SIMPOZIJ 90 GODINA NACIONALNOG MUZEJA MODERNE UMJETNOSTI U PALAČI VRANYCZANY-DOBRINOVIĆ

Nacionalni muzej moderne umjetnosti i Matica hrvatska imaju čast pozvati vas na

SIMPOZIJ
90 GODINA NACIONALNOG MUZEJA MODERNE UMJETNOSTI U PALAČI VRANYCZANY-DOBRINOVIĆ

Dvorana Matice hrvatske
Utorak, 29.10.2024. u 11 sati
Ulica Matice hrvatske 2, Zagreb
Jutarnja sesija:
11.00 Branko Franceschi: Pozdravne riječi sudionicima i publici
11.10 Nina Obuljen Koržinek, ministrica MKiM: Cjelovita obnova, status i projekcije rokova
11.30 Irena Kraševac: Palača Vranyczany – Dobrinović, zgrada i muzej
11.50 Dajana Vlaisavljević: Prvo razdoblje muzeja i njegovo uvođenje u palaču
12.10 Libuše Jirsak: Povijest upravljanja muzejom do 1974. godine
12.30 Lada Bošnjak Velagić: Zbirka NMMU, obuhvat, povijest i nedoumice
12.45 Željko Marciuš: Postavi zbirke

13.00 – 13.30 pauza

Poslijepodnevna sesija:
13.30 Tihana Galić: 50 obljetnica Galerije Josip Račić
13.50 Marta Radman i Tomislav Paviša: video prilozi o Željku Grumu i iskustvima upravljanja muzejom s izjavama Igora Zidića, Biserke Rauter Plančić, Zdenka Rusa, Zdenka Tonkovića, Vide Kostrenčić – Lukić;  uz mogućnost obraćanja Igora Zidića i Biserke Rauter Plančić
14.30 Branko Franceschi: Sadašnji status i perspektive NMMU

15.00 Domjenak

Organizacijski odbor:
Branko Franceschi, ravnatelj NMMU
Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica
Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica

Umjetnik Nenad Šaljić za NMMU uoči otvorenja svoje izložbe Antropocen I (2019. – 2024.) u
Galeriji Josip Račić

NMMU: Možete li nam reći nešto o radovima iz ciklusa "Antropocen I" koji premijerno predstavljate na istoimenoj izložbi u Galeriji Josip Račić?
Nenad Šaljić: Pred kraj prvog ciklusu o Matterhornu 2014. počeo sam raditi na projektu Naked Mountains (Gole planine) jer me fascinirala geološka raznolikost tog područja. Kad se popnete iznad 2,500 metara možete zapaziti tragove rubnih ledenjačkih morena iz razdoblja zadnjeg glacijalnog maksimuma oko 1850. To je bio kraj Malog ledenog doba koje je trajalo od oko 1300. do oko 1850. Postanete svjesni klimatskih promjena i brzine otapanja ledenjaka doslovno ispred vaših očiju. Međutim, morate znati da su se ciklusi dugotrajnih glacijacija i kratkih, toplijih međuglacijalnih razdoblja izmjenjivali prilično redovito u povijesti Zemlje. Razina leda pada i raste poput oseke i plime, samo što su intervali mnogo duži. Iako živimo u Velikom ledenom dobu koje je započelo prije oko 2,5 milijuna godina, sada smo u toplom međuglacijalnom razdoblju koje je počelo prije oko 12.000 godina. No, u posljednjih 170 godina prevladava vrlo toplo razdoblje, ledenjaci se tope i polovica njihove mase je već nestala. Ljudska aktivnost nažalost doprinijela je ubrzavanju tih inače prirodnih procesa. Otapanje leda, naravno, vodi ka porastu morske razine te ostalim povezanim problemima. I baš pred kraj rada na tom ciklusu imao sam 2019. u Galeriji Kranjčar u Zagrebu izložbu VOID čija tema su bile spilje i jame. Leila Topić - kustosica izložbe i autorica teksta u istoimenoj knjizi koja je pratila izložbu, jednom prilikom me pitala zašto mi more ne predstavlja isti izazov kao planine - živim na moru, ljeta sam provodio jedreći s prijateljima i obitelji. Moj odgovor je bio da nakon Hiroshi Sugimotovih Seascapes nemam što raditi jer je on već sve kazao. Mada je crv u meni radio čak i prije Leilinog izazovnog pitanja, ona je ipak bila moj umjetnički katalizator. I započeo sam eksperimentirati snimajući more mobitelom dugim ekspozicijama (live photo) uglavnom u pokretu za vrijeme plovidbe: Ligursko more (Korzika i utočište Pelagos namijenjeno zaštiti morskih sisavaca) i Jadransko more (Brački, Hvarski i Viški kanal te otok Biševo). To je trajalo nekoliko godina, kada su mi se more i ledenjaci napokon povezali u ciklus Antropocen I i Antropocen II.
Naglasak u Antropocen I je na liniji horizonta te u bojama mora i neba koje nisu realne, barem ne u svijetu u kojem živimo. Na prvi pogled fotografije bi trebale stvoriti dojam ugode, pa čak i nadnaravne ljepote, međutim na sublimnoj razini želio sam da se pojavi upozoravajuće pitanje: što ako su to slike iz distopijske budućnosti kojoj nemilice srljamo u susret. Da bi postigao taj efekt fotografije su naknadno kolorirane u postprodukciji.

NMMU: Doktor ste ekonomskih znanosti, a uspješnu poslovnu karijeru zamijenili ste fotografskom?
Nenad Šaljić: Fotografija je bila moja ljubav još od osnovne škole kojom me je u 6. razredu zarazio moj razrednik. U srednjoj školi sam završio kino školu u Splitu kod Ivana Martinca i usporedno sam se bavio speleofotografijom i snimio nekoliko kratkometražnih filmova. Zvijezde mi se nisu poklopile (ili možda jesu :)) pa sam završio Ekonomski fakultet u Splitu, zatim diplomski studij informacijskih znanosti u Beogradu (FON) te sam doktorirao na temu primjene umjetne inteligencije u burzovnom investiranju pod mentorstvom prof. Velimira Sriće. Znanstvenu karijeru sam zamijenio poslovnom da bi se nakon burnouta vratio fotografiji, prošavši cijeli krug.

NMMU: Odakle fascinacija Matterhornom i kako se jedna od vaših fotografija tog impresivnog alpskog vrha 2013. našla na reviji modne kuće Louis Vuitton na Fashion Weeku u Parizu kao i na reviji u povodu otvorenja njihovog dućana u Wuhanu u Kini iste godine?
Nenad Šaljić: Krenuo sam u planine, opet pod utjecajem istog razrednika u osnovnoj školi, a otac mi je dao svoj Kiev refleksni fotoaparat. Supruga se često šali da je moj život počeo tek 1974., što i nije daleko od istine. Završio sam ubrzo speleološku školu, bavio se alpinizmom, s 18 godina primljen sam u GSS (sada HGSS) te postao instruktor speleologije. Moju literaturu su uglavnom sačinjavale knjige o alpinizmu, speleologiji i fotografiji. Matterhorn ima posebno mjesto svakome tko je u tom polju aktivan, a meni se ukazala prilika da ga prvi put uživo vidim tek prije dvadesetak godina. Nedugo nakon toga započeo sam ga ozbiljnije snimati i dolaziti dva puta godišnje u Zermatt, mjesto podno Matterhorna. National Geographic mi je za 2012. dodijelio prvu nagradu za fotografiju Matterhorna, a odmah potom sam dobio poziv od Louis Vuittona za modnu reviju. Napravili su light box od moje fotografije veličine 7 m iza koje su izlazili manekeni. Bio sam na reviji u Grand Palaisu sa suprugom i kćerima, bio je to nezaboravan događaj.

NMMU: Kao alpinistu i speleologu koji vam je bio najizazovniji trenutak?
Nenad Šaljić: Osvajanje Mont Blanca u dobi od 19 godina i prvenstvena istraživanja nekih jama u Hrvatskoj. Prvenstveno istraživanje znači da nitko prije vas nije istražio neku jamu ili spilju.

NMMU: Jeste li sudjelovali u speleološkim i alpinističkim ekspedicijama i postoji li neki vrh koji biste voljeli osvojiti, spilja u koju biste se voljeli spustiti?
Nenad Šaljić: Bio sam na speleološkoj ekspediciji u Kini 1989. Moj apetit za vrhovima i jamama je poprilično zadovoljen, a ionako sam još uvijek aktivan u planinarskom, skijaškom i biciklističkom smislu.

NMMU: Živite i radite na relaciji između Zermmata (podno Matterhorna) u Švicarskoj i Splita. Kako ste se odlučili na preseljenje baš tamo?
Nenad Šaljić: Područje oko Matterhorna je bilo jedan od važnijih razloga zbog izuzetne infrastrukture i fenomenalnih mogućnosti za aktivnosti na otvorenom. Kad tome dodate i fotografiju, sve vam je jasno - tamo sam završio nekoliko ciklusa. Osim toga, poslovno sam bio vezan za Švicarsku jer sam bio partner u konzultantskoj firmi u Zürichu.

NMMU: Kakav je život u poznatom skijalištu i koliko se razlikuje zimi i ljeti?
Nenad Šaljić: Zermatt je vjerojatno najkompletnije i najatraktivnije planinsko mjesto za nekog poput mene. Ljeto i zima su dva različita svijeta. Ljeto više preferiram jer treba manje opreme i boravak u planini je jednostavniji, uostalom toplije je. Skijati se može preko cijele godine jer je skijalište veoma visoko, ali ja najviše volim početak proljeća.

NMMU: Kako netaknuta priroda i mnogima nedostižna mjesta utječu na vašu kreativnost i umjetničko izražavanje?
Nenad Šaljić: Bivanje u prirodi je neophodan dio mog života, nešto poput punjenja baterija. Supruga kaže da sam vjerojatno u prošlom životu bio divokoza 🙂 Gotovo svi moji projekti vezani su za prirodu. To je jednostavno moj medij.

NMMU: Najljepši prizor?
Nenad Šaljić: Izlazak kćeri iz rodilišta, bez premca.

NMMU: S obzirom na klimatske promjene, zastrašuje li vas pomisao na to kako će izgledati život na Zemlji u budućnosti?
Nenad šaljić: Mnogo više me zastrašuju geopolitički problemi oko nas. Dovoljan je pritisak na tipku da nestane naša civilizacija. S druge strane, klimatske promjene su mnogostruko složeniji problem koji ljudska vrsta nije u stanju popraviti u ovakvoj konfiguraciji politike, ekonomije i međunarodnih odnosa. Stoga, Antropocen I nije samo upozorenje na klimatske nevolje koje su sve očitije, već na potencijalnu anihilaciju naše vrste.

NMMU: Što vas trenutno zaokuplja i radite li već na nekom novom projektu?
Nenad Šaljić: Trenutno razmišljam 🙂

Priredila: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Otvorna slika (u najavi) Umjetnik Nenad Šaljić na otvorenju svoje izložbe Antropocen 1 2019. - 2024. u Galeriji Josip Račić (detalj) Foto Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Nina Atević Murtić za NMMU u povodu svoje izložbe “Ples ruke” u Galeriji Josip Račić

   

NMMU: Recite nam nešto o najnovijem ciklusu kojim se predstavljate u Galeriji Josip Račić?
Nina Atević Murtić: Ciklus kojim sam se nedavno predstavila u vašoj galeriji spontani je odgovor na teme kojima sam se bavila ranije. Zadržala sam se na pokretu unutar čiste površine. Prethodno sam se bavila akromatskim odnosima i kao ne boju koristila sam indigo pigment u kojem sam nalazila nebrojene mogućnosti tonova nijansi i lazura. Interesira me čista apstrakcija unutar minimalnih narativnih zahvata, fizionomija kretnje i pokreta. Intuitivni događaji kretnjom unutar hermetičnosti bijele podloge zamijenila sam bojom i bavila se njome kroz frekvenciju i fizionomiju. Tako je boja postala narativ uz gestu i kontekst za daljnji događaj. Zanimalo me je u kojem su odnosu, kako međusobno reagiraju, kako ističu i oblikuju jedna drugu. Interes sam zadržala na odnosima boje i forme. Odnosi su to kao i sva pojavnost koja nas okružuje u osjetilnom i materijalnom svijetu, vanjskom i unutarnjem, osobnom i javnom.

NMMU: Koliko se boje na vašim slikama razlikuju od onih koje birate za odijevanje ili uređenje interijera?
Nina Atević Murtić : Ono što se događa na platnu nisam nikada povezivala s estetikom dizajna ili odijevanja niti unutar nekog stila. To nije gama koja me okružuje. To su boje koje nastaju direktno na platnu višeslojnim nanosima i traženjima.

NMMU: Osjećate li boje u glazbi? Koja bi glazba najbolje dočarala vaše slikarstvo?
Nina Atević Murtić: Glazba koja me opušta je ona koja se desi u pravom trenutku, koja se doživi potpuno i na pravi način. Moram priznati da volim klasičnu glazbu a tu je čitav spektar tema i izvedbi. Volim slušati muziku koja se najmanje čuje a najviše osjeća. Tu je John Cage bio majstor. Kandinsky je proučavao odnos muzike i boje i pokušavao to uhvatiti na platnu. Ja se nisam time bavila, ali svakako postoje trenuci kada se glazba prepoznaje i ulazi duboko u nju. Sinestezija je neurološki fenomen povezivanja osjetila, zbog čega neki ljudi vide zvukove mogu okusiti riječi, ili imaju boje za određene brojeve, slova, tonove… Tako se i zvukovi doživljavaju u bojama. Svaka harmonija ima drugu boju, kao i svaki instrument. Poznati su slučajevi kompozitora sa sinestezijom.

NMMU: Kakva vas glazba opušta, a koja iritira?
Nina Atević Murtić: Glazba koja opušta ovisi o mom raspoloženju, a ne bih znala navesti koja me iritira jer to izbjegavam.

NMMU: Po čemu pamtite Heruc, u kojem ste uz Gorana Lelasa radili kao umjetnička direktorica?
Nina Atević Murtić: Suradnju sa Goranom Lelasom izuzetno lijepo pamtim pa tako i taj period kada smo surađivali u Herucu. On je bio naročita osoba neizmjerno talentiran i maštovit. Sve što smo radili bilo je lako i zabavno. Lijepo smo se nadopunjavali kao kreativci i kao osobe. Crtali bismo zajedno i osmišljavali kolekcije igrali se i izmjenjivali ideje. Njegov je potez bio razigran, a ja sam to kasnije pretvarala u realnost i sve te divne crteže oblikovala u stvarnom svijetu i prilagođavala ih zadatku i mogućnostima.

NMMU: Sudjelovali ste u kostimografskim projektima. Koji vam je bio najizazovniji i zbog čega? Kojeg kostimografa posebno cijenite?
Nina Atević Murtić: Suradnja na kostimografskim projektima su bili naši kreativni i umjetnički momenti. Nisam bila dio operative. Puno smo vremena provodili zajedno i zamišljali kako maštu pretvoriti u stvarnost. Njegova je imaginacija i zaigranost bila neiscrpna. Tu su bile predstave Paula Magellija, Saše Broz, Vanje Matujec, a posebno velika i teško savladiva „Aida“ Krešimira Dolenčića u koprodukciji Shangajske opere i opere iz New Jerseya. Goranova bajka za djecu i odrasle a kasnije i predstava Somewhere City bila je neiscrpna tema i divna izmjena znatiželje, veselja i kreativnosti.

NMMU: Koji vam je najdraži rad Ede Murtića?
Nina Atević Murtić: Najdraži rad Ede Murtića mi je onaj koji mi visi na zidu. Volim njegove crteže perom u kojima je ispoljavao lakoću i virtuoznost ruke često pjevušeći i zezajući se. Bilo je ga je lijepo gledati dok radi i uživa. Različiti su opusi na kojima se je zaustavljao i zaista je teško reći u mnoštvu fantastičnih slika koja mi je najdraža. Mogla bih reći da najdražih ima puno.

NMMU: Razgovarate li često o umjetnosti sa svekrvom, slikaricom Gorankom Vrus Murtić ?
Nina Atević Murtić: Sa Gorankom vrlo često razgovaram o umjetnosti. Ona vrlo intenzivno osjeća kada ju nešto provocira ili uznemiri na bilo koji način. Teme su raznolike, ne mora biti samo umjetnost, ali vrlo često završi na tome. Živjela je život kroz umjetnost svoju i suprugovu i bila prisutna u vremenu nekih drugih ideala i iskustva. Zapravo dijelimo jako puno toga.

NMMU: Ljetujete na Palmižani, rađaju li se vaše najbolje ideje tamo?
Nina Atević Murtić: Ne bih mogla reći da su moje likovne ideje vezane uz boravljenje na Palmižani, ali je jako formativno utjecalo na mene. Tamo sam spoznala i živjela apsolutnu slobodu osjećanja ljepote u bilo kojem smislu. Odrastala sam provodeći ljeta u okruženju bez struje i vode u arboretumu neopisive ljepote. Okruženje i atmosferu stvarala je Dagmar Meneghello. Okupljala je uz sebe divne ljude a posebno umjetnike. Nevjerojatna je strast i ljubav koju je ulagala u umjetnost i u odnose s umjetnicima. Danas posjeduje nevjerojatnu kolekciju umjetnina i uspomena.

NMMU: Postoji li još neki medij u kojem biste se voljeli izraziti?
Nina Atević Murtić: Naravno da postoji. Stalno kreiram i nešto zamišljam. Imam dosta konceptualnih ideja i zamišljenih radova ali to zahtijeva neku drugu organizaciju i pristup. Nezavršene i neizrečene zamisli su uvijek prisutne ali moja komunikacija u ateljeu s platnom ili nekom drugom dvodimenzionalnom formom mi je uvijek dostupna i najdraža. Skulptura je nešto o čemu ozbiljno razmišljam. Možda se spremam na veliki skok.

Razgovarala: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

U Galeriji Josip Račić otvorena izložba “Ples ruke” Nine Atević Murtić

Otvorenjem izložbe „Ples ruke“ Nine Atević Murtić 10. rujna u Galeriji Josip Račić Nacionalni muzej moderne umjetnosti započeo je svoju jesensku izložbenu sezonu. U toj prigodi najnoviji slikarski ciklus ove svestrane umjetnice mnogobrojnoj publici u prepunoj Galeriji predstavio je Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i kustos izložbe, koji ujedno potpisuje i predgovor u pratećem katalogu.
Atraktivne apstraktne kompozicije Nine Atević Murtić uz obitelj Murtić - slikaricu Goranku Vrus Murtić, galerista i direktora Fondacije Murtić Ranka Murtića, arhitekta Marka Murtića i glazbenika Maka Murtića - među prvima su razgledali Posebni savjetnik predsjednika Republike Hrvatske za kulturu Zdravko Zima, slikari Zoltan Novak, Marijana Pende, Matko Vekić, dizajnerica nakita Maja Sorić, kipar Peruško Bogdanić, vizualni umjetnik Dawor Preis, interdisciplinarna umjetnica MOON Martina Zelenika, grafičke dizajnerice Ana Zubić i Sanja Bachrach Krištofić, povjesničarke umjetnosti Leila Topić i Iva Körbler, bivša ravnateljica nekadašnje Moderne galerije (NMMU) Biserka Rauter Plančić, likovni i književni kritičar Milan Bešlić, galeristica Mirna Hromadko Reiser, urednica i novinarka HRT-a Ivana Antunović Jović, suosnivačica kultnog zagrebačkog izložbenog prostora vrhunskog dizajnerskog namještaja Nataša Trbović, vlasnica ekskluzivnog produkt dizajn dućana Nina Fiolić sa sinom, arhitektom Filipom Fiolićem, modna dizajnerica i producentica u kulturi Irena Šekez Sestri, glumac, scenarist i redatelj - osnivač i umjetnički ravnatelj Festivala Miroslav Krleža Goran Matović.
(...) Je li slikarstvo ples ruke? Rekao bih da u slučajevima kad se osjećaj za boju preklopi s discipliniranom motoričkom predispozicijom, bolji opis ne postoji. Ponekad je to bjelodano, kao u recentnom slikarstvu Nine Atević Murtić. – zaključuje u tekstu pratećeg kataloga Branko Franceschi. Zagrebačka kulturna javnost ima priliku to otkriti do 6. listopada na istoimenoj izložbi u Galeriji Josip Račić.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb i arhiva NMMU (fotografija s publikom ispred Galerije Josip Račić)

Predstavljanje knjige “Nine Views 20+” o radu multimedijalnog umjetnika Dawora Preisa u izdanju NMMU

U povodu obilježavanja tri desetljeća postava skulpture Ivana Kožarića „Prizemljeno sunce" u Bogovićevoj ulici u Zagrebu i dva desetljeća postava instalacije Nine Views Dawora Preisa, Nacionalni muzej moderne umjetnosti objavio je knjigu pod nazivom Nine Views 20+, koju će u suradnji s Kulturno Informativnim centrom predstaviti 18. rujna u 19 sati u Kinu KIC u Preradovićevoj 5, u Zagrebu. Uz Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, o projektu će tom prigodom govoriti muzejski savjetnik NMMU Željko Marciuš te povjesničari umjetnosti Vanja Babić i Saša Pavković, koji projekt prate od njegovog postava.

Dawor Preis iskoristio je poziciju kultne Kožarićeve skulpture u Bogovićevoj ulici da u Zagrebu rekreira cijeli Sunčev sustav u adekvatno umanjenom mjerilu i udaljenosti planeta. Za razliku od vandalizma šaranja koji od samog postavljanja degradira Kožarićevu skulpturu Preis se na nju referirao na inventivan, neinvazivan i trajan način. U organizaciji Galerije Josip Račić - Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti umjetnik je izveo urbanu intervenciju kojom je diljem grada rasporedio devet planeta Sunčeva sustava. Tada je na fasadu Galerije Josip Račić postavljen Suncu najbliži planet Merkur.
Pozicije ostalih planeta tada nisu bile medijski oglašene, već je Zagrepčanima bilo prepušteno da ih sami otkrivaju i tako postupno osvještavaju cjelokupni projekt. Izvorno projekt je bio popraćen katalogom s devet tekstova stručnjaka za suvremenu umjetnost - Vanje Babića, Željka Marciuša, Borivoja Popovčaka, Olge Majcen, Leile Topić, Ive Körbler, Martine Matić, Saše Pavkovića, Ivice Dleska; koji su objavljeni i u sadašnjoj publikaciji. U međuvremenu projekt je zahvaljujući mrežnim stranicama koje je strukturirao i dizajnirao Dawor Preis postao globalna senzacija, razvio je intenzivan online forum te je spontano postao jedna od zagrebačkih turističkih atrakcija.

Uz fotografsku i arhivsku dokumentaciju projekta i njegove online inačice, knjiga donosi i novo teorijsko viđenje projekta kao i njegove implikacije na širu kulturno-civilizacijsku razinu središnje zagrebačke pješačke zone i odnosa društva prema javnim spomenicima. Nove tekstove potpisuju Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, koji je ujedno i urednik publikacije te povjesničari umjetnosti Željko Marciuš, muzejski savjetnik NMMU i Vanja Babić, voditelj Galerije MH. Grafičko oblikovanje knjige potpisuje Ana Zubić, a realizirana je zahvaljujući potpori Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

Uz fotografsku i arhivsku dokumentaciju projekta i njegove online inačice, knjiga donosi i novo teorijsko viđenje projekta kao i njegove implikacije na širu kulturno-civilizacijsku razinu središnje zagrebačke pješačke zone i odnosa društva prema javnim spomenicima. Nove tekstove potpisuju Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, koji je ujedno i urednik publikacije te povjesničari umjetnosti Željko Marciuš, muzejski savjetnik NMMU i Vanja Babić, voditelj Galerije MH. Knjigu je grafički oblikovala Ana Zubić, a realizirana je zahvaljujući potpori Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

(...) Davor Preis je Sunčev sustav i njegovo organičko kružno kretanje trajno ugradio u ortogonalni, slabo funkcionalni raster zagrebačkog mikrokozmosa kao podsjetnik na naše stelarno porijeklo, potencijale i odgovornosti. Njegov je projekt zahvaljujući mudrom korištenju Interneta doživio planetarnu slavu i razvio se u spontanu atrakciju i predmet obilaska kakve nije ostvario niti jedan ciljani i izdašno financiran „turistički proizvod“. Važnije od toga, Preisova instalacija koja u posveti našem kozmičkom domu i jednom u njemu poniklom umjetniku spaja sve kapacitete, strategije i tendencije suvremene stvaralačke paradigme, budi nadu da svjetlost u nama još uvijek nije ugasla. - iz teksta Branka Franceschija

(...) Sunčevim sustavom ostvarenim metodom simbolizacije i apsorpcije Davor Preis dostigao je dio galaksije, stvorivši jednu egzaktnu, a prirodnu čaroliju satkanu istim onim sredstvima kojima je imaginacijski i imaginarno sâm sazdan. To ne treba egzaktno elaborirati jer u protivnom, poput filmske, ambijentalno-skulpturalna prirodna čarolija nestaje. - iz teksta Željka Marciuša

(...) Instalacija Nine Views neprijeporno predstavlja jedinstven tip umjetničke intervencije. Ponajprije, riječ je – uzme li se u obzir cjelokupna površina njezina rasprostiranja – o najvećoj instalaciji trajnoga karaktera u Hrvatskoj, a vjerojatno i šire. Ona posve isključuje opciju cjelovita sagledavanja odjednom; takvo nešto iziskivat će sukcesivan i dugotrajan obilazak svih njezinih devet odnosno, zajedno s Prizemljenim Suncem, deset komponenti. Promatranje jednoga planeta nužno će, dakle, implicirati svijest o postojanju onih preostalih. I Sunca također. U protivnom, konkretan planet gubi smisao te postaje nedefiniranim znakom. Ali to neće biti slučaj sa Suncem. Dok stojimo ispred njega možemo ga, naime, doživljavati u relaciji s diljem grada raštrkanim planetima, ali i jednako tako diviti se posve autonomnoj uvjerljivosti Kožarićeve jednostavne – sada već više od pola stoljeća stare – ideje o Suncu koje se, eto, odlučilo iz nekoga razloga prizemljiti. (...) - iz teksta Vanje Babića

Reprodukcija:  omot knjige / grafičko oblikovanje Ana Zubić

Fotograf Damir Širola za NMMU
u povodu svoje izložbe “Preobraženja” u Galeriji Josip Račić

 

NMMU: Kako biste opisali svoj recentni projekt „Preobraženja“ koji trenutno predstavljate na istoimenoj samostalnoj izložbi u Galeriji Josip Račić?
Damir Širola: Radi se o foto-kolažima odnosno montažama koje su rađene uz minimalnu upotrebu digitalnih alata. Prve montaže na taj način nastale su kao vizualne probe, neka vrsta vizualizacije ideje prema kojoj sam želio od već snimljenih fotografija stvoriti nove, u stvarnosti nemoguće i nadrealne kadrove a zatim ih – ako prođu test – montirati uz pomoć digitalnih alata. Međutim, vidno spajanje grubih printeva otvorilo je ideju odbacivanja varljivih i manipulativnih mogućnosti Photoshopa. Preplavljeni smo slikama dobivenim uz beskrajne korekcije koje suvremeni softveri za obradu fotografija obilno nude a zatim budu masovno zlorabljeni ne bi li zavarali promatrača. To sam svakako htio izbjeći i mislim da sam uspio.

NMMU: Kada ste snimili svoju prvu fotografiju, kojom kamerom i što ste na njoj zabilježili?
Damir Širola: Ako uzmete u obzir moju dob i saznanje da sam kao član Foto sekcije u osnovnoj školi krenuo učiti osnove fotografije, jasno je da ne mogu označiti svoje prvo povećanje…! Pri tome se sjećam da smo imali priliku objaviti svoje uspjele fotografije na panoima kojih je bilo po svim hodnicima škole. Koristili smo, u početku ruske Ljubitelje 2, a zatim češke Flexarete, bar nas nekolicina koji smo i dalje imali pristup u mali studio i foto labos.

NMMU: Odakle ljubav prema fotografiji?
Damir Širola: Moja obitelj nije imala foto aparat, ali je moj otac kod brata i mene razvijao naklonost prema finoj mehanici. Dobro se sjećam da sam bio opčinjen foto aparatom kao tehničkim sklopom, na sreću samo u tim osnovnoškolskim danima i možda par godina nakon njih. Prilično brzo je ta „mehanička“ opčinjenost postala nebitna a uvid u fotografske časopise postao dominantan.

NMMU: Uz koga / odakle ste učili / o fotografskim postupcima i tehnikama?
Damir Širola: Direktnog učenja u obliku lekcija nije nikad bilo, učio sam tako što sam do raspadanje uveza listao i upijao godišnjake časopisa Stern koje se moglo kupiti u Zagrebu. Stotine i stotine fotografija objavljenih tamo otvarale su glad za snimanjima, i danas mislim da su ti godišnjaci, uz monografije značajnih autora temelj fotografije kakvu danas poznajemo kao autorski rad.
Zatim sam naletio na izložbu fotografija Ivana Posavca u Tehničkom muzeju i ostao potpuno zapanjen. Tada, sredinom sedamdesetih, takva izložba je u mojim očima bila divovski iskorak iz domaće, tada jugoslavenske produkcije.

NMMU: Postoji li tema / motiv koji vas nikada nije prestao inspirirati i koji se provlači kroz Vaš cjelokupan fotografski opus?
Damir Širola: Konstanta koju smatram jednim od vrhunaca fotografije je portret. Rijetke su situacije koje su tako eterične kao trenutak odluke da se snimi portret. Ogromna je količina snimljenih portreta, a tako malo je onih koji su amalgam portretirane osobe i snimatelja.

NMMU: Kojeg svjetski priznatog fotografa posebno cijenite?
Damir Širola: Mnogo je imena koja su trajno obilježila fotografski medij, teško je izdvojiti pojedince. Ipak, svakako bih započeo Jacques Henri Lartigueom, zatim nezaobilaznim Henri Cartier-Bressonom, tu su i Richard Avedon i Diane Arbus kao iznimni portretisti i Eward Weston kao minuciozni detaljist i estet. Nemoguće je sažeti gotovo dva stoljeća na par imena, pa ću navesti još samo jedno: Martin Parr, moj favorit narativa modernog društva danas.

NMMU: Analogna ili digitalna fotografija? Crno-bijela ili u koloru?
Damir Širola: Ako je moguće, analogna, ako ima smisla crno-bijela.

NMMU: Fotografija danas i nekad?
Damir Širola: Moderni mediji zapostavljaju snagu fotografije, masovnost i kratkotrajnost prisutnosti fotografija suzuju njen značaj. Dominacija tjednih i mjesečnih tiskanih časopisa je prošlost, brzina kojom bilježimo svjetske događaje ne daju vremena za razvoj snage fotografije.

NMMU: Osim temeljnih zakonitosti, što po vama čini vrhunsku fotografiju?
Damir Širola: Mnogo je žanrovskih podjela unutar fotografije pa je nemoguće odrediti jedinstvene kriterije izvrsnosti. U life fotografiji to su neposrednost i socijalna kritičnost, u portretu trenutak povezivanja portretirane osobe i fotografa, u pejzažnoj čisto likovni kriteriji, itd.
Ipak, usudio bih se reći da je fotografija medij dijelova sekunde, pa ako je taj dio genoma fotografije vidljiv u konačnici onda je fotografija uspjela.

NMMU: Čiji portret biste voljeli snimiti?
Damir Širola: Već godinama odgađam snimiti dvojac koji mi je jako pomogao u shvaćanju fotografije, a to je grupa MO. Vesović i Posavec su veliki fotografi, a snimiti njihov portret je kao pozvati slavnog šefa kuhinje na ručak. Ali, doći će i to vrijeme, ubrzo…

Razgovarala: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Iz postava izložbe "Preobraženja" Damira Širole u  u Galeriji Josip Račić i fotoportet umjetnika (detalj) / Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Otvorenje izložbe Opsada Oza
suradnja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i Galerije Božidar Jakac iz Kostanjevice na Krki

U Galeriji Božidar Jakac u Kostanjevici na Krki (Slovenija), 5. srpnja u 19 sati otvara se izložba suvremenog hrvatskog kipara Nikole Vrljića pod nazivom Opsada Oza. Izložba je realizirana u  suradnji s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti iz Zagreba, a koncepciju kustoski potpisuje Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Odabrane skulpture iz svog recentnog ciklusa umjetnik je prilagodio izložbenom prostoru Galerije Božidar Jakac, nekadašnje gotičke crkve, kao što je to i ranije činio u prostorima izrazitih povijesnih i estetskih vrijednosti.

(...) U svom osobnom srazu s kanoniziranim avetima povijesnih prepleta kulture, religije i svjetovne moći, Vrljić je za izvedbu autentičnog kiparskog pothvata izabrao cjenovno pristupačne, sintetičke materijale i tako produkcijsku neovisnost postavio kao najbolji odgovor njihovom stalnom koruptivnom nadiranju. Stoga mu se treba odmah pridružiti i neopterećeno uživati u duhovitom virtuozitetu njegovog univerzuma u neprekidnom nastajanju.  - Branko Franceschi iz pratećeg teksta izložbe


Životopis umjetnika

Nikola Vrljić (1980.) umjetnik je koji stvara pretežno u mediju skulpture i crteža. Godine 2007. diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 2003. godine izlaže na mnogim samostalnim i skupnim izložbama, poput Građani u Galeriji Poola, Pula (2021.), Skup u Galeriji Antuna Augustinčića, Klanjec (2019.) i Bjegunci u Galeriji Josip Račić, Zagreb (2018.). Više puta je nagrađivan na natječajima za javne skulpture, a izradio je i deset javnih spomenika. Živi i radi u Zagrebu.

Reprodukcija: Nikola Vrljić, Opsada Oza, 2024. Foto: Jaka Babnik

Izložba “Preobraženja” Damira Širole otvorena u Galeriji Josip Račić

Izložba Preobraženja Damira Širole s dvadesetak odabranih fotomontažnih kolaža iz istoimenog  recentnog umjetnikovog projekta otvorena je 2. srpnja u Galeriji Josip Račić.  Kustoski koncept muzejskog savjetnika NMMU Željka Marciuša uzvanicima je predstavio je Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.

(...) Nastajanje fotografija za ovaj ciklus ostvareno je brzim i taktilnim postupkom odabira dijelova, skale povećanja, polja iskorištenja i spajanja u novi prizor. Autor u procesu stvaranja maksimalno izbjegava upotrebu Photoshopa i drugih postprodukcijskih alata kako bi ideja i proces nastajanja fotografija ostali vidljivi. Na taj način izbjegnuta je patvorena manipulacija osjetilima promatrača. Sve hibridne fotografije nastale su iz dijelova autorovih prethodno snimljenih fotografija. Navedenim izložba postaje foto-eksperiment preobraženih prvotnih slika u posve nove fotografske slike koje odražavaju upravo proces stvaranja.(...) iz teksta Željka Marciuša u pratećem katalogu izložbe.

Izložba ostaje otvorena do 1. rujna 2024.

Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

U Galeriji Artmark otvorena izložba “Morski lahor – Aktovi iz zbirke NMMU”

Morski lahor - Aktovi iz zbirke NMMU naziv je izložbe koja je 25. lipnja otvorena u Galeriji Artmark. Uz uvodni govor  direktora Artmark Hrvatska Iuliana Pleștiua koncept izložbe predstavio je ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i autor koncepcije Branko Franceschi. Tridesetak djela izvedenih u mediju ulja na platnu, bronci i mramoru te crno-bijeloj fotografiji prezentiranih u postavu, nastala su u rasponu od 1907. do danas, a odabrali su ih muzejski savjetnici NMMU Tatijana Gareljić i Željko Marciuš sa željom da u vrućem urbanom okruženju kontinenta prizovu svježinu morske obale.

Umjetnici: Bela Čikoš Sesija, Ivan Meštrović, Ivan Tišov, Juraj Škarpa, Miroslav Kraljević, Petar Dobrović, Robert Auer, Robert Frangeš Mihanović, Vladimir Becić, Vlaho Bukovac, Frane Cota, Ivo Kerdić, Ivo Režek, Jozo Turkalj, Marijan Trepše, Marino Tartaglia, Mila Wod, Milivoj Uzelac, Omer Mujadžić, Sava Šumanović, Frano Kršinić, Kosta Angeli Radovani, Ljubo Ivančić, Raul Goldoni, Slavko Kopač, Slavko Šohaj, Vjekoslav Rukljač, Željko Hegedušić, Ivan Sabolić, Josip Klarica, Sandra Vitaljić

Izložba ostaje otvorena do 1. rujna 2024.

Saznajte više: https://nmmu.hr/2024/06/21/morski-lahor-aktovi-iz-zbirke-nmmu/
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Umjetnik Zdravko Milić za NMMU
uoči svoje izložbe” Japetdrom” koja se 6. lipnja otvara u Galeriji Josip Račić

    

NMMU: Recite nam nešto o radovima iz ciklusa Japetdrom koje ćete prezentirati na svojoj istoimenoj izložbi u Galeriji Josip Račić?
ZDRAVKO MILIĆ: Rado zalazim u svjetove nekih drugih, pomaknutih realnosti i drukčijih zbilja, gdje je sve zaustavljeno, bestežinsko i izvanvremensko; gdje se preklapaju daleke prošlosti i daleke budućnosti, gdje su vidljiva svjetlosna isijavanja i zgusnute energije, gdje se otkrivaju skrivene istine, vezane uz naš prepoznatljivi istarski pejzaž nad kojim se postupno otkrivaju novi-stari svjetovi i u čijem dijelu i mi sudjelujemo. Na rubu znanosti i na ivici istine, izvan puta interdisciplinarnog inženjeringa. To bi bio uvod u neka moja „slikarska istraživanja“ posljednjih dvadesetak godina, pa tako i za Saturnov satelit Japet. On izgleda kao da se radi o dva odvojena dijela, kao da su zavareni. Stručnjaci kažu, kako je svojedobno pisao Daily Mail, da bi na neki način mogla postojati „namjerna modifikacija postojećeg prirodnog objekta“ ili potpuno umjetna građevina koju je sagradila izvanzemaljska civilizacija. Ima i krater u obliku pravilnog šesterokuta, kao i strukture pod kutovima od 90 stupnjeva. Sasvim dovoljno da se posvetim Japetu, na isti način kao i ranije „Lunadromu“.

NMMU: Kad ste otkrili ljubav prema likovnoj umjetnosti i odlučili da će to biti vaš profesionalni put?
ZDRAVKO MILIĆ: U osnovnoj školi, kad sam slikao, bavio se grafikom, mozaikom, gipsanim reljefima … To je jednostavno bilo u meni, raslo i širilo se sve do danas.

NMMU: Odakle interes za astronomiju i kozmologiju?
ZDRAVKO MILIĆ: Jedni od prvih radova u ulju bili su raspadajući meteoriti i spiralne komete, reljefni radovi s komadima kamena. Tu je, recimo, počeo taj neki doticaj s kozmičkim dimenzijama. Kasnije na Akademiji pretvarao sam pojednostavljene istarske pejzaže u svemirske prostore uz vidno prisustvo civilizacije. Jasno da u slijedu kontinuiranog rada pogled ka Kvarneru, riječne doline istarske ili venecijanske lagune utječe na moje stvaralaštvo na način da autobiografske crtice smještam u taj metafizičko razrađeni prostorni pejzaž, doživljavajući i otkrivajući nova iskustva prepoznatljivih vizura, a pričamo o kasnim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Postepeno u prvi plan dolazi sam pejzaž („Silnice“), zatim u tom slijedu stvaranje Zemlje u prepoznatljivom crtežu pejzaža („Fliper pejzaž“), ekološko lice i naličje uz elektronske titraje („Video pejzaž“), arheološko elektronski ostaci za neku drugu generaciju („Tehno pejzaž“). Motivi iskustva crvene zemlje u Australiji i posjet monolitnoj stijeni Ayers Rocku („ Techno Uluru“) daju mi novo iskustvo i dimenziju, kao prošlost u obliku pulsirajuće fatamorgane. Upravo su mi to bile smjernice za nova otkrivanja („Monolit“) i značenja po pitanju našega postanka („Lunadrom“, „Japetdrom“), a svi putevi vode k nama još uvijek nepoznatim prostorima. I upravo zbog tih karakteristika interesantni su za moje stvaralaštvo, onako, na ivici istine i na rubu znanosti. Dakle, astronomija i kozmologija od samih početaka bile su u mom interesu stvaralaštva, međutim u posljednje su vrijeme na više načina izražavanja „iskočile“ u prvi plan putem vidljivih tragova nekih davno nestalih civilizacija na Zemlji."

NMMU: Bili ste tinejdžer 20. srpnja 1969.; jeste li gledali TV prijenos slijetanja svemirske misije Apolla 11 na Mjesec? Kako se sjećate tog djogađaja? Jeste li barem na trenutak poželjeli biti Neil Alden Armstrong, Michael Collins ili Buzz Aldrin?
ZDRAVKO MILIĆ: Kako da ne! Tada nije bilo puno televizora i uz naš TV bila nas je puna kuća. Sjećam se toga jako dobro. Pomislio sam tada da će, kad budem velik, već biti nekih „linija“ da i ja odem do Mjeseca, pa i kao astronaut. Međutim, za mene je bilo vrlo iznenađujuće da nakon tog povijesnog događaja - kad je čovjek prvi puta kročio na Mjesec- više nije postojao nikakav interes za sljedeća spuštanja iz programa Apollo. Kad smo već kod toga, danas sve priče oko meni zanimljivih tema vezanih uz, primjerice, prisutnost čudnih ili izvanzemaljskih objekata na Mjesecu većina sugovornika samo kratko sluša, vjerojatno da se ne poremeti već čvrsto poimanje svijeta i sve oko njega.

NMMU: Jeste li u mladosti, kao i mnogi iz vaše generacije, bili fascinirani knjigom Sjetva u svemiru ili prvim TV serijama poput Izgubljeni u svemiru?
ZDRAVKO MILIĆ: Čitao sam knjige Ericha von Dänikena i pratio prve TV serije o svemiru, međutim značajnog utjecaja na neko oblikovanje društva po tom pitanju nije bilo. Knjige su se u svijetu, kao i kod nas, čitale u milijunskim nakladama, gledale su se TV serije, ali ako možemo reći nešto konkretno o tome danas, onda je sigurno velika von Dänikenova zasluga bila u tome što su se neki znanstvenici ozbiljno uhvatili te teme. Zahvaljujući tome imamo vrijedne informacije koje službena struka ne priznaje.

NMMU: Jeste li vjerovali da će u 21. stoljeću biti moguće, primjerice, teleportiranje? Kad bi to bilo moguće, gdje biste se voljeli „odvesti“?
ZDRAVKO MILIĆ: Vjerojatno ta mogućnost postoji, ali je nama jako daleka. S današnjim mogućnostima to nije moguće prihvatiti kao neki gotov čin. Računali smo na svu tu novu tehnologiju, bila je nagovještena, nešto oko teleportiranja podataka je uspjelo, ali teleportiranje tijela, uz sve pokuse na kojima se radi, neki predviđaju da će biti moguće za sto ili tisuću godina. No, možda uz pomoć „sa strane“ to bude već i u ovom stoljeću. Ako me dostignu takva tehnološka dostignuća rado bih posjetio mjesece i planete koje sam slikao. Sigurno bi bilo zanimljivo.

NMMU: Kad bi vam financije dozvoljavale, bi li vam bio izazov turistički otputovati u svemir i promatrati Zemlju iz tog rakursa?
ZDRAVKO MILIĆ: Nije to ono pravo. Radije bih bio član neke misije s određenim zadatkom. Volio bih u tom ambijentu radnu atmosferu oko sebe.

NMMU: Vjerujete li da nam položaj planeta u trenutku rođenja oblikuje osobnost i određuje sudbinu?
ZDRAVKO MILIĆ: Zanimljiva je ta teorija i to proučavanje, ali nisam se time bavio.

NMMU: Jeste li proučavali drevne civilizacije i njihove spoznaje o svemiru?
ZDRAVKO MILIĆ: Proučavanje literature vezane uz “zabranjenu arheologiju”, kojom sam bio fasciniran, rezultiralo je time da sam postupno u pejzaž počeo unositi realistične elemente materijalne arheologije interpretirane u djelima Zecharie Sitchina. Čudesno je što je on dešifrirao tekstove stare oko 6000 godina, pisane na sumerskim pločicama klinastim pismom, a koji su svojevrsna nova povijest nastanka života na zemlji. Prema tim starim zapisima i reljefnim prikazima čovjek je stvoren genetskim inženjeringom. U cijeloj toj priči bila mi je vrlo zanimljiva sama terminologija kojom su pisali stari Sumerani o posjetiteljima iz svemira. Koristili su se izrazi poput „nebeska podmornica“, „vatrena kola“, „vrhovni putnik...sišao s nebesa“, „uzašao na nebo“, „lađa s neba“, „nebesko boravište“, „odjeća nebeska“, „nebeska barka“, „nebeska bitka“ … Zapravo se opisuju leteći objekti s kojih su se „režirali“ svi važni događaji. Potaknut pročitanim, slijede ciklusi slika i instalacija zaokupljenih tom tematikom, čiji dijelovi bivaju ulovljeni u mrežu dinamično iluzioniziranih elektronskih titraja, povezujući aktivno i pasivno, stvarajući novonastali teritorij.

NMMU: Kako danas gledate na svemir, nove spoznaje, teorije o izvanzemaljcima?
ZDRAVKO MILIĆ: Od prve knjige, Franka Edwardsa „Leteći Tanjuri ozbiljno – pitanje“, pročitane davne `68. godine, zatim Isaaca Asimova, Petera Kolosima …, pa sve do danas, puno je toga promijenjeno u informativnom pogledu pa tako i o ovoj tematici. Ali nitko od onih koji znaju o tome službeno ne otkriva istinu, nekome je stalo da to traje u ovom obliku, jer u protivnom potpuno otkriće nadovezalo bi se na „zabranjenu arheologiju“, religije bi pale u vodu, a tolike potrebe za tim danas ne postoje. Znači, bolje je da ostane tako. Ja ću i dalje otkrivati nove svjetove uz prisutnost igračaka, a to smo mi, s nama se već netko igra po ucrtanoj višetisućljetnoj šabloni.

NMMU: Jeste li posjetili Stonehenge?
ZDRAVKO MILIĆ: Nisam, ali prostudirao sam ih s par crteža, kao i još neke jednako značajne megalite u svijetu.

Razgovarala: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti
Reprodukcije: (1) Detalj iz ranijeg umjetnikovog ciklusa "Lunadrom"  (3)  Zdravko Milić Japetdrom V, 2023., / akrilik na platnu / 120x200cm / Foto: Zdravko Milić
(2) Portret umjetnika Zdravka Milića / Foto: Cvetka Hojnik / Ljubaznošću umjetnika