1923. – Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Rudolf Valdec, Portret Vatroslava Jagića, 1923.

Rudolf Valdec
(1872. – 1929.)
Portret Vatroslava Jagića, 1923.
lijevanje, bronca
39 x 29 x 22 cm
MG-625

Kipar i medaljer, nakon akademskog obrazovanja u Beču (1890., 1894.- 1895.) i Münchenu (1891. -1894.), umjetnički i pedagoški rad ostvario je u Zagrebu. S Robertom Frangešom – Mihanovićem, začetnik je hrvatskog modernog kiparstva i modernističkih tendencija u duhu secesije u hrvatskom likovnom životu s kraja 19. i početka 20. stoljeća.
Valdecovi javni spomenici u obliku alegorijskih figuralnih prikaza i poprsja na donjogradskim zgradama, na perivoju Zrinjevac i groblju Mirogoju sastavnica su modernog identiteta grada Zagreba.
Rudolf Valdec je izvrsni moderni portretist. Realističnom oblikovanju umjetnik dodaje izražajnu individualnost protkanu secesijskom stilizacijom te spaja karakter s odgovarajućim likovnim rješenjima.
Portretna bista hrvatskog jezikoslovca Vatroslava Jagića (1838. – 1923.) postavljena je na tanku plintu. Vizura iz poluprofila otkriva šupljinu koso rezanog poprsja. Primjerena deskriptivnost u iznošenju fizionomijskih detalja: frontalna vizura otkriva zatvoren, puni robusni volumen glave, ozbiljna, široka lica, naglašenih ušnih školjki u odmaku od glave, na crtu začešljanu kosu, guste obrve, jak nos, guste brkove, stisnuta usta, široku bradu. Oko vrata nazire se traka svezana u mašnu, izrez kaputa je ovalni. Glatkoj modelaciji razigranih površina lica primjerena je secesijska dekorativnost i stilizacija u obradi kose, obrva i brkova kao i secesijska silueta. Secesijska melodioznost prisutna je u pokretljivosti površina i oblikovanju detalja.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vladimir Becić, Planinski pejzaž s potokom, 1923.

Vladimir Becić
Planinski pejzaž s potokom, 1923.
ulje, platno
100 x 120 cm
MG-879

Vladimir Becić (Slavonski Brod, 1886. – Zagreb, 1954.) započinje obrazovanje u privatnoj slikarskoj školi Mencija Klementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije. Nedugo potom 1905. odlazi u München gdje studira na Akademiji u klasi Huga von Habermanna gdje s kolegama Miroslavom Kraljevićem, Josipom Račićem i Oskarom Hermanom čini Münchenski krug slikara. Od 1910. boravi u Parizu, usavršava se Académie de la Grande Chaumière, radi kao crtač za časopis Le Rire i izlaže na jesenskom salonu. Odlazi u Prvi svjetski rat kao dragovoljac i postaje ratni dopisnik, fotograf i ilustrator za časopis L'ilustration.
Po završetku rata osniva umjetničku koloniju u Blažuju uz kolege Vilka Šeferova i Karla Mijića. Koloniji koja je djelovala do 1923. Blažuj je bio samo boravišna lokacija, a slikari su u potrazi za motivima putovali krasnim krajolikom ispod Bjelašnice. Pejzaže grade čistim volumenima, naglašavajući plastičnost oblika i ulogu boje u njihovu oblikovanju. Vladimir Becić predavao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti od 1923. do 1947.
Becićevo slikarstvo 20-ih godina karakterizira krajobrazna motivika, blažujski pejzaži, ženski likovi često aktovi u pejzažu te mrtve prirode. Planinski pejzaž s potokom odiše pročišćenim likovnim jezikom, a reducirana paleta smeđih, žutih, crvenih i narančastih boja i njihovih nijansi omogućava mu gradnju dubokog volumena i jasno artikuliranih detalja prikaza, istovremeno postižući magični, otuđeni, apatični ugođaj.

Tekst: Marta Radman, kustosica pripravnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Milivoj Uzelac, Autoportret pred barom, 1923.

Milivoj Uzelac
Autoportret pred barom, 1923.
ulje, platno
93 x 69 cm
MG-1012

Slikom Autoportret pred barom Milivoj Uzelac odlazi još korak dalje od mimetičnosti. Fragmente velegradskog košmara slaže poput kolaža, a kaotičnost suvremenosti naglašava prezasićenim prizorom bez jedinstvene kompozicije.
Prikaz je ekspresionistički angažiran i provokativan. Unatoč fasciniranosti umjetnika Parizom, Autoportret izražava i individualnu i opću tjeskobu suvremenog trenutka. 'Kolažiranje' fragmenata, odnosno novi tretman prostora i volumena povezuje Uzelca s Georgom Groszom i suvremenim njemačkim dadaizmom, ali i s krugom Micićeva avangardnog časopisa Zenit, gdje upravo u tome trenutku Josip Seissel (Jo Klek) radi prve kolaže i fotomontaže.
Uzelac je školovan u Banja Luci, Zagrebu i Pragu. Iako godine 1923. trajno seli u Francusku gdje njegovo kasnije slikarstvo odlikuje ‘povratak redu’ i vječnom traganje za skladom i ravnotežom, Uzelac ostaje u trajnoj vezi s hrvatskom likovnom scenom na koju bitno utječe. U domovini redovito izlaže te ostaje u bliskom kontaktu s kolegama, a osobito s Vilkom Gecanom, s kojim je čvrsto i prijateljski i profesionalno povezan od najranije mladosti.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, 2022.

Vladimir Varlaj, Crvena kuća, 1923.

Vladimir Varlaj

Crvena kuća, 1923.

ulje na platnu

74 x 62,5 cm

MG-7098

Najpoznatija slika Vladimira Varlaja Crvena kuća iz 1923. zapravo je naglašeno ekspresionistički izuzetak u njegovu opusu. Željeznička se stanica u Moravicama iz stvarnosti Gorskoga Kotara izdvaja u uznemirujuću tlapnju ostvarenu deformacijom oblika i prostora uzduž skraćene dijagonale te intenzivnim nemimetičkim kolorizmom i svijetlo-tamnim kontrastima. Premda drugdje slika u duhu poetike magičnog realizma upravo afektivne tenzije Crvene kuće povezuju Varlaja s neformalnom skupinom Praške četvorice i Uzelčevim, Gecanovim i Trepšeovim ekspresionističkim tendencijama

Vladimir Varlaj umjetničko je obrazovanje započeo u Zagrebu kod profesora Tomislava Krizmana, a Višu školu za umjetnost i obrt završio je kod Mencija Clementa Crnčića. S ruskog se fronta vraća kao invalid 1917., a već sljedeće godine odlazi prijatelju Milivoju Uzelcu u Prag. Nije sačuvana nijedna Varlajeva slika prije prvog nastupa na zagrebačkom Proljetnom salonu 1919. godine. Uz Proljetne salone, od 1921. do 1927. redovito je sudjelovao i na izložbama Grupe nezavisnih umjetnika koju je inicirao Ljubo Babić. Varlajevu antologijsku nisku pejzaža i veduta naglašene plastičnosti i iznimne sugestivnosti već 1934. godine prekida teška bolest. Kasnijim mrtvim prirodama kao da se oprašta i od slikarstva i od života. Umire 1962. a da nikada nije samostalno izlagao.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vilko Gecan, Kod stola (Četvoro kod stola), 1923.

Vilko Gecan
Kod stola (Četvoro kod stola), 1923.
ulje na platnu
69,5 x 69,5 cm
MG-2193

Tjeskobnu atmosferu slike Kod stola (Četvoro kod stola) Vilko Gecan ostvaruje tipično ekspresionističkim postupcima divergentnih dimenzija i naglašenim svjetlosnim kontrastima. Predimenzioniranim likovima u kompoziciji bez čvrsta oslonca prijeti skučeni prostor. Lica su im sumirana na hladne maske lišene duše, a geste prazne. Scena djeluje teatralno, a funebralna je atmosfera bliska zlokobnim kadrovima Fritza Langa i njemačkih ekspresionističkih filmova.
Vilko Gecan dugogodišnje prijateljstvo s tek tri godine mlađim Milivojem Uzelcem započinje u banjalučkoj gimnaziji gdje zajedno počinju slikati. Istovremeno sele u Zagreb i zajedno počinju učiti kod Tomislava Krizmana. Gecanovo je kasnije umjetničko obrazovanje u Zagrebu i Műnchenu nažalost bilo nesustavno. Nakon mobilizacije i trogodišnjeg ratnog zarobljeništva na Siciliji te dobrovoljnog odlaska na Solunski front Gecan 1919. odlazi Uzelcu u Prag. Opreka Gecanove pomnosti i Uzelčeve naglosti bila je za obojicu trajan i dragocjen korektiv. Gecan je osim u Zagrebu kasnije živio i radio i Berlinu, New Yorku i Chicagu. Od konačnog povratka u domovinu 1932. slikao je intimističke scene jakog kolorizma.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Kolačići