Zbirke
U Zbirci se nalaze najraniji radovi koji pokazuju morfološke izričaje klasicizama, romantizama, bidermajera i realizama, kao i uplive europskih sredina (Venecija, Rim, Beč, Budimpešta, München, Pariz). Utjecaj austrijskog slikarstva evidentan je u heterogenosti bidermajerskog načina. Česte su pojave slikarskih importa – Friedrich von Amerling (Portret djevojke) te putujućih slikara – nekolicina ih se potpuno udomaćila. Bitan dio svog opusa u Hrvatskoj ostvarili su Slovenac Mihael Stroy (Portret senatora Kavića,1839.) te Čeh Ivan Zasche (Portret starca, 1857.).
Vrijeme je to slikarstva regija uslijed nepostojanja jednog umjetničkog središta na području Hrvatske - u muzejskom fundusu čuvaju se djela Zadranina Franje Salghettija Driolija, Riječanina Ivana Simonettija te varaždinskog slikara Franje Mückea, a zasebno poglavlje čine umjetnici tzv. risarskih škola, osnivanih na cijelom području Austro-ugarske monarhije sa svrhom kreativnog poticanja umjetničkih obrta. U Hrvatskoj najznačajnija je osječka risarska škola. Vode je Franz Conrad von Hötzendorf, Hugo Conrad von Hötzendorf te kraće vrijeme Ivan Moretti. Muzejski pejzaži osječkog kruga pokazuju stilske mijene, od klasicističkih pejzaža (Tivoli, 1839.) Franza Conrada von Hötzendorfa preko onih romantičarsko-ruinističkih ili pastoralnih njegova sina Huge Hötzendorfa do realističkog Adolfa Waldingera. Djela Ivana Zaschea Šumski pejzaž, 1835.-1855. i Šuma, 1860. Fanny Daubači među najboljim su romantičarskim pejzažima uopće. Središnje mjesto ovog razdoblja pripada Karlovčaninu Vjekoslavu Karasu, portreti supružnika Krešić (1852. – 1856.) tipična su bidermajerska ostvarenja naglašena realistička elementa.
Sljedeću cjelinu čine djela Ferde Quiqureza (Krajolik iz rimske campagne, 1874.), Nikole Mašića (Oblaci nad nizinom) i Ise Kršnjavog (Studija ženske glave, 1874.), slikarā školovanih na minhenskoj akademiji sa ciljem izrade velikih figurativnih kompozicija. Primjeri velikih akademskih figurativnih kompozicija su Guščarica na Savi, 1870.-1871., Nikole Mašića, Bakanal, 1893., Celestina Medovića te Bukovčeva kompozicija Gundulić zamišlja Osmana, 1894. Međutim, studije, posebice one nastale u Italiji, ukazuju na intuitivnu recepciju čistog slikarstva. Slike Kovač, 1887. Dragana Melkusa i Djevojčica, 1890. Mencija Clementa Crnčića, programska su djela minheske akademije.
Bukovčeve slike tzv. zagrebačke šarene škole, svojevrsne varijante impresionističkog načina (Portret Huge Vasilija Hoyosa, 1895., Japanka, 1898.), novo su poglavlje hrvatskog slikarstva koje će obilježiti i Hrvatski salon 1898.
Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica NMMU, voditeljica zbirke
Sredinom 1980-ih godina formirana je Zbirka slikarstva 19. stoljeća, koja je naknadno podijeljena na dvije cjeline: Zbirku slikarstva 19. stoljeća do 1898. te Zbirku slikarstva od 1898. do 1918. godine, čija je prva kustosica bila muzejska savjetnica, mr.sc. Smiljka Domac Ceraj. Drugospomenuta zbirka broji 401 katalošku jedinicu te čuva pretežito ulja na platnu ili ljepenci, kao i manji broj akvarela i grafika na papiru te djela rađenih kombiniranom tehnikom. Pokriva razdoblje prijelaza 19. na 20. stoljeće od Hrvatskog salona do kraja Prvog svjetskog rata te su u njoj zastupljeni stilski pravci od akademskog realizma, plenerizma, simbolizma, jugendstila do prvih pojava ekspresionizma i sezanizma u hrvatskom slikarstvu. U njoj se nalaze najznačajnije autorice i autori hrvatskog slikarstva ovog vremena kao što su to: Vlaho Bukovac, Mato Celestin Medović, Emanuel Vidović, Bela Čikoš Sesija, Ferdo Kovačević, Mirko Rački, Menci Clement Crnčić, Miroslav Kraljević, Josip Račić, Vladimir Becić, Nasta Rojc, Milan Steiner, Anka Krizmanić, Zlatko Šulentić, Ljubo Babić i drugi. Tematski značajno mjesto u Zbirci zauzima slikarstvo pejzaža, mrtvih priroda i portreta, potom aktova, alegorija, genrea i sakralne tematike. Poseban je značaj Zbirke u tome što dokumentira umjetnički i institucionalni uzlet hrvatske kulture započet prekretnih 1870-ih godina tijekom banovanja Ivana Mažuranića (1814.–1890.) te obilježen djelovanjem biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815.–1905.) i Izidora Kršnjavog (1845.–1927.). Zbirka se popunjavala otkupima Muzeja i donacijama.
Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica NMMU, voditeljica zbirke
Zbirka slikarstva 20. stoljeća od 1918. do 1945. godine djelima iz fundusa Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti predstavlja širok spektar pravaca u kojima se hrvatski likovni modernitet razvija od Prvoga do kraja Drugog svjetskog rata.
Usmjereni novome, a u kontekstu suvremenih europskih umjetničkih kretanja, naši umjetnici okupljeni oko Proljetnog salona, a osobito Praška četvorka (Milivoj Uzelac, Vilko Gecan, Marijan Trepše i Vladimir Varlaj) deriviraju stil od sezanizma i ekspresionizma prema kubizmu i postkubizmu. Uz osobitu imaginaciju ranih radova Marina Tartaglie, Zbirka predstavlja i antologijske vizije magičnog, objektivnog i neoklasičnog realizma osobito u djelima Đure Tiljaka, Ive Režeka i Omera Mujadžića iz kasnijih 1920-ih. Zbirka okuplja intimistički intonirane prizore Emanuela Vidovića, Juraja Plančića i Antuna Motike, ali i doprinose majstora naglašeno energičnog 'mediteranskog' kolorita poput Ignjata Joba, Petra Dobrovića, Ivana Ettorea iz 1930-ih te skori drugi val avangarde u opusima Lea Juneka, Marijana Detonija i Frana Šimunovića. Osim paradigmatskih djela Našeg izraza larpurlartističke grupe Trojice (Ljubo Babić, Vladimir Becić, Jerolim Miše) te društveno angažirane prakse Grupe Zemlja (Krsto i Željko Hegedušić, Oton Postružnik, Marijan Detoni, Kamilo Ružička) Zbirka u četvrtom desetljeću 20. stoljeća kontekstualizira i djela Ivana Generalića i Franje Mraza kao začetnika naše naivne umjetnosti.
Zbirka broji više od 960 djela naslikanih između 1918. i 1945. godine, a koja se za muzejski fundus kontinuirano nabavljaju otkupima i donacijama od autora te od njihovih nasljednika ili drugih vlasnika. Na antologijskim djelima iz Zbirke slikarstva 20. stoljeća od 1918. do 1945. godine NMMU temelje se brojne izložbe, ali i znanstvena i stručna istraživanja te interpretacije tema i fenomena vezanih uz referentno razdoblje.
Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica NMMU, voditeljica zbirke
Zbirka slikarstva Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti od 1945. vizualna je povijest umjetnosti od socrealizma do suvremenosti. Oformljena nakon rata, danas broji 1263 djela predstavljena u stilskim formacijama. Poslijeratna vrhunska ostvarenja V. Becića, M. Tartaglije i A. Kinerta pokazuju odmak od dogmatskog socrealizma, a S. Kopač od 1949. uvodi art brut. Paradigmatsko djelo E. Murtića Highway iz 1952. figurativna je prethodnica apstraktnog ekspresionizma koji nastavljaju A. Kaštelančić, Š. Perić i V. Kuliš. Predmetno-organičku, lirsku apstrakciju i tašizam predvode O. Gliha, F. Šimunović i F. Kulmer, a geometrijsku apstrakciju i ideju sinteze svih umjetnosti uvodi grupa EXAT 51 (V. Kristl, I. Picelj, B. Rašica i A. Srnec). Protokonceptualna grupa Gorgona (1959 – 66) predstavljena je slikama J. Vanište, Đ. Sedera, M. Jevšovara te apsolutnim slikarstvom J. Knifera, a slikarstvo enformela 50-ih i 60-ih radovima I. Gattina i E. Fellera. Međunarodni umjetnički projekt izrastao na tekovinama povijesnih avangardi Nove tendencije (1961 – 73) predstavljaju J. Knifer i M. Šutej. Primarno i analitičko slikarstvo (1974 – 80) interpretirano je radovima A. Rašića i B. Demura koji uz M. Stilinovića i V. Marteka predstavljaju konceptualno slikarstvo Grupe šestorice autora (1975 – 81). Postojanost figurativnog pak seže od intimizma (S. Šohaj, N. Reiser) i nadrealizma (M. Stančić) preko egzistencijalne (Lj. Ivančić), naivne (I. Generalić), kolorističke (I. Dulčić) do angažirane figuracije grupe Biafra (1970 – 78). Hiperrealizam 70-ih iskazuju I. Friščić i J. Fatur. Od povratka slici ranih 80-ih do suvremena slikarstva zbirka odražava različite neo-poetike postmoderne: novu geometriju D. Jurića i E. Schubert; monokromno slikarstvo A. Jerkovića i J. Perić; novu metafiziku Ž. Lapuha, letrizam A. Zanze. Neskriveni citat kreativne interpretacije P. Mondriana razvija D. Sokić, a citat J. Pollocka preobražen u figurativni hibrid aktualizira B. Dimitrijević. Neekspresivnu figuraciju predstavlja N. Ivančić, hermetičnu Ž. Kipke, a memorijsku M. Trebotić. Raznolikost nove figuracije kasnih 80-ih i ranih 90-ih nastavljaju L. Artuković, Z. Novak te poslije M. Vekić, i u sakralnoj varijanti T. Buntak. Novi realisti novog milenija zastupljeni su slikama S. Tadića i M. Grlić. Zbirka slikarstva od 1945. pokriva temeljne funkcije baštinjenja i stručnog prezentiranja umjetničke građe.
Željko Marciuš, muzejski savjetnik NMMU, voditelj zbirke
Zbirka kiparstva NMMU sadrži 785 skulptura, reljefa, instalacija i objekata izvedenim u bronci, mramoru, drvu, sadri, terakoti, porculanu, pleksiglasu i raznovrsnim kombiniranim tehnikama nastalim u razdoblju od sredine 19. stoljeća do današnjih dana i relevantno predstavljaju heterogene morfološke izričaje, fenomene i individualne poetike prošlih razdoblja i pluralizam suvremene umjetničke prakse.
Kiparstvo neoklasicizma i akademizma utemeljeno na klasičnim kanonima oblikovanja, u Hrvatskoj se javlja od polovice 19. stoljeća, kao što su konjaničke skulpture Ban Josip Jelačić i Sveti Juraj u borbi sa zmajem u izvedbi tada popularnog bečkog kipara Antona Dominika Ferkorna. Vatroslav Donegani i Ivan Rendić, prvi su hrvatski akademski kipari u tom razdoblju. Obojica su školovani u Veneciji i oblikuju svoje poetike u sinergiji klasicizma, romantizma i realizma.
Hrvatski kipari školovani u Beču i Münchenu, Rudolf Valdec i Robert Frangeš-Mihanović te Ivo Kerdić, svojim modernističkim djelovanjem pod okriljem secesije obilježit će početak 20. stoljeća. Kreativnošću se ističe Frangeš, virtuoz u oblikovanju u bronci velike i male plastike. Pojava Ivana Meštrovića snažno će obilježiti hrvatsko kiparstvo prve polovice 20. stoljeća, s djelima od globalne vrijednosti oblikovanih osebujnim izričajem. Animalistička djela u duhu impresionizma izveo je Branislav Dešković. U sklopu likovne manifestacije Proljetnog salona (1916. – 1928.) mnogi su kipari ostvarili vrijedna djela u svojim opusima kao Hinko Juhn, Jozo Turkalj, Marin Studin, Frane Cota - najčešće salonskih formata i intimističkog sadržaja, izvedenih u bronci, mramoru, keramici ili drvu. Bliski su im Dujam Penić i Robert Jean Ivanović. Tridesetih godina, sa začecima u socijalno angažiranoj grupi Zemlja, August Augustinčić i Vanja Radauš u hrvatsko kiparstvo uvode ekspresiju i angažiranu tematiku, a vlastitu lirsku sintezu oblikuje Frano Kršinić. Kipari psihološki motiviranog realizma su Lujo Bezeredy, Pavao Perić, Ivo Lozica, Grga Antunac i Velibor Mačukatin. Snažne kiparske osobnosti naivne umjetnosti su Petar Smajić i Sofija Naletilić-Penavuša.
Nositelji novoga duha u hrvatskom kiparstvu nakon 1950-ih su Kosta Angeli Radovani, Vojin Bakić i Dušan Džamonja. Međunarodni pokret neokonstruktivizma i vizualnih istraživanja Nove tendencije potaknuo je Aleksandra Srneca na oblikovanje luminokinetičkih objekata, a Vjenceslava Richtera i Ivana Picelja na stvaranje sistemske plastike. Potkraj 1960-ih i do sredine 1970-ih Miroslav Šutej izrađivao je pomične, živo obojene plastične objekte u drvu. Krugu apstraktnoga kiparstva pripadali su Belizar Bahorić i Stevan Luketić, a na granici između apstrakcije i figuracije svoje su opuse izgradili Ksenija Kantoci, Branko Ružić i Šime Vulas, Raul Godoni i Milena Lah. Sklonost elementima pop-arta pokazuju djela Zvonimira Lončarića, Vaska Lipovca, Zlatka Boureka, Stanka Jančića i Marije Ujević-Galetović dok je apstraktne organičke skulpture radio Josip Diminić. Primarne oblike najdosljednije je preoblikovanjem ostvario Ivan Kožarić. Početkom 1980-ih angažiranu figuraciju oblikovali su Stjepan Gračan, Ratko Petrić, Miro Vuco (skupina Biafra) i Velerije Micihieli. Nositelji konceptualne umjetnosti su Grupa šestorice autora i intenzivno su djelovali u Zagrebu od 1975. do 1981. godine, a pripada im Mladen Stilinović. Svojim angažmanom bliska im je Vlasta Delimar. Skulpture, objekte i instalacije slobodnih asocijativnih apstraktnih oblika ostvarili su Nikola Koydl, Ivan Ladislav Galeta, Šime Perić, Peruško Bogdanić, Ante Rašić, Vladimir Gašparić-Gapa, Slavomir Drinković, Kuzma Kovačić, Petar Barišić, Kažimir Hraste, Matko Mijić i Dalibor Stošić.
Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica NMMU, voditeljica zbirke
Zbirka akvarela, crteža i grafike broji više od 3800 muzejskih predmeta. Formirana je nakon prve velike sistematizacije muzejske građe u drugoj polovici 60-ih godina prošlog stoljeća, kada se osjetila potreba da se već postojećim zbirkama slikarstva i kiparstva pridoda zbirka umjetničkih radova nastalih na papiru. Njezin najveći dio čine radovi izvedeni u različitim crtačkim tehnikama, odnosno u tehnikama akvarela, tempere, gvaša i pastela na papiru. Po brojnosti, grafička je umjetnost druga po redu u zbirci. Većina grafičkih listova je iz druge polovice 20. stoljeća. Unutar ove kategorije, posebno mjesto zauzimaju grafičko-pjesničke mape i razna bibliofilska izdanja. Zbirka akvarela, crteža i grafike predstavljena je 2020. izložbom „Zbirka u retrovizoru“.
Klaudio Štefančić, kustos NMMU, voditelj zbirke
Zbirka medalja i plaketa NMMU sadrži 3500 djela od kojih najveći broj pripada Zbirci inž. Dragutina Mandla i presjek je hrvatskog medaljerstva od polovice 19. do današnjih dana.
U secesiji započinje razdoblje autohtone hrvatske moderne medaljerske umjetnosti a začetnici su hrvatski kipari Robert Frangeš-Mihanović i Rudolf Valdec čije spomenice dosežu razinu onodobnog europskog medaljerstva. Bogat medaljerski opus Ive Kerdića ujedno je i okosnica povijesti hrvatskoga medaljerstva tijekom prve polovice 20. stoljeća. To razdoblje obilježeno je secesijskom dekorativnošću i plitkim, gotovo slikarskim reljefom, a od 20-ih godina prošlog stoljeća i pročišćenim volumenima art-decoa. Promjenom oblika povijesne medalje 1940-ih, Vanja Radauš preoblikuje zadani krug medalje u formalnom i morfološkom smislu i na taj način utire put suvremenom hrvatskom medaljerstvu. Želimir Janeš s morfološkog aspekta uvodi forme taktila i stajačica. Primjenom novih tehnika i materijala te utvrđenim samosvojnim rječnikom simbola recentno medaljerstvo Damira Mataušića raznovrsnošću i brojnošću minuciozno izvedenih radova adekvatno je suvremenoj reprezentativnoj medalji.
Uz hrvatske kovničare i gravere te poneke strane medaljere, u Zbirci su zastupljena i medaljerska djela hrvatskih autora: Hermine Ferić, Ivana Meštrovića, Mile Wod, Rudolfa Spieglera, Ive Simonović-Despić, Joze Turkalja, Hinka Juhna, Viktora Bernfesta, Marina Studina, Frane Kršinića, Frane Cota, Teodora Krivka, Frana Meneghella Dinčića, Antuna Augustinčića, Grge Antunca, Velibora Mačukatina, Ivana Jegera, Branimira Crlenjka, Želimira Janeša, Koste Angeli Radovanija, Ivana Antolčića, Dalibora Paraća, Stipe Sikirice, Zdravka Brkića, Kuzme Kovačića i Zvonimira Šepata.
Uobičajeno shvaćanje medalje u kulturno-povijesnom kontekstu je njeno lice i naličje, sadržaj i smisao, dok je osuvremenjeno lice medalje samo po formi medalja i sadrži vrlo osobne teme i osjećaje asocijativnog i meditativnog konteksta kao što su medalje Antuna Motike, Đurđice Kovačiček, Matka Mijića i Ane Divković.
Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica NMMU, voditeljica zbirke
Zbirka novih medija najmlađa je zbirka u muzeju. Njezino formiranje započelo je 2000. godine kada se muzej otvorio prema događanjima na području medijske umjetnosti. Zbirka broji 582 umjetnička predmeta, koji najvećim dijelom pripadaju žanrovima video umjetnosti i fotografije.
KLaudio Štefančić, kustos Zbirke