Oznaka: oktogon

Predstavljanje monografije „Egidio Budicin, Između stvaranja i obnavljanja“

Muzej grada Rovinja – Rovigno organizira predstavljanje monografije „Egidio Budicin, Između stvaranja i obnavljanja“, u ponedjeljak 26. 10. 2026. u 13 sati u Galeriji Oktogon NMMU, Ilica 5, Zagreb. Monografija „Između stvaranja i obnavljanja“ na slojevit i sveobuhvatan način prikazuje rad Egidija Budicina, svestranoga rovinjskog umjetnika i restauratora.

Tekst koji obrađuje Budicinov slikarski opus i kojeg potpisuje povjesničarka umjetnosti Iva Körbler, daje analitički i kritički osvrt na umjetnikovo višedesetljetno stvaralaštvo. Prikazane su vizualne promjene i tematske konstante koje pratimo u umjetnikovom izričaju, a obuhvaćeni su i osvrti likovnih kritičara i suvremenika koji kontinuirano prate njegov rad. Budicinovo je slikarstvo sagledano u kontekstu vizualnih trendova druge polovice 20. stoljeća, njegov je rad valoriziran i pozicioniran na istaknuto mjesto u istarskom i nacionalnom suvremenom likovnom stvaralaštvu.

Profesionalna karijera Egidija Budicina obilježena je posvećenošću očuvanju kulturne baštine: zaštiti, istraživanju i restauraciji spomenika kulture. Detaljan pregled njegovih restauratorskih aktivnosti iščitavamo u tekstu Budicinova dugogodišnjeg suradnika i bivšeg ravnatelja Hrvatskog restauratorskog zavoda Ferdinanda Medera koji se dotiče i ne manje važne Budicinove uloge, a to je prenošenje znanja i restauratorskih iskustava studentima na zagrebačkoj Akademiji. Kao dugogodišnji djelatnik Hrvatskog restauratorskog zavoda, Budicin je sudjelovao na brojnim istraživačkim i restauratorskim intervencijama diljem Hrvatske, od Istre do Dubrovnika. Popis lokaliteta s provedenim konzervatorsko-restauratorskim aktivnostima izradila je dr. sc. Marta Budicin Munišević.

Trojezična monografija (hrvatski, talijanski, engleski) obuhvaća kataloški pregled cjelokupnog likovnog stvaralaštva Egidija Budicina: slike, crteže, ilustracije, plakate i dizajnerska rješenja. Detalji iz umjetnikovog života mogu se pročitati u biografiji te živopisnom intervjuu s autorom, a popis održanih samostalnih i skupnih izložbi, dobivene nagrade i bogata bibliografija govore u prilog svestranosti i autentičnosti ovoga istarskog umjetnika.  

Recenzenti monografije su povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Branko Franceschi i dr. sc. Višnja Bralić.

Izdavač monografije je Muzej grada Rovinja – Rovigno, suizdavač Hrvatski restauratorki zavod, a knjiga je realizirana uz financijsku podršku Grada Rovinja-Rovigno, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te Turističke zajednice grada Rovinja-Rovigno.

Reprodukcije: arhiva Muzeja grada Rovinja

Golo tijelo: Gropuzzo / Štajduhar / Zrno

Nacionalni muzej moderne umjetnosti od 23. listopada do 20. studenoga 2026. u Oktogonu NMMU predstavlja izložbu Golo tijelo. U koncepciji Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i Dubravke Tomeković Aralice, predstavlja fotografije istaknutih hrvatskih umjetničkih fotografa Rina Gropuzza, Borisa Štajduhara te Almina Zrna, jednog od najcjenjenijih bosanskohercegovačkih majstora fotografije. Izložbu prati katalog na hrvatskom i engleskom jeziku s tekstom povjesničarke umjetnosti, kustosice i likovne kritičarke Leile Topić.

U pjesmi Memories Leonard Cohen ne skriva što želi: vidjeti nago žensko tijelo. Zahtjev je izravan, uporan i erotičan, ali izrečen kao molba: Won’t you let me see? Zapravo, kroz čitavu pjesmu Cohen uporno traži dopuštenje da promatra njezino nago tijelo, premda mu ona nudi druge, možda i erotičnije oblike bliskosti. Međutim, posve je jasno: odluka pripada ženi kojoj se obraća. Ponavljanje molbe pritom razotkriva ranjivu molećivost pogleda: onaj koji želi gledati ovisi isključivo o dopuštenju osobe pred sobom. (...)  - Leila Topić iz teksta u katalogu izložbe

Životopisi
Rino Gropuzzo (Rijeka, 1955.) bavi se fotografijom od ranih 70-ih godina. Stručno se usavršavao u Parizu i Milanu objavljujući do danas fotografije u uglednim domaćim i inozemnim časopisima (Start, Playboy, Klik, Globus, Panorama, Donna moderna, Flash, Crazy Time, Luxuria, Pantheon,…) Objavljivao je na skupnim i samostalnim izložbama u Zagrebu, Opatiji, Rijeci, Puli, Kopru, Rovinju, te u Bariu, Redipuglii, Solighetu, Trstu, Magdeburgu, Monte Carlu, Laupheimu i Torontu. Višekratno je nagrađivan autor, član Hrvatskog društva likovnih umjetnika I Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Boris Štajduhar rođen je u Zagrebu, a fotografijom se profesionalno bavi od 1980. godine. Počeo je raditi u omladinskim listovima Poletu i Studentskom listu, gdje je već od prve objavljene fotografije postao stalni član redakcija, a zatim je počeo snimati za tadašnja najprestižnija izdanja Start, Svijet i ostale najvažnije jugoslavenske tiskovine. Početkom osamdesetih godina uvršten je u tadašnju slavnu Četvrtu generaciju zagrebačkih fotografa. Kasnije se specijalizirao za portretiranje hrvatskih ljepotica i estradnih zvijezda, a u javnosti je poznat kao fotograf koji je snimio najviše obnaženih slavnih osoba. U vrijeme kada je Europapress holding bila najvažnija medijska kuća na svim prostorima, radio je za sva njihova izdanja za koja je fotografirao, ali i osmišljavao rubrike, postavljao vizualni identitet tiskovina i nametnuo najviše fotografske standarde. Snimao je za Globus, Gloriju, Arenu, Playboy, Forbes, Vogue, Vanity Fair, Cosmopolitan, Graziju, Vitu, Telegram. Minimalno 500 naslovnica navedenih tiskovina osmislio je i snimio upravo Štajduhar.
Jedini je hrvatski fotograf čije su fotografije objavljene u američkom i britanskom Vogueu. Dugogodišji član ULUPUH-a I Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Autor je brojnih uspješnih kampanja za razne svjetski poznate brendove: Nike, Baldinini, Zaks, MAK, Pletix, Fiat, St. Moritz Art Masters, Nokia. Fotografije su mu objavljivane u raznim monografijama, poput Proizvođači slika, Gloria, Polet — igraonica za odrasle. Organizirao je desetak samostalnih izložbi te sudjelovao na brojnim skupnim izložbama, iako kao fotograf koji je većinu karijere posvetio medijima.

Almin Zrno je jedan od vodećih bosanskohercegovačkih fotografa. Rođen u Sarajevu 1966. napravio je prve korake u fotografiji u dobi od 14 godina. Karijeru započinje nakon ratnih godina koje je proveo u odbrani Sarajeva. Kao mladi fotograf u početku djeluje u prostoru reportažne i dokumentarne fotografije, a zatim se okreće ka autorskoj fotografiji, s fokusom na fotografiju portreta i akta. Često surađuje s umjetnicima u dokumentiranju umjetničkih procesa i stalni je član muzeja Ars Aevi. Od 2000. godine član je ULUPUBiH, u kojem je obnašao dužnost predsjednika u dva mandata. Godine 2007. dobiva status istaknutog samostalnog umjetnika KS. Osim navedenih suradnji, jedna od značajnih je stalna suradnja sa SARAJEVO FILM FESTIVALOM u kojem radi, sada već kultne portrete glumaca takmičarskog dijela festivala. Njegove fotografije izlagane su u BiH, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Grčkoj, SAD-u i dr. Autor je preko 25 samostalnih izložbi, dok recentne samostalne izložbe uključuju Apology of Eros (Beč, Ljubljana, 2018.), Jannis Kounellis, Sarajevo 2004 (KuK Galerija, Keln, 2021.), te jednomjesečnog postava njegove fotoinstalacije Majka Srebrenice na Trgu Taksim (Istanbul, 2018.), zatim PLEONEXIA I, II i III u Sarajevu i Tuzli. Na 30. Godišnjicu od genocida u Srebrenici (2025.) ciklus Majka Srebrenice je u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti ARS AEVI predstavljen na pet kontinenata i pročeljima velikog broja muzeja i galerija s posebnim naglaskom na sjedište UN-a. Za svoja ostvarenja Zrno je primio dvije nagrade Udruženje novinara BiH, zatim šest godišnjih nagrada Collegium Artisticum-a. Njegov rad objedinjen je u dvije opsežne monografije, Vijećnica (2015) i Apology of Eros (2018). Trenutno živi i aktivno radi u Sarajevu.

 

Reprodukcije (s lijeva na desno): RINO GROPUZZO, Ifka, 2014., tisak na platnu, 100 x 150 cm / BORIS ŠTAJDUHAR, Ena, 2014., tisak na papiru, 70 x 100 cm / ALMIN ZRNO, Ciklus - Body Sculpture (VIII.), tisak na platnu, 100 x 70 cm

Umjetnički fotografi Rino Gropuzzo, Boris Štajduhar i Almin Zrno u razgovoru za NMMU uoči otvorenja njihove izložbe Golo tijelo u Oktogonu NMMU

Koje ćete fotografije i koliko izložiti na izložbi u Oktogonu?
Rino Gropuzzo: Izložiti ću 22 fotografije u tri ciklusa. Jedan su aktovi transrodne osobe, drugi je ciklus rađen u palači šećerane prije renoviranja na temu baroka (najveća barokna palača na ovoj strani Jadrana), a treći ciklus je po izboru kustosa razne novije fotografije snimane na raznim lokacijama u Istri i okolici Rijeke
Boris Štajduhar: Izložit ću dvadeset i šest fotografija iz različitih razdoblja, sve fotografije su veličine 100 x 70, većinom crno bijele, ali ima i četiri fotografije u boji. Fotografije su kombinacije ženskih i muških aktova, na nekima su poznate osobe, ali i široj javnosti manje poznate osoba koje sam rado fotografirao i još uvijek s njima surađujem.
Almin Zrno: Broj fotografija nikada nije primaran, ali ovoga puta ih je 27. Ono što je istinski bitno je cjelina i priča koju postavka stvara u dijalogu s prostorom Oktogona. Izloženi radovi nisu puki prikaz figura, već vizuelna studija unutrašnjih stanja i emocija. Svaka fotografija funkcionira kao dio jedinstvenog skulpturalnog i estetskog niza.

Što za vas predstavlja žensko tijelo?
Rino Gropuzzo: Inspiraciju
Boris Štajduhar: Žensko tijelo je kroz povijest bilo inspiracija nekim od najvećih umjetnika svih vremena, a nisam ni ja iznimka. Doduše, vjerujem kako je baza svega dobra fotografija, bez obzira prikazuje li tijelo ili samo portret ili neku životnu situaciju.
Almin Zrno: Za mene je ljudsko tijelo čisti medij emocije, pismo duše i bezvremenska skulpturalna forma. Tijelo nije samo objekt posmatranja niti idealizirana šablona, to je živi pejzaž kroz koji se prelamaju svjetlo, sjena, ranjivost i snaga ljudskog bića.

Kako ste odabirali svoje modele?
Rino Gropuzzo: Po izgledu i simpatiji i naravno, entuzijazmu za sudjelovanje u mojim projektima
Boris Štajduhar:  Odabirao sam ih na razne načine, kad su u pitanju slavne osobe onda uglavnom fotografiram one koji me nazovu da ih snimim ili su mi za magazine urednici naručivali osobe koje treba fotografirati. Isto je i s nekim komercijalnim snimanjima, za modne kampanje često cijeli tim dogovara modele koje snimam. Ja svakako, ako mislim da će to pridonijeti, predložim osobu koja mi najbolje odgovara u nekom trenutku kao dio šire priče.
Almin Zrno: Ne biram modele po klasičnim estetskim normama niti po šabloni, već po unutrašnjoj energiji, ekspresiji i spremnosti da zajedno uđemo u kreativni proces. Iskrenost i priča koju nosimo u sebi jedini su kriteriji koji stvaraju pravu umjetničku viziju.

Gdje ste ih snimali?
Rino Gropuzzo: Na raznim mjestima. Teško je nabrojati lokacije gotovo 50-godišnjeg snimanja, nešto u studiju, najviše u prirodi i na nekim napuštenim i derutnim građevinama, najčešće industrijske arheologije.
Boris Štajduhar: Na različitim lokacijama, od onih studijskih, u kontroliranim uvjetima do brojnih eksterijera, rudnika do morske obale i zoološkog vrta, doista ne znam lokaciju na kojoj nisam snimao.
Almin Zrno: Prostor snimanja je uvijek promišljen i kontroliran ambijent u kojem je na prvom mjestu osigurana potpuna diskrecija, mir i osjećaj sigurnosti za modela. Lokacija je samo scenografija, dok je pravi prostor stvaranja zapravo ono polje povjerenja koje se izgradi između mene i osobe ispred objektiva. Nema tu nikakve površne seksualnosti.

Je li teže snimati žene u godinama ili mlade žene?
Rino Gropuzzo: Ovisi o karakteru osobe. Logično je da je lakše snimati mlado napeto tijelo, ali često karakter i samosvijest zrele žene koji se na slici vidi, prevlada nedostatke tijela koji se prilikom snimanja mogu prikriti.
Boris Štajduhar: Teško je snimati samo žene koje se ne žele snimati. Godine su tu stvarno samo broj.
Almin Zrno: Godine uopće nisu kategorija u mojoj fotografiji. Svako životno doba nosi svoju specifičnu emociju i priču. Fokus je uvijek na tome kako kroz svjetlost i formu izvući autentičnost, zrelost i dubinu unutrašnjeg stanja, bez obzira na životnu dob.

Koje su se poznate osobe našle obnažene pred vašim objektivom?
Rino Gropuzzo: Nisam snimao puno poznatih osoba bez odjeće, nešto više s odjećom (Što su poznate osobe? Meni su bile sve poznate)
Boris Štajduhar: Gotovo sve. U jednom trenutku su mediji, za koje sam tada radio, željeli isključivo obnažene poznate osobe jer je to publika tadašnjih magazina najradije konzumirala. Za gotovo sva ta snimanja su angažirali mene jer su znali da će dobiti ono što su naručili. Moji su uvjeti bili jednostavni: ne želim vulgarne fotografije i moram imati potpunu slobodu. Mislim da su to i svi modeli shvaćali pa ih nije bio problem fotografirati bez odjeće.
Almin Zrno: Status ili javna funkcija osobe ispred objektiva u potpunosti nestaju onog trenutka kada uđemo u proces. Pred fotoaparatom ne stoji "poznata osoba", nego jednostavno ljudsko biće u svojoj ogoljenoj čistoj emociji. Zaštita i privatnost svakog modela za mene su neprikosnoveni profesionalni i etički kodeks.

Tko su općenito žene koje ste snimali? Jeste li na taj način snimali nekoga vama vrlo bliskog? I koja je granica između umjetnosti i pornografije kad je riječ o tako delikatnim pozama?
Rino Gropuzzo: Razne žene, od profesionalnih modela do raznih prijateljica, susjeda, nekih glumica... vrlo često žene meni vrlo bliske (prvo su mi postale bliske, a onda sam ih i snimao). Granica između pornografije i umjetnosti je diskutabilna i mijenjala se kroz vrijeme.
Boris Štajduhar: Nisam nikada snimao aktove nekog meni bliskog. Odvajam poslovno i privatno. Vezano za granicu između umjetnosti i pornografije, ona se nekad čini jako tanka, ali zapravo je ogromna.  Sve isključivo ovisi o fotografu i načinu na koji on želi nešto prikazati ili sakriti.
Almin Zrno: To su prije svega hrabre i autentične osobe koje vjeruju u umjetnički proces. Sama pomisao na uvrštavanje ili poređenje umjetničkog akta s pornografijom predstavlja uvredu za umjetnost. Granica nije u pozama, već u namjeri, estetici i poštovanju... Dok pornografija eksploatira ljudsko tijelo, umjetnički akt slavi formu, građu, emociju, snagu i dostojanstvo ljudskog tijela.

Kako ste ih uspjeli nagovoriti i čega su se najviše bojale?

Rino Gropuzzo: Nisam trebao puno nagovarati, ili su htjele, ili ne. Nisu se bojale.
Boris Štajduhar: Pa zapravo ih nikada nisam posebno nagovarao. Ako se netko ne želi fotografirati, ja to poštujem. Snimao sam samo osobe koje se žele fotografirati, a takvih je uistinu puno. Mislim da sve osobe imaju isti strah: kako će ispasti na fotografijama. Sve se temelji na povjerenju, meni su vjerovale pa nije bilo problema.
Almin Zrno: U mom radu nema nagovaranja niti uvjeravanja. Proces se temelji na obostranom povjerenju i razumijevanju vizije. Strahovi (ako ih ima) nestaju kada model shvati da je u potpunosti zaštićen, da je svaki pokret građen s poštovanjem i da je cilj stvaranje bezvremenskog umjetničkog djela, a ne senzacionalizama.

Jesu li se neke željele fotografirati samo za svoju arhivu?
Rino Gropuzzo: Neke, ali uglavnom su slijedile moje ideje.
Boris Štajduhar: Jesu. No, neka to ostane između mene i njih.
Almin Zrno: Kao umjetnik poštujem svaku odluku i granicu modela, jer je zaštita njihovog integriteta na prvom mjestu. Rad koji nastaje plod je zajedničke suradnje i dogovora, a javno se izlažu samo one fotografije koje u potpunosti odgovaraju obostranoj umjetničkoj viziji i pristanku.

Je li vas ikad fotografski privuklo nago tijelo muškarca i koliko se ta privlačnost i umjetnički izričaj razlikuju u odnosu na žene?
Rino Gropuzzo: Muško tijelo me nije nikad pretjerano privlačilo iako ima jako lijepih muških tijela, pogotovo sportaša. Snimao sam neke prijatelje, a radio sam i kalendar golih nogometaša kluba Orijent. Najprije sam se uplašio njihovog broja i nisam htio to raditi u studiju. Uz dobru zafrkanciju, sve smo obavili u par sati u svlačionici kluba. Veliki uspjeh.
Boris Štajduhar: Većinom sam, rekao bih oko 90 posto, fotografirao žene pa s njima imam i više iskustva. Ali pred objektivom, i muškarce i žene doživljavam jednako. Prije bih rekao da ljude koje fotografiram dijelim na one koji se vole snimati i one kojima to baš nije drago. Nema neke razlike u umjetničkom izričaju, na kraju se sve svede na isto: dobru fotografiju.
Almin Zrno: Fokus mog stvaralaštva je na istraživanju forme, volumena, kontrasta svjetla i sjene, te emocije utisnute u ljudsko tijelo. Ukoliko ste pogledali moje radove, vidjeli ste i muške i ženske modele. Ako niste, ova izložba je idealna prilika. Sa skulpturalnog i estetskog stajališta, ljudska figura je univerzalni jezik kroz koji istražujem likovne elemente, bez potrebe za površnim podjelama.

Što vas osim idealnih proporcija kod žena može fotografski privući?
Rino Gropuzzo: Izražajnost, karakter....zato volim snimati glumice, balerine, žene sa raznim drugim karijerama...
Boris Štajduhar: Ne vjerujem u idealne proporcije, ako se misli na 90-60-90. Svaka osoba ima drukčije idealne proporcije koje pašu uz njezinu osobu, a posao dobrog fotografa je da sve to prikaže i na fotografiji.
Almin Zrno: Idealne proporcije ne znače ništa ako nema unutrašnjeg naboja, karaktera i priče. Privlači me gesta, stav, emocija, tekstura kože i način na koji tijelo reagira na svjetlost. Naprosto su to elementi koji fotografiju čine živom i umjetnički vrijednom.

Jeste li imali uzore među fotografima?

Rino Gropuzzo: Neke, ovisno o fotografskim temama...
Boris Štajduhar: Jesam, Petera Lindberga i Marija Testina. Nažalost, Lindbergh nas je prearno napustio, ali na njegove izložbe sam redovito išao i pratio po magazinima sve što je objavljivao. Slično smo razmišljali o fotografiji pa mi je bilo zanimljivo uspoređivati što radimo u kojem vremenu. Testina i dalje pratim, radimo slične teme i jako cijenim sve što on snima.
Almin Zrno: Inspiraciju ne pronalazim u kopiranju drugih, pronalazim je u klasičnoj umjetnosti, skulpturi i autorima koji su kroz povijest razumjeli svjetlo i ljudsku anatomiju. Izgradnja vlastitog vizualnog rukopisa zahtjeva preispitivanje vlastitog izraza, a ne kopiranje tuđeg rada.

Priredila i razgovarala Lana Šetka

Reprodukcije: autoportret Rina Gropuzza u Galeriji Kortil 2013., autoportret Borisa Štajduhara, portret Almina Zrne © Dženat Dreković

Razgovor s kolekcionarom Volkerom Diehlom

Rođeni ste u malom mjestu u blizini Dortmunda. Kako biste opisali svoje odrastanje i kojih se trenutaka iz djetinjstva i formativnih godina najradije prisjećate?
Odrastao sam u malom selu šezdesetih godina prošlog stoljeća, u sigurnom i sretnom okruženju. Ali bez muzeja i galerija, koje sam otkrio puno kasnije kroz svoju strast prema umjetnosti dok sam studirao u Münsteru.

Kada se danas osvrnete na studij kiparstva na Kunstakademie u Münsteru i povijesti umjetnosti u Berlinu, što vam je najviše ostalo u sjećanju?
Najviše pamtim svog profesora Hansa Jürgena Breustea, koji je bio kipar, ali je smatrao da moramo imati šire obrazovanje kako bismo mogli razumjeti slikarstvo i kiparstvo. Poticao nas je da čitamo poeziju i književost, kao i da proširujemo svoje znanje o glazbi. Bio je zaista poseban profesor.

Možete li nam reći nešto više o svom glazbenom iskustvu u simfonijskom orkestru? (svirali ste kontrabas). Prati li vas ljubav prema glazbi kroz godine i da li još uvijek ima važnu ulogu u vašem životu. Kakvu glazbu najradije slušate kada se želite opustiti i odmoriti? Imate li neki glazbeni instrument u svojoj kolekciji?
Oduvijek sam osjećao snažnu povezanost između glazbe i likovne umjetnosti. Kao student 1980. radio sam s Reneom Blockom na njegovoj izložbi For Eyes and Ears (Za oči i uši), na Akademiji likovnih umjetnosti u Berlinu. Tada sam prvi put upoznao Nam June Paika i Josepha Beuysa. Taj je susret na mene ostavio dubok dojam i iz temelja mi promijenio život. Spriljateljio sam se i s Fluxus umjetnicima Joeom Jonesom i Takehisom Kosugijem. U svojoj kolekciji još uvijek imam skulpturu glazbenog instrumenta koju je izradio Joe Jones.

Kada ste razvili strast prema kolekcionarstvu i koji je bio prvi predmet koji ste nabavili?
Kao student 1981. pomagao sam pri postavljanju umjetničkih izložbi za DAAD Gallery, Njemačku službu akademske razmjene (DAAD). Markus Raetz je te godine bio pozvan, a njegova je izložba bila jedna od prvih na kojima sam radio.
Sprijateljili smo se i Marcus mi je poklonio rad na kartonu. To je bilo prvo umjetničko djelo u mojoj zbirci. I danas sam vrlo ponosan na to i dalje iznimno volim njegovu umjetnost.

O vašoj kolekciji danas… Postoji li neko umjetničko djelo koje biste joj voljeli pridodati?
Gotovo svaki drugi dan zaljubim se u neko novo umjetničko djelo. Nažalost, ne mogu si priuštiti da svaki drugi dan kupujem umjetnine. Ali svejedno, to je dobra energija.

Umjetnici kažu da je Pariz prije svega mjesto za pokazivanje, dok je New York pravo tržište umjetnina. Slažete li se s takvom procjenom i gdje vidite Berlin u tom kontekstu?
Potpuno se slažem. New York je svjetska prijestolnica tržišta umjetnina. Umjetnici i intelektualci vole Berlin zbog njegove kreativne energije. I Berlin se neprestano mijenja i uvijek prati nove tokove.

Kakvo je bilo vaše iskustvo raditi za Shigeko Kubota, japansku avangardnu kiparicu, umjetnicu performansa i pionirku videoumjetnosti, suprugu Nam June Paika?
Mnogo sam naučio o istočnjačkoj i zapadnjačkoj filozofiji života, umjetnosti i kuhanju. Shigeko me upoznala sa sushijem, i to u tada jedinom japanskom restoranu u Njemačkoj, KiKaKu u Düsseldorfu.
Odnosila se prema meni više kao prema sinu nego kao prema asistentu. Vikendima bi je u Berlinu  posjećivao Nam June, koji je predavao na Akademiji u Düsseldorfu. Oboje su bili iznimno snažne i karizmatične osobe.

Kakve uspomene nosite na susret s Andyjem Warholom?
Pamtim ga kao vrlo ljubaznu i dragu osobu. Kada sam ga posjetio u njegovu Factoryju u svibnju 1983. bio sam potpuni anonimac. Unatoč tome, posvetio mi je nekoliko sati, pokazao mi svoj studio i objasnio kako radi. Bio je doista karizmatična osoba.

Organizirali ste izložbu o suvremenoj haićanskoj umjetnosti. Što je potaknulo vaš interes za haićanski Voodoo?
Haiti sam posjetio nekoliko puta. Prije potresa. I zaljubio sam se u magičan i duhovan način na koji umjetnici povezuju umjetnosti s religijom i prirodom i mitom. Vrlo fascinantno.

Kao osnivač dvaju umjetničkih sajmova, kako biste ocijenili njihovu ulogu i utjecaj na suvremeni umjetnički svijet?
Bilo je to iznimno zabavno iskustvo. I Art Forum Berlin 1996. kao i Cosmoscow 2010., značajno su pridonijeli ubrzanom razvoju umjetničke scene u oba grada. Cosmoscow i danas vrlo uspješno djeluje, te se redovito održava svakog rujna.

Koliko vam je poznata hrvatska umjetnička scena? Jeste li imali priliku upozbati tapiseristicu Jagodu Buić?
Ne poznajem je toliko dobro, ali hrvatski su mi umjetnici tijekom godina nekako redovito ulazili u život. Primjerice, upoznao sam Bracu Dimitrijevića krajem 1970-ih kada ga je DAAD pozvao u Berlin. Jako mi se dopada njegov rad. A Jagoda Buić? Godinama sam sanjao o tome da je osobno upoznam, što mi je naposljetku uspjelo u srpnju 2019. u Bonnieuxu, u Francuskoj. Kakva velika i važna umjetnica!

Je li ovo vaš prvi posjet Zagrebu? Kakvi su vaši dojmovi?
Da, prvi put sam ovdje. Posebno su me se dojmili ljudi, energija i ljepota arhitekture. Zasigurno ću se vratiti, a svojim ću prijateljima s velikim zadovoljstvom preporučiti da posjete ovaj grad.

Priredila  i razgovarala Lana Šetka

 

Reprodukcije: otvorenje i postav izložbe Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb // Wojciech Sadley, Princeza, 1974., pletivo, makrame, sisal; 160 x 50 cm © Collection Diehl, Berlin, Arhiva kolekcije Diehl

Otvorena izložba „Tkanje kolekcija – tapiserije iz kolekcija Diehl i NMMU”

U četvrtak, 8. listopada 2026., u Oktogonu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti svečano je otvorena izložba Tkanje kolekcija – tapiserije iz Kolekcija Diehl i NMMU, ostvarena u suradnji s berlinskim Kunsthaus Dahlemom.
Izložba povezuje dvije kolekcije i različite strategije prikupljanja umjetničkih djela te donosi izbor tapiserija koje svjedoče o bogatstvu tekstilne umjetnosti, raznolikosti autorskih pristupa i istraživanju materijala, strukture i prostora. Poseban naglasak stavljen je na razdoblje šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada tapiserija postaje važnim područjem umjetničkog eksperimentiranja i inovacije.
Izložbu kustoski potpisuju Branko Franceschi, ravnatelj NMMU-a, i Dorothea Schöne, direktorica Kunsthaus Dahlema, a predstavlja nastavak suradnje dviju institucija nakon izložbe Kad politika strateški pristupa estetici, održane u Berlinu od ožujka do lipnja ove godine.
Izložbu je svečano otvorio Njegova Ekscelencija dr. Pascal Hector, izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Savezne Republike Njemačke u Republici Hrvatskoj.

Izložba ostaje otvorena do 8. studenog.

Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnost