NMMU : Kakve su ostale vaše veze s domovinom?
VEDRAN KOPLJAR: U Slavonskom Brodu posljednji put sam bio prošlo ljeto. Posjetio sam svoju baku koja je tamo živjela. Nažalost prošle godine je preminula. Kao dijete dolazio sam svake godine, ali posljednjih pet, šest godina svake dvije ili tri. Kad dolazim, dolazim s roditeljima. U Hrvatskoj obično posjećujem Zagreb, u kojem žive moja dva strica i bratići. Slavonski Brod ću definitivno i dalje povremeno posjećivati jer tamo imamo vikendicu.
NMMU: Da li ste u rodbinskoj vezi s hrvatskim slikarom Zlatkom Kopljarom?
VEDRAN KOPLJAR: Da, to mi je stric.
NMMU: Kako biste opisali Antwerpen, grad u kojem živite i radite?
Metropolitsko selo s obiljem interesantih likova. Dovoljno se stvari događa, ponekad više, ponekad manje. U središtu je, u smislu da je vrlo lako doći do Bruxellesa, Amsterdama, Pariza, Londona… Vjerujem da je kvaliteta života u tom gradu poprilično dobra, ali veći dio godine za mene je vrijeme presivo.
NMMU: Na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu, na kojoj ste 2015. diplomirali slikarstvo, usavršavali su se slavni slikar Vincent van Gogh, arhitekt Pierre Cuypers (projektant Rijksmuseuma i centralne željezničke stanice u Antwerpenu), umjetnik Henry Van de Velde (belgijski secesijski slikar, arhitekt i dizajner interijera), koji je s Victorom Hortom u Belgiji osnovao Art Nouveau, ali i utjecao na udruženje Deutsche Werkbunda. Kao i apstraktni belgijski slikar Georges Vantongerloo (osnivač grupe De Stijl), zatim crtač stripova Willy Wandersteen, suvremeni vizualni umjetnik i kazališni redatelj Jan Fabre, modni dizajneri poznati kao Antwerp 6 i mnogi drugi. Opišite nam svoje studentske dane na tom prestižnom sveučilištu.
VEDRAN KOPLJAR: Kraljevska akademija likovnih umjetnosti u Antwerpenu jedna je od najstarijih umjetničkih škola na svijetu, a odjel mode zasigurno je prestižan. Ono što mogu reći je da su atelijeri odjela slikarstva jako lijepi. Smješteni su na najvišem katu, s puno prozora kroz koje ulazi prelijepo sjeverno svjetlo. Imao sam odličan razred s divnim kolegama poput Kena Verhoevena i Jana Gordtsa, koji su mi i danas najbliži prijatelji. Profesori su bili malo tradicionalniji nego što su sada, ali predavao nam je i belgijski ultra - konceptualni umjetnik Vaast Colson - od kojeg smo puno naučili i izvan slikarstva. On je s kolegom Dennisom Tyfusom, belgijskim ilustratorom, vizualnim umjetnikom i glazbenikom vodio artist run space za izložbe i eksperimentalnu glazbu - događanja koja smo redovito posjećivali.
NMMU: Na Kraljevskoj akademiji u Antwerpenu danas i predajete. Koji kolegij?
VEDRAN KOPLJAR: Profesor sam na odjelu slikarstva. Pomažem studentima prve godine i onima na poslijediplomskom studiju u razvijanju njihove osobne umjetničke prakse.
NMMU: Postoji li na Kraljevskoj akademiji kabinet ili dvorana u kojoj su učili ti značajni umjetnici? Kakav je osjećaj boraviti u takvom prostoru?
VEDRAN KOPLJAR: Iskreno rečeno, uopće nemam neki poseban osjećaj s dušom povijesti. Više me zanima kako i što se sad negdje u današnjem vremenu radi. Na primjer, najstariji dio Akademije koji se sada zove 'Tempel', trenutno se koristi kao polivalentna hala - nemam baš neki poseban osjećaj kada se nalazim unutra no, izvana je prelijepo.
NMMU: Kako biste definirali svoj umjetnički stil?
VEDRAN KOPLJAR: A joj… nema tu stila. Ozbiljne zezancije. Bavim se metaforama, a moj medij je poetika.
NMMU: Kako čudljiva belgijska klima - uz sivilo, kišu i tmurne dane - utječe na vašu umjetničku inspiraciju?
Stalno uzimam vitamin D i svaku si godinu kažem da zimi trebam pobjeći negdje gdje je jako vruće i ima puno sunca, ali nikad ne uspijem.
Zimi puno boravim u kući, čitam i istražujem, baš imam zimski san. A u proljeće i ljeto, kad je jako vruće i sve se oko mene uspori, mogu ići punom parom. Tada i najviše fizički stvaram radove.
NMMU: Izložbom „(wish i was there) 2“ u Galeriji Josip Račić prvi put se predstavljate u Hrvatskoj: koje ćete radove izložiti i što o njima možete reći?
VEDRAN KOPLJAR: Na ovoj izložbi odlučio sam pokazati većinom InnerSpacePortals – dosad neizlagane radove - nastale između 2021. i 2023. Ti su radovi metaforički otvori i ulazi u nešto, ali i metaforičke posude ili spremnici. Prikazujem i 'Unknowing Teaching #5' iz 2022., koji je bio prikazan na CASSTL-u u Antwerpenu. Ovaj precizni rad možda se čini i kao uputa za ISP-ove, ali budući da je to nesvjesno učenje, sve na što može uputiti je nesvjesnost. Na kraju pokazujem rad iz Plank komunikacijskog centra. Repliku prve daske koju sam „upoznao“ i s kojom sam „komunicirao“. Nazvana je 'Centar' i također je metaforički centar PCC-a. Pretpostavljam da je uz radove koje sam odabrao i naziv - koji se odnosi na naslov prvog ISP-a- izložba možda pjesma o orijentaciji i pomaku.
NMMU: Što su za vas Inner Space Portals?
VEDRAN KOPLJAR: Za mene su to metafore koje funkcioniraju na puno različitih razina. Na primjer, funkcioniraju kao otvori prema onome što gledatelj projicira na njih ili u njima. U tom smislu oni su za mene svojevrsni spremnici - metaforički hvatači značenja.
NMMU: Koncepciju vaše zagrebačke izložbe potpisuje belgijska kustosica Valerie Verhack: možete li nam nešto reći o toj suradnji?
VEDRAN KOPLJAR: Valerie sam angažirao da napiše tekst za izložbu, a razgovori koje smo vodili utjecali su na izložbu. Valerie je najvećim dijelom zaslužna za to što je Plank Communication Center 2021. postao dio kolekcije Museum M i što je ostao funkcionirati kao subinstitut u muzeju.
NMMU: Tko su vaši umjetnički uzori?
VEDRAN KOPLJAR: Ima ih previše, a i to su onda samo oni kojih se sjećam. Među njima ima i dosta onih koji nisu umjetnici. Stoga ne bih želio raditi popis, jer ne bi bio reprezentativan, ili bi bio predugačak i još uvijek nereprezentativan.
Puno me više interesiraju umjetnici ili općenito ljudi i način na koji oni djeluju u svijetu nego od umjetnina samih po sebi.
NMMU: Da li ste u „dijamantnom gradu“ u kojem živite posjetili i Muzej dijamanata?
VEDRAN KOPLJAR: Nikad nisam bio. Ali sam bio u Muzeju gljiva u Zagrebu, koji je osnovalo Gljivarsko društvo Kamilo Blagaić – najstarije gljivarsko društvo u Hrvatskoj. To je stvarno prelijep muzej, prelijep!
NMMU: Poznajete li neke hrvatske umjetnike koji također žive i rade u Belgiji?
Hana Miletić i ja dugo smo se znali samo po imenu, a 2021. smo se i upoznali. Od tada se sve više viđamo pa možemo pričati i malo tračati na hrvatskom. Hana je super. Poznam i Ninu Dajak iz Splita, koja je studirala na Akademiji u Antwerpenu.
NMMU: Iako ste konceptualni umjetnik, slikar i performer, odrasli ste uz Rubensova, Rembrandtova, Vermeerova, Steenova djela… Kada ste ih prvi put vidjeli, kakav su dojam na vas ostavila i da li su utjecala na vaš rad?
VEDRAN KOPLJAR: To baš ne mogu reći. Dosta kasno sam se počeo interesirati za likovnu umjetnost. Sjećam se Zlatka i njegovih radova i performansa, ali tada nisam razumio kontekst. Umjetnost mi je nekako bila obiteljski posao koji me jako zanimao i o kojem sam puno razmišljao. Na mene je najveći dojam ostavila Zlatkova kućna biblioteka. Tako nešto ranije nisam vidio. Što sam više čitao, bila mi je više wow. Prvi umjetnički rad kojeg se sjećam iz djetinjstva i koji nikad nisam mogao razumjeti je rad američkog konceptualnog umjetnika Lawrencea Weinera u Middelheim Museumu u Antwerpenu. Taj tekstualni rad viđao bih iz auta kad bismo posjećivali prijatelje mojih roditelja. Sad kad razmišljam, možda je to za mene i najvažniji rad. U početku, prije nego što sam otkrio svoju strast prema likovnoj umjetnosti, volio sam poeziju i književnost. Imam jako loše vizualno pamćenje pa umjetnost pamtim kao iskustvo, a ne kao sliku.
Zacijelo sam radove Rubensa i Rembrandta viđao tu i tamo, … ali ne sjećam ih se se dok nisam došao na akademiju gdje se Rembrandt uvijek smatrao najboljim slikarom, a meni je Rubens zanimljiviji. Uhvatiti psihologiju čovjeka u portret, što se često viđa u Rembrandtovim djelima, po mom mišljenju je površno. Rubens je majstor totalno utjelovljenog iskustva estetičkog kaosa i to mi je puno zanimljivije nego psihologija pojedinca.
NMMU: “Plank Communication Center“ osnovali ste 2019.: možete li nam nešto reći o tom svom projektu / koncepciji?
VEDRAN KOPLJAR: PCC je spekulativna institucija i konceptualno umjetničko djelo koje je smještenou Muzeju M Leuven i dio je njegove zbirke. Radovi Planka Johna McCrackena funkcioniraju kao studija slučaja za istraživanje trajnog odnosa i komunikacije s umjetničkim predmetom te kako se stvara značenje. Institucija kao cjelina funkcionira kao metaforički alat. Organizirajući susrete s daskama kao metaforičke susrete, te komunicirajući s daskama kroz muzeje, kolekcionare ili galerije, projekt također osvjetljava i funkcioniranje i dostupnost umjetničkih institucija i zbirki. Glavne aktivnosti PCC-a su sastanci, pri čemu se fizički susrećem s daskama, i korespondencija u kojoj šaljem pisma adresirana na daske. Tijekom sastanaka provodim znatno više vremena uz rad nego što bih to inače činio s umjetničkim djelom. U određenom smislu otkrio sam da se značenje stvara jednostavno pridavanjem više pažnje i vremena nečemu. Korespondencije preuzimaju formu ili oznake bojom (automatsko iscrtavanje) na papiru. Svako se pismo umnožava kopijom, a originali se šalju poštom na daske. Kopije ne samo da čine arhivu PCC-a, već također dokumentiraju energiju koju sam uložio u svako slovo. Ova metodologija je izvedena iz važnosti komunikacije bojom i energijom za McCrackena.

Razgovarala: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Reprodukcija: Umjetnik Vedran Kopljar u svom atelijeru / Foto: Fabien Silvestre Suzor / zahvalnošću umjetnika