Koje ćete fotografije i koliko izložiti na izložbi u Oktogonu?
Rino Gropuzzo: Izložiti ću 22 fotografije u tri ciklusa. Jedan su aktovi transrodne osobe, drugi je ciklus rađen u palači šećerane prije renoviranja na temu baroka (najveća barokna palača na ovoj strani Jadrana), a treći ciklus je po izboru kustosa razne novije fotografije snimane na raznim lokacijama u Istri i okolici Rijeke
Boris Štajduhar: Izložit ću dvadeset i šest fotografija iz različitih razdoblja, sve fotografije su veličine 100 x 70, većinom crno bijele, ali ima i četiri fotografije u boji. Fotografije su kombinacije ženskih i muških aktova, na nekima su poznate osobe, ali i široj javnosti manje poznate osoba koje sam rado fotografirao i još uvijek s njima surađujem.
Almin Zrno: Broj fotografija nikada nije primaran, ali ovoga puta ih je 27. Ono što je istinski bitno je cjelina i priča koju postavka stvara u dijalogu s prostorom Oktogona. Izloženi radovi nisu puki prikaz figura, već vizuelna studija unutrašnjih stanja i emocija. Svaka fotografija funkcionira kao dio jedinstvenog skulpturalnog i estetskog niza.

Što za vas predstavlja žensko tijelo?
Rino Gropuzzo: Inspiraciju
Boris Štajduhar: Žensko tijelo je kroz povijest bilo inspiracija nekim od najvećih umjetnika svih vremena, a nisam ni ja iznimka. Doduše, vjerujem kako je baza svega dobra fotografija, bez obzira prikazuje li tijelo ili samo portret ili neku životnu situaciju.
Almin Zrno: Za mene je ljudsko tijelo čisti medij emocije, pismo duše i bezvremenska skulpturalna forma. Tijelo nije samo objekt posmatranja niti idealizirana šablona, to je živi pejzaž kroz koji se prelamaju svjetlo, sjena, ranjivost i snaga ljudskog bića.

Kako ste odabirali svoje modele?
Rino Gropuzzo: Po izgledu i simpatiji i naravno, entuzijazmu za sudjelovanje u mojim projektima
Boris Štajduhar:  Odabirao sam ih na razne načine, kad su u pitanju slavne osobe onda uglavnom fotografiram one koji me nazovu da ih snimim ili su mi za magazine urednici naručivali osobe koje treba fotografirati. Isto je i s nekim komercijalnim snimanjima, za modne kampanje često cijeli tim dogovara modele koje snimam. Ja svakako, ako mislim da će to pridonijeti, predložim osobu koja mi najbolje odgovara u nekom trenutku kao dio šire priče.
Almin Zrno: Ne biram modele po klasičnim estetskim normama niti po šabloni, već po unutrašnjoj energiji, ekspresiji i spremnosti da zajedno uđemo u kreativni proces. Iskrenost i priča koju nosimo u sebi jedini su kriteriji koji stvaraju pravu umjetničku viziju.

Gdje ste ih snimali?
Rino Gropuzzo: Na raznim mjestima. Teško je nabrojati lokacije gotovo 50-godišnjeg snimanja, nešto u studiju, najviše u prirodi i na nekim napuštenim i derutnim građevinama, najčešće industrijske arheologije.
Boris Štajduhar: Na različitim lokacijama, od onih studijskih, u kontroliranim uvjetima do brojnih eksterijera, rudnika do morske obale i zoološkog vrta, doista ne znam lokaciju na kojoj nisam snimao.
Almin Zrno: Prostor snimanja je uvijek promišljen i kontroliran ambijent u kojem je na prvom mjestu osigurana potpuna diskrecija, mir i osjećaj sigurnosti za modela. Lokacija je samo scenografija, dok je pravi prostor stvaranja zapravo ono polje povjerenja koje se izgradi između mene i osobe ispred objektiva. Nema tu nikakve površne seksualnosti.

Je li teže snimati žene u godinama ili mlade žene?
Rino Gropuzzo: Ovisi o karakteru osobe. Logično je da je lakše snimati mlado napeto tijelo, ali često karakter i samosvijest zrele žene koji se na slici vidi, prevlada nedostatke tijela koji se prilikom snimanja mogu prikriti.
Boris Štajduhar: Teško je snimati samo žene koje se ne žele snimati. Godine su tu stvarno samo broj.
Almin Zrno: Godine uopće nisu kategorija u mojoj fotografiji. Svako životno doba nosi svoju specifičnu emociju i priču. Fokus je uvijek na tome kako kroz svjetlost i formu izvući autentičnost, zrelost i dubinu unutrašnjeg stanja, bez obzira na životnu dob.

Koje su se poznate osobe našle obnažene pred vašim objektivom?
Rino Gropuzzo: Nisam snimao puno poznatih osoba bez odjeće, nešto više s odjećom (Što su poznate osobe? Meni su bile sve poznate)
Boris Štajduhar: Gotovo sve. U jednom trenutku su mediji, za koje sam tada radio, željeli isključivo obnažene poznate osobe jer je to publika tadašnjih magazina najradije konzumirala. Za gotovo sva ta snimanja su angažirali mene jer su znali da će dobiti ono što su naručili. Moji su uvjeti bili jednostavni: ne želim vulgarne fotografije i moram imati potpunu slobodu. Mislim da su to i svi modeli shvaćali pa ih nije bio problem fotografirati bez odjeće.
Almin Zrno: Status ili javna funkcija osobe ispred objektiva u potpunosti nestaju onog trenutka kada uđemo u proces. Pred fotoaparatom ne stoji "poznata osoba", nego jednostavno ljudsko biće u svojoj ogoljenoj čistoj emociji. Zaštita i privatnost svakog modela za mene su neprikosnoveni profesionalni i etički kodeks.

Tko su općenito žene koje ste snimali? Jeste li na taj način snimali nekoga vama vrlo bliskog? I koja je granica između umjetnosti i pornografije kad je riječ o tako delikatnim pozama?
Rino Gropuzzo: Razne žene, od profesionalnih modela do raznih prijateljica, susjeda, nekih glumica... vrlo često žene meni vrlo bliske (prvo su mi postale bliske, a onda sam ih i snimao). Granica između pornografije i umjetnosti je diskutabilna i mijenjala se kroz vrijeme.
Boris Štajduhar: Nisam nikada snimao aktove nekog meni bliskog. Odvajam poslovno i privatno. Vezano za granicu između umjetnosti i pornografije, ona se nekad čini jako tanka, ali zapravo je ogromna.  Sve isključivo ovisi o fotografu i načinu na koji on želi nešto prikazati ili sakriti.
Almin Zrno: To su prije svega hrabre i autentične osobe koje vjeruju u umjetnički proces. Sama pomisao na uvrštavanje ili poređenje umjetničkog akta s pornografijom predstavlja uvredu za umjetnost. Granica nije u pozama, već u namjeri, estetici i poštovanju... Dok pornografija eksploatira ljudsko tijelo, umjetnički akt slavi formu, građu, emociju, snagu i dostojanstvo ljudskog tijela.

Kako ste ih uspjeli nagovoriti i čega su se najviše bojale?

Rino Gropuzzo: Nisam trebao puno nagovarati, ili su htjele, ili ne. Nisu se bojale.
Boris Štajduhar: Pa zapravo ih nikada nisam posebno nagovarao. Ako se netko ne želi fotografirati, ja to poštujem. Snimao sam samo osobe koje se žele fotografirati, a takvih je uistinu puno. Mislim da sve osobe imaju isti strah: kako će ispasti na fotografijama. Sve se temelji na povjerenju, meni su vjerovale pa nije bilo problema.
Almin Zrno: U mom radu nema nagovaranja niti uvjeravanja. Proces se temelji na obostranom povjerenju i razumijevanju vizije. Strahovi (ako ih ima) nestaju kada model shvati da je u potpunosti zaštićen, da je svaki pokret građen s poštovanjem i da je cilj stvaranje bezvremenskog umjetničkog djela, a ne senzacionalizama.

Jesu li se neke željele fotografirati samo za svoju arhivu?
Rino Gropuzzo: Neke, ali uglavnom su slijedile moje ideje.
Boris Štajduhar: Jesu. No, neka to ostane između mene i njih.
Almin Zrno: Kao umjetnik poštujem svaku odluku i granicu modela, jer je zaštita njihovog integriteta na prvom mjestu. Rad koji nastaje plod je zajedničke suradnje i dogovora, a javno se izlažu samo one fotografije koje u potpunosti odgovaraju obostranoj umjetničkoj viziji i pristanku.

Je li vas ikad fotografski privuklo nago tijelo muškarca i koliko se ta privlačnost i umjetnički izričaj razlikuju u odnosu na žene?
Rino Gropuzzo: Muško tijelo me nije nikad pretjerano privlačilo iako ima jako lijepih muških tijela, pogotovo sportaša. Snimao sam neke prijatelje, a radio sam i kalendar golih nogometaša kluba Orijent. Najprije sam se uplašio njihovog broja i nisam htio to raditi u studiju. Uz dobru zafrkanciju, sve smo obavili u par sati u svlačionici kluba. Veliki uspjeh.
Boris Štajduhar: Većinom sam, rekao bih oko 90 posto, fotografirao žene pa s njima imam i više iskustva. Ali pred objektivom, i muškarce i žene doživljavam jednako. Prije bih rekao da ljude koje fotografiram dijelim na one koji se vole snimati i one kojima to baš nije drago. Nema neke razlike u umjetničkom izričaju, na kraju se sve svede na isto: dobru fotografiju.
Almin Zrno: Fokus mog stvaralaštva je na istraživanju forme, volumena, kontrasta svjetla i sjene, te emocije utisnute u ljudsko tijelo. Ukoliko ste pogledali moje radove, vidjeli ste i muške i ženske modele. Ako niste, ova izložba je idealna prilika. Sa skulpturalnog i estetskog stajališta, ljudska figura je univerzalni jezik kroz koji istražujem likovne elemente, bez potrebe za površnim podjelama.

Što vas osim idealnih proporcija kod žena može fotografski privući?
Rino Gropuzzo: Izražajnost, karakter....zato volim snimati glumice, balerine, žene sa raznim drugim karijerama...
Boris Štajduhar: Ne vjerujem u idealne proporcije, ako se misli na 90-60-90. Svaka osoba ima drukčije idealne proporcije koje pašu uz njezinu osobu, a posao dobrog fotografa je da sve to prikaže i na fotografiji.
Almin Zrno: Idealne proporcije ne znače ništa ako nema unutrašnjeg naboja, karaktera i priče. Privlači me gesta, stav, emocija, tekstura kože i način na koji tijelo reagira na svjetlost. Naprosto su to elementi koji fotografiju čine živom i umjetnički vrijednom.

Jeste li imali uzore među fotografima?

Rino Gropuzzo: Neke, ovisno o fotografskim temama...
Boris Štajduhar: Jesam, Petera Lindberga i Marija Testina. Nažalost, Lindbergh nas je prearno napustio, ali na njegove izložbe sam redovito išao i pratio po magazinima sve što je objavljivao. Slično smo razmišljali o fotografiji pa mi je bilo zanimljivo uspoređivati što radimo u kojem vremenu. Testina i dalje pratim, radimo slične teme i jako cijenim sve što on snima.
Almin Zrno: Inspiraciju ne pronalazim u kopiranju drugih, pronalazim je u klasičnoj umjetnosti, skulpturi i autorima koji su kroz povijest razumjeli svjetlo i ljudsku anatomiju. Izgradnja vlastitog vizualnog rukopisa zahtjeva preispitivanje vlastitog izraza, a ne kopiranje tuđeg rada.

Priredila i razgovarala Lana Šetka

Reprodukcije: autoportret Rina Gropuzza u Galeriji Kortil 2013., autoportret Borisa Štajduhara, portret Almina Zrne © Dženat Dreković