Rođeni ste u malom mjestu u blizini Dortmunda. Kako biste opisali svoje odrastanje i kojih se trenutaka iz djetinjstva i formativnih godina najradije prisjećate?
Odrastao sam u malom selu šezdesetih godina prošlog stoljeća, u sigurnom i sretnom okruženju. Ali bez muzeja i galerija, koje sam otkrio puno kasnije kroz svoju strast prema umjetnosti dok sam studirao u Münsteru.
Kada se danas osvrnete na studij kiparstva na Kunstakademie u Münsteru i povijesti umjetnosti u Berlinu, što vam je najviše ostalo u sjećanju?
Najviše pamtim svog profesora Hansa Jürgena Breustea, koji je bio kipar, ali je smatrao da moramo imati šire obrazovanje kako bismo mogli razumjeti slikarstvo i kiparstvo. Poticao nas je da čitamo poeziju i književost, kao i da proširujemo svoje znanje o glazbi. Bio je zaista poseban profesor.
Možete li nam reći nešto više o svom glazbenom iskustvu u simfonijskom orkestru? (svirali ste kontrabas). Prati li vas ljubav prema glazbi kroz godine i da li još uvijek ima važnu ulogu u vašem životu. Kakvu glazbu najradije slušate kada se želite opustiti i odmoriti? Imate li neki glazbeni instrument u svojoj kolekciji?
Oduvijek sam osjećao snažnu povezanost između glazbe i likovne umjetnosti. Kao student 1980. radio sam s Reneom Blockom na njegovoj izložbi For Eyes and Ears (Za oči i uši), na Akademiji likovnih umjetnosti u Berlinu. Tada sam prvi put upoznao Nam June Paika i Josepha Beuysa. Taj je susret na mene ostavio dubok dojam i iz temelja mi promijenio život. Spriljateljio sam se i s Fluxus umjetnicima Joeom Jonesom i Takehisom Kosugijem. U svojoj kolekciji još uvijek imam skulpturu glazbenog instrumenta koju je izradio Joe Jones.
Kada ste razvili strast prema kolekcionarstvu i koji je bio prvi predmet koji ste nabavili?
Kao student 1981. pomagao sam pri postavljanju umjetničkih izložbi za DAAD Gallery, Njemačku službu akademske razmjene (DAAD). Markus Raetz je te godine bio pozvan, a njegova je izložba bila jedna od prvih na kojima sam radio.
Sprijateljili smo se i Marcus mi je poklonio rad na kartonu. To je bilo prvo umjetničko djelo u mojoj zbirci. I danas sam vrlo ponosan na to i dalje iznimno volim njegovu umjetnost.
O vašoj kolekciji danas… Postoji li neko umjetničko djelo koje biste joj voljeli pridodati?
Gotovo svaki drugi dan zaljubim se u neko novo umjetničko djelo. Nažalost, ne mogu si priuštiti da svaki drugi dan kupujem umjetnine. Ali svejedno, to je dobra energija.
Umjetnici kažu da je Pariz prije svega mjesto za pokazivanje, dok je New York pravo tržište umjetnina. Slažete li se s takvom procjenom i gdje vidite Berlin u tom kontekstu?
Potpuno se slažem. New York je svjetska prijestolnica tržišta umjetnina. Umjetnici i intelektualci vole Berlin zbog njegove kreativne energije. I Berlin se neprestano mijenja i uvijek prati nove tokove.
Kakvo je bilo vaše iskustvo raditi za Shigeko Kubota, japansku avangardnu kiparicu, umjetnicu performansa i pionirku videoumjetnosti, suprugu Nam June Paika?
Mnogo sam naučio o istočnjačkoj i zapadnjačkoj filozofiji života, umjetnosti i kuhanju. Shigeko me upoznala sa sushijem, i to u tada jedinom japanskom restoranu u Njemačkoj, KiKaKu u Düsseldorfu.
Odnosila se prema meni više kao prema sinu nego kao prema asistentu. Vikendima bi je u Berlinu posjećivao Nam June, koji je predavao na Akademiji u Düsseldorfu. Oboje su bili iznimno snažne i karizmatične osobe.
Kakve uspomene nosite na susret s Andyjem Warholom?
Pamtim ga kao vrlo ljubaznu i dragu osobu. Kada sam ga posjetio u njegovu Factoryju u svibnju 1983. bio sam potpuni anonimac. Unatoč tome, posvetio mi je nekoliko sati, pokazao mi svoj studio i objasnio kako radi. Bio je doista karizmatična osoba.
Organizirali ste izložbu o suvremenoj haićanskoj umjetnosti. Što je potaknulo vaš interes za haićanski Voodoo?
Haiti sam posjetio nekoliko puta. Prije potresa. I zaljubio sam se u magičan i duhovan način na koji umjetnici povezuju umjetnosti s religijom i prirodom i mitom. Vrlo fascinantno.
Kao osnivač dvaju umjetničkih sajmova, kako biste ocijenili njihovu ulogu i utjecaj na suvremeni umjetnički svijet?
Bilo je to iznimno zabavno iskustvo. I Art Forum Berlin 1996. kao i Cosmoscow 2010., značajno su pridonijeli ubrzanom razvoju umjetničke scene u oba grada. Cosmoscow i danas vrlo uspješno djeluje, te se redovito održava svakog rujna.
Koliko vam je poznata hrvatska umjetnička scena? Jeste li imali priliku upozbati tapiseristicu Jagodu Buić?
Ne poznajem je toliko dobro, ali hrvatski su mi umjetnici tijekom godina nekako redovito ulazili u život. Primjerice, upoznao sam Bracu Dimitrijevića krajem 1970-ih kada ga je DAAD pozvao u Berlin. Jako mi se dopada njegov rad. A Jagoda Buić? Godinama sam sanjao o tome da je osobno upoznam, što mi je naposljetku uspjelo u srpnju 2019. u Bonnieuxu, u Francuskoj. Kakva velika i važna umjetnica!
Je li ovo vaš prvi posjet Zagrebu? Kakvi su vaši dojmovi?
Da, prvi put sam ovdje. Posebno su me se dojmili ljudi, energija i ljepota arhitekture. Zasigurno ću se vratiti, a svojim ću prijateljima s velikim zadovoljstvom preporučiti da posjete ovaj grad.
Priredila i razgovarala Lana Šetka
Reprodukcije: otvorenje i postav izložbe Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb // Wojciech Sadley, Princeza, 1974., pletivo, makrame, sisal; 160 x 50 cm © Collection Diehl, Berlin, Arhiva kolekcije Diehl