1926. – Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Vladimir Varlaj, Dalmatinski pejzaž, 1926.

Vladimir Varlaj
Dalmatinski pejzaž, 1926.
ulje na platnu
62 x 79 cm
MG-2478

Dalmatinski pejzaž iz 1926. tipičan je prizor varlajevske interpretacije hrvatskog krajolika kao zemaljskog znaka apsolutne ljepote i sklada. Vladimir Varlaj kao istinski majstor čiste oblikovnosti viđenu stvarnost sažima na crtež jedinstvene oštrine i jasne geometrijske kompozicije. Pod utjecajem Lhoteovog i Šumanovićevog postkubizma kuće stilizira gotovo kao čiste kubuse i piramidaste formacije. U metodično strukturiranom kultiviranom krajoliku sugestivnog simboličkog kolorita Varlaj ostvaruje idealnu projekciju nadstvarnog svijeta i kozmičkog smirenja.
Vladimir Varlaj je umjetničko obrazovanje započeo u Zagrebu kod profesora Tomislava Krizmana, a Višu školu za umjetnost i obrt završio je kod Emanuela Crnčića. S ruskog se fronta vraća kao invalid 1917., a već sljedeće godine odlazi u Prag prijatelju Milivoju Uzelcu koji je tamo nastavio slikarski nauk. Izlagao je na zagrebačkim Proljetnim salonima od 1919. godine te je od 1921. do 1927. redovito sudjelovao na izložbama Grupe nezavisnih umjetnika koju je inicirao Ljubo Babić. Varlajevu antologijsku nisku pejzaža i veduta već 1934. godine prekida teška bolest. Od svijeta se opraštao slikajući kasnije uglavnom mrtve prirode. Umire 1962. a da nikada nije samostalno izlagao.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vladimir Varlaj, Klek, 1926.

Vladimir Varlaj
Klek, 1926.
ulje, platno
100 x 120 cm
MG-1960

Vladimir Varlaj (Zagreb, 1895 – 1962.) polazi privatnu slikarsku školu Tomislava Krizmana, a 1912. upisuje studij slikarstva na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt. Početak Prvog svjetskoga rata i mobilizacija prekidaju mu školovanje, a nakon dvije na ratištu vraća se u Zagreb kao vojni invalid.
Usprkos otežanoj zdravstvenoj situaciji 1918. upisuje slikarstvo na Akademiju u Pragu. Obogaćeni praškim slikarskim iskustvima četvorica mladih umjetnika Milivoj Uzelac, Vilko Gecan, Vladimir Varlaj i Marijan Trepše, kao neformalna grupa Praške četvorice, na VII. Proljetnom salonu 1919. predstavljaju neka od djela koja danas ubrajamo u vrhunce našeg ekspresionizma. Narednih godina često izlaže u domovini i inozemstvu (Ženeva 1920., Philadelphia 1926., London 1930.), jedan je od osnivača Grupe nezavisnih umjetnika (1924.) te paralelno nastavlja studij slikarstva na zagrebačkoj Akademiji, diplomiravši u klasi Marina Tartaglie 1934.
Varlaj 1920-ih često putuje Dalmacijom i slika krajolike priobalja no jednako ga inspiriraju i pejzaži kontinentalne Hrvatske. Planina Klek izdvaja se kao najčešći motiv koji je naslikao s raznih lokacija u različita doba dana ili godine, u širokom vremenskom rasponu. Klek otkriva koheziju čovjeka i prirode, a snažni geometrijski oblici u krajoliku, poput pruge koja presjeca dolinu, mosta i kuća služe slikaru kako bi što suptilnije prikazao život podno planine. Specifičnom paletom zemljanih nijansi stvara prepoznatljiv magično-realističan izraz.

Tekst: Marta Radman, kustosica pripravnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vladimir Becić, Seljanka, 1926.

Vladimir Becić
Seljanka, 1926.
ulje, platno
170 x 88 cm
MG-5885

Vladimir Becić (Slavonski Brod, 1886. – Zagreb, 1954.) slikarski nauk isprva uči u privatnoj školi Mencija Klementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije da bi 1905. upisao u münchensku Akademiji u klasi Huga von Habermanna, gdje s kolegama Miroslavom Kraljevićem, Josipom Račićem i Oskarom Hermanom čini tzv. Münchenski krug slikara koji postavlja temelje za razvoj moderne umjetnosti u Hrvatskoj. Uskoro odlazi u Parizu, (1909.) gdje se usavršava na Académie de la Grande Chaumière, a istovremeno radi kao crtač za časopis Le Rire i izlaže na pariškom Salon d'Automne. Prvi svjetski rat provodi kao dragovoljac na solunskom ratištu, a po završetku rata, od 1915. djeluje kao ratni dopisnik, fotograf i ilustrator za časopis L'ilustration.
Nastanivši se s obitelji u Blažuju, 1919. osniva prvu umjetničku koloniju sa slikarima Vilkom Šeferovom i Karlom Mijićem, gdje ostaje do 1923., kada odlazi u Zagreb kako bi prihvatio posao na Akademiji gdje djeluje do umirovljenja 1947.
Početkom 20-ih godina u Becićevu slikarstvu primjećujemo promjenu prema naglašenijoj čistoći izraza i plastičnosti volumena koju gradi reduciranom paletom zemljanih nijansi smeđih, oker, narančastih i crvenih boja. Sve je značajnija uloga boje i vidimo jasan trag slikareva potpisa. Česti su prikazi monumentalnih ženskih figura i aktova u pejzažu poput Seljanke koja predstavlja vrhunac ostvarenja vrijednosti u smislu interpretacije volumena ženskog poluakta.

Tekst: Marta Radman, pripravnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Anka Krizmanić, Medvednica poslije kiše, 1926.

Anka Krizmanić
Medvednica poslije kiše, 1926.
pastel na papiru
50 x 58 cm
MG-4432

Anka Krizmanić (1896 – 1987.) je bila slikarsko čudo od djeteta i najmlađa učenica Krizmanove slikarske škole. Već je kao četrnaestogodišnjakinja izlagala s Grupom Medulić, a velik talent i rano stečeno crtačko umijeće bilo je zapaženo i na Školi za umjetnički obrt u Dresdenu koju je završila 1917. Unatoč u Dresdenu aktualnih ekstremnih vidova ekspresionizma i radikalne Nove stvarnosti Anka Krizmanić je trajno ustrajala istinsku bît života isticati upravo u ljepoti ljudskoga tijela i prirode. Vrhunac stilske zrelosti dosegnula je između 1926. i 1929. u ciklusu pejzaža, portreta i figuralnih kompozicija koji objedinjuju konstruktivne i magične elemente. U pastelu Medvednica poslije kiše iz 1926. slikarica ističe čudesni sklad i elementarnu ljepotu zavičajnog pejzaža, a viziju gradi na jasnim oblicima čvrstog plasticiteta objedinjenih toplom modrozelenoom tonskom harmonijom.

Anka Krizmanić je sâma za sebe rekla da je stvorena samo za slikarstvo. Iako je dulje radila i kao crtač Medicinskom fakultetu te se povremeno uzdržavala i drugim poslovima, ostvarila je impozantan opusu od gotovo 6000 evidentiranih radova, slika, crteža, grafika, nacrta za tepiserije, skica za kazalište….. Do 1970-ih je izlagala na dvadesetak samostalnih i više kolektivnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.

Ljubo Babić, Hrvatski seljak, 1926.

Ljubo Babić
Hrvatski seljak, 1926.
ulje na platnu
151 x 120,5 cm
MG-6501

Slikom Hrvatski seljak Ljubo Babić odaje počast snažnom, radišnom i poštenom hrvatskom seljaku na čijem trudu i radu počiva domovina. U duhu suvremenog neorealizma Babić monumentalnom figurom naglašava smisao, a ne pojavnost realiteta. Umjesto portreta, Babić slika personifikaciju važnih nacionalnih, ali i općeljudskih vrlina.
Iako je sudjelovao u osnivanju Hrvatskog proljetnog salona, Ljubo Babić početkom 1920-ih prestaje s njima izlagati i okuplja Grupu nezavisnih. Nasuprot Salonu koji se tad više orijentira prema europskim strujanjima, Nezavisni teže vlastitom i originalnom umjetničkom izrazu bez stranih utjecaja. Ideju o nužnosti nacionalne umjetničke posebnosti Babić će uskoro i teorijski obrazložiti i slikarski dalje elaborirati. Babićeva stvaralačka i teorijska nastojanja oko 'našeg' izraza bitno su obilježila hrvatsku umjetnost od kraja 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata.

Ljubo Babić je kao slikar, scenograf i kostimograf, grafičar, likovni pedagog i kritičar, povjesničar umjetnosti, muzealac, književnik i urednik bio epohalna figura hrvatske kulture i umjetnosti 20. stoljeća, a nakon Grupe nezavisnih umjetnika sudjelovao je i u osnivanju Grupe četvorice, Grupe trojice, Grupe hrvatskih umjetnika i Hrvatskih umjetnika. Kao prvi kustos Moderne galerije bio je i autor prvog stalnog postava izloženog 1920. u Muzeju za umjetnost i obrt. Godine 1948. osmislio je i prvi postav Moderne galerije koji reprezentira kompleksan razvoj hrvatske umjetnosti 19. i 20. stoljeća, a za koji je detaljno preuređena današnja zgrada.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivo Režek, Ženski akt u kupaonici, 1926.

Ivo Režek
Ženski akt u kupaonici, 1926.
ulje na platnu
99,9 x 72,5 cm
MG-4144

Ženski akt u kupaonici ubraja se među najuspješnija djela kojima se Ivo Režek sredinom 1920-ih afirmira u Parizu. Na izvorištu europskog slikarskog moderniteta Režek u seriji kupačica ostvaruje savršenu sintezu monumentalne forme i dubokoga nutarnjeg mira. Izrazito sugestivan ciklus ostvaren je tankim lapidarnim namazom u vrlo suženom registru boje.

Režekovo školovanje na zagrebačkoj Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt prekinula je mobilizacija. Nakon rata je bio jedan od najboljih studenata na Akademiji u Pragu. Nakon ekspresionističke faze debelih namaza boje put nalazi u novoj realnosti. U Pariz dolazi 1924. kao već formirani slikar, a neoklasični stil razvija pod utjecajem Derainovih proporcija i Picassova povratka figuraciji. Zaokupljen je formom i teži redu. Studira i fresko-tehnike kod Lenoira. Iako ga u Zagrebu 1931. dočekuje sredina nenavikla na avangardu, Režek nastavlja njegovati figuraciju. Na tragu magičnog realizma iskreno prikazuje zavičajni zagorski život. Uz seriju psiholoških portreta iz 1930-ih i Režekov crtački opus odlikuje čistoća koncepcije i osjećajnost. U časopisima Koprive i Kerempuh objavljuje karikature s oštrim kritikama društveno-političke situacije i fašizma. Nakon rata predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Slika crkvene freske (Trsat, Mihaljevci kod Požege) i mediteranske pejzaže, ostajući trajno vjeran figuraciji.

Kolačići