ostala pet, šest godina. Prije toga, tri, četiri godine živjela sam u Nici, u New Yorku sam u nekoliko navrata provela četiri mjeseca, šest mjeseci sam bila u Berlinu i skoro dvije godine Beču. Tih deset-dvanaest godina nisam živjela u Hrvatskoj no, kako je to sve Europa, ipak sam dolazila i tu radila izložbe, snimala film te provodila ljeta.

NMMU: Koji Vam se grad najviše svidio?
RENATA POLJAK: A svi su mi bili zanimljivi. Zapravo Berlin možda najmanje, ali vjerojatno zato što sam tamo došla u studenom, umjesto u rujnu pa sam se do lipnja smrzla. Bilo je toliko hladno, da grad uopće nisam mogla iskusiti kako sam htjela.

NMMU: Izlagali ste i u Louvreu?
RENATA POLJAK: Da, bio je to jedan međunarodni sajam umjetnosti Paris Photo, a Galerija Hilger iz Beča, koja me u to vrijeme predstavljala, izlagala je na tom sajmu. Moji radovi nisu bili predstavljeni u postavu Louvrea, ali jesu u okviru tog sajma u Louvreu.

NMMU: Kako ste doživjeli zagrebački potres?
RENATA POLJAK: Naš stan bio je potpuno renoviran i u tom smo smislu imali sreću da nije bilo većih oštećenja no, kako je dijete bilo jako malo - tada je imao samo dvije i pol godine - bilo nas je strah da mu se nešto ne dogodi, da nešto ne padne na njega, ukoliko se potres ponovi pa smo isti dan već oko 10, 11 sati otišli u Split. Drago mi je da taj događaj nije ostavio traumu na moje dijete.

NMMU: Pratite li aktualna zbivanja?
RENATA POLJAK: Naravno, kulturu i vijesti! Najčešće preko radija, u novinama ili na internetu.

NMMU: Po kojem kriteriju ste odabirali novinske članke koje ste reinterpretirali u vlastitim radovima?
RENATA POLJAK: Po zanimljivosti i vezi koju je sa mnom ta vijest uspostavila., kao i s činjenicom da na nju mogu reagirati tekstom.

NMMU: U ciklusu „Vijesti“ bavite se isključivo vijestima objavljenim u tiskanim izdanjima. Znači li to da ste i Vi od onih koji ujutro uživaju otići do kioska, kupiti najdraže novine i u miru ih pročitati uz kavu i croissant?
RENATA POLJAK: Jako volim čitati novine i taj osjećaj novinskog papira pod prstima. Najčešće ih čitam u kafiću no, na žalost to stižem samo ljeti.

NMMU: Što ste pomislili dok ste gledati svoje radove izložene u Centru Georges Pompidou ili u Palais de Tokyo u Parizu ili pak u Fondaciji Joan Miro u Barceloni?
RENATA POLJAK: Nisam bila nešto posebno uzbuđena, jer su mi se u to vrijeme konstantno događale takve izložbe. Nakon dugih priprema i pregovora to dođe kao nešto vrlo normalno. Ne razmišljaš o tome da je to Centar Pompidou ili neko drugo takvo mjesto, barem meni, to je izložba kao i svaka druga.

NMMU: Kako su reagirali Vaši roditelji?
RENATA POLJAK: Mama prvo nije vjerovala, a poslije me nije šljivila dva posto.

NMMU: Retrospektivu svojih radova prikazali ste 2014. u Kanadi? Zašto baš Kanada?
RENATA POLJAK: Jao to je bilo super, imala sam dvije paralelne izložbe u dva umjetnička centra koja promoviraju suvremenu umjetnost u Montrealu, a nalaze se vrlo blizu jedan drugome. Izložbu u Occurrence kurirala je Željka Himbele, hrvatska kustosica koja već dva ili tri desetljeća godina živi u New Yorku. U isto vrijeme pozvali su me da izlažem i u Optici. Obje izložbe bile su otvorene istog datuma.

NMMU: Kako biste opisali današnji položaj umjetnica među kolegama i u društvu općenito?
RENATA POLJAK: Osobno ne osjećam razliku iako mi mnoge žene govore da ju one osjećaju. Na dnevnoj razini, u svojoj praksi, ne osjećam da sam zakinuta zbog toga što sam žena.

NMMU: Mislite li da ste ponekad zbog toga možda povlašteni?
RENATA POLJAK: To još manje mislim.

NMMU: Kako je biti dijete umjetnice? Koliko se razlikujete od mama pravnica ,ekonomistica, doktorica i mama drugih zanimanja…
RENATA POLJAK: To ne znam, jer naše dijete u vrtiću ima najboljeg prijatelja čiji se roditelji bave sličnim poslom kao i ja. Tata je redatelj, a mama scenaristica i rade dokumentarne filmove. U tom smislu dijelimo iste vrijednosti i mislim da je dobro da i naša djeca rastu s tim istim moralnim vrijednostima. Naprosto smo imali sreću da smo se nekako potrefili, eto.

NMMU: Vodite li već svoje dijete sa sobom kad postavljate izložbe?
RENATA POLJAK: Ništa mu se to ne sviđa, njemu je to trenutno, naravno, jako dosadno. Ali kad sam u Bolu, dok je bio skroz mali, u ljetnom kinu pod zvijezdama, radila festival Lovely Days, često je išao sa mnom. Pomagao je da to sve pripremimo i bilo mu je super! Bilo mi je prekrasno vidjeti ga kako bos trčkara po najljepšem kinu na svijetu s pogledom na more.

NMMU: Što najviše cijenite kod ljudi?
RENATA POLJAK: Kod ljudi općenito cijenim iskrenost, sposobnost da priznaju svoje pogreške, to mi je nekako najvažnije. Ako negdje pogriješiš da to onda možeš i reći. To mi je i u umjetnosti jako važno da ljudi izražavaju svoje mišljenje i daju argumentiranu kritiku, jer mislim da jedino tako možemo rasti, a ne da vam netko govori samo izvrsno je, izvrsno je… Važno mi je da je netko pametan, inteligentan i brz. Brzinu misli jako cijenim.

NMMU: Kojim biste riječima „stanovniku“ nekog drugog planeta opisali život na Zemlji?
RENATA POLJAK: Sreća i ljubav.
NMMU: A kako ga zamišljate u budućnosti?
RENATA POLJAK: Isto tako. Nema druge opcije.

Razgovarala: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, 2023.
Foto: iz arhive NMMU © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.