Oznaka: 1928.

Jerolim Miše, Podne u Supetru (Podne u dalmatinskoj varoši), 1928.

Jerolim Miše
Podne u Supetru (Podne u dalmatinskoj varoši), 1928.
ulje, platno
66,1 x 58 cm
MG-1159

U duhu nove modernosti i magičnog neorealizma Jerolim Miše 1928. slika Podne u Supetru (Podne u dalmatinskoj varoši). Nadstvarnu viziju suncem ozarene i začudno puste dalmatinske ulice Miše ostvaruje jasnom stereometrijom geometriziranih oblika i intenzivnim koloritom francuske provenijencije. Majstorski sugerirajući dalmatinski kraj kao topos apsolutnog arkadijskog mira i sklada Miše i sadržajno i stilski ispunjava očekivanja suvremenog građanskoga sloja, ali i stručne kritike.
Jerolim Miše je umjetničko školovanje započeto 1910/11. na zagrebačkoj Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt nastavio u Rimu gdje se druži s Ivanom Meštrovićem te kasnije u Firenci. U Split se vratio 1914. Kao jedan od Gupe trojice (uz Ljubu Babića i Vladimira Becića) sudjelovao je u formulaciji „našeg izraza“ nastojeći estetiziranim i idealiziranim prikazima iz naših krajeva doprinijeti afirmaciji hrvatskog nacionalnog identiteta. Mišeovo slikarstvo tijekom 1930-ih karakterizira intenzivni kolorizam i oslobođena gesta. Kasnije slika uglavnom intimističke mrtve prirode i krajolike u prigušenim tonalitetima, a u posljednjim desetljećima života izražava se pretežito realistično. Miše je predavao na gimnazijama u Krapini, Slavonskom Brodu i Zagrebu, a kasnije na likovnim akademijama u Beogradu i Zagrebu. Pisao je likovne kritike i teorijske rasprave, pjesme i pripovijetke, a bavio se i grafičkim dizajnom. Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Miše je 1955. kratko bio imenovan upraviteljem Moderne galerije, ali je u rokovođenju današnjim Muzejem aktivno sudjelovao od 1952. do 1966.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Đuro Tiljak, Park, 1928.

Đuro Tiljak
Park, 1928.
ulje na platnu
54 x 68 cm
MG-2467
Slika Park Đure Tiljaka iz 1928. ključno je djelo hrvatskog magičnog realizma. Nakon dramatike i strasti ekspresionizma s početka desetljeća, Tiljak na bezbroj egzistencijalnih pitanja odgovara slikarskom konstrukcijom nove realnosti. Vizija Parka je sažeta prema jasnom zakonu i redu te time pruža jasan uvid u samu bît stvarnosti. Oblici iz prirode su cézanneovskom transformacijom sažeti u vječne geometrijske forme. Volumeni su naglašeni, a boja svedena na pastelne tonove podređene modelaciji. Reduciranjem prizora do uopćavanja zbilja je krajnje idealizirana i mistificirana te zauvijek zaustavljena u natprirodnom miru i potpunoj otuđenosti.
Đuro Tiljak je prekinuo studij u Zagrebu te je 1919. upisao moskovsku Akademiju kod Vasilija Kandinskoga. Vraća se u Zagreb gdje je 1923. diplomirao kod Ljube Babića. Slika prvo pod utjecajem postimpresionista, a zatim u duhu magičnoga realizma i izlaže na Proljetnim salonima. Nakon usavršavanja u Parizu 1928/29., kao član grupe Zemlja od 1930. do 1933., umjesto naglašene kubičnosti kompoziciju temelji na crtežu i uskoj kolorističkoj paleti. Iako u stvaralaštvu uvijek ostaje vjeran vlastitoj viziji, u likovnim se kritikama između dva rata protivi larpurlartizmu i individualnim umjetničkim vrijednostima. Tijekom Drugoga svjetskog rata stvara ekspresivne figuralne prizore, a nakon rata krajolike u kojima razvija kolorističke improvizacije i približava se apstrakciji. Bavio se i grafikom. Od 1945. predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica NMMU, Zagreb
Foto: Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Oton Postružnik, Seljaci, 1928.

Oton Postružnik
Seljaci, 1928.
ulje na platnu
74,5 x 96 cm
MG-2514

Slikom Seljaci iz 1928. Postružnik iz stvarnog prizora sintetizira spoznaju bitnoga sadržaja. Svakodnevna scena s grubim i umjereno nezgrapnim likovima simbolizira surovost seljačkog života. U prizoru s karakterističnim likovima suspregnute mimike i gestikulacije i u tipičnim crvenosmeđim tonalitetima i prigušenoj svjetlosti Postružnik vlastitim ‘individualnim’ stilom simbolički predočava zbilju s jasnim obilježjima sredine. Temeljne zemljaške postavke anticipirao je i u motivu cigle u zidu koji odvaja likove od nedostižnog pejzaža u pozadini.

Oton Postružnik je slikarstvo studirao u Zagrebu i Pragu. Usavršava se u Parizu kod A. Lhôtea i M. Kislinga. Po povratku u Zagreb sudjeluje na „Grafičkoj izložbi“ i s Ivanom Tabakovićem priprema izložbu „Groteske“. Obje izložbe održane 1926. naglašavaju Postružnikov osobni, ali i generacijski otklon od uhodanih estetskih (poglavito ekspresionističkih) normi te ga predstavljaju kao umjetnika zrelog avangardnog koncepta. Godine 1927. Postružnik je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji kod Ljube Babića. Socijalno osjetljiv i potpuno predan istini Postružnik je 1929. sudjelovao u osnivanju Udruženja umjetnika „Zemlja“ te je s njima redovito izlagao sve do istupanja iz grupe 1933. Tijekom druge stipendije u Parizu 1935. koloristički obogaćuje stil dotad utemeljen na jednostavnom crtežu i obliku. Počevši od poetskoga intimizma u dalmatinskim je motivima iz 1950-ih dosegnuo jedinstvenu sintezu oblika i boja. Inspiriran prirodom kasnije slika autonomni svijet lirskih apstraktnih oblika. Bavio se i grafikom i keramikom. Predavao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji od 1958. do 1970.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Frano Kršinić, Buđenje, 1928.

Frano Kršinić
(1897. – 1982.)
Buđenje, 1928.
bronca
MG-1350

Pohađao je kiparski odjel Zanatske škole u Korčuli i klesarsko-kamenarsku školu u Hořicama u Češkoj (1913. –1917.) te Akademiju u Pragu (1917. –1921.). Bio je jedan od osnivača umjetničke grupe Zemlja i član Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika. Svojom pročišćenom skulpturom i slobodnim pristupom u pedagoškom radu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu znatno je pridonio razvoju suvremenoga hrvatskoga kiparstva.

Njegova pojava u hrvatskom kiparstvu označila je prekid s tradicijom akademskoga realizma i ornamentalnim oblicima secesije s nacionalnom romantikom »Medulićevaca«, kojoj je glavni predstavnik bio I. Meštrović. Sažimanjem likovnih elementa, mirnom linijom, uravnoteženom gradnjom masa, idealizacijom i spiritualizacijom oblika uspio je kreativno asimilirati elemente Štursine umjetnosti u zamisli i kompoziciji motiva te Maillolovu sintezu oblika, blisku klasici i duhu mediteranske tradicije, najbolje uočljivih u nizu Kršinićevih ženskih aktova i figuralnih kompozicija. Također je u kamenu i bronci izveo brojne reprezentativne spomenike, portrete, kao i djela u terakoti te je oblikovao prigodne medalje.

Razrađujući u mnogobrojnim inačicama motiv gracilnih stojećih djevojačkih i senzualnih krupnijih ženskih figura u sjedećem ili ležećem položaju, ostvario je antologijska djela, a jedno od njih je Buđenje.

Tekst: Tatijana Gareljić muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Dujam Penić, Ženski torzo, 1928.

Dujam Penić
(1889. – 1946.)
Ženski torzo, 1928.
bronca
MG-6340

Kiparstvo je učio kod A. Ferronija u Veneciji i I. Meštrovića u Zagrebu, a usavršavao se u Beču, Münchenu, Ateni, Parizu i New Yorku. Između 1914. i 1920. godine djelovao je u New Yorku, potom u Parizu (1924. – 1932.), gdje su na njega utjecala djela A. Rodina. Godine 1932. seli u Split, a od 1936. živi u Zagrebu. Isprva je oblikovao realističke portrete, potom je prihvatio secesijski stil. Na povratku u Europu, zanesen antikom i renesansom, oblikovao je klasične kipove u kamenu i bronci. U potonjim radovima u duhu impresionizma modelirao je skice za kompozicije s većim brojem likova i portrete. U svom razvoju uspijeva se osloboditi prvobitne secesionističke i meštrovićevske stilizacije, usmjerivši se prema antičkom idealu ljepote i harmonije.
S izrazitim senzibilitetom za klasične oblike, ostvaruje niz ženskih aktova u čijim je prikazima ponudio inventivna rješenja. Ženski torzo profinjene modelacije sa svjetlosnim akcentima na glatkim površinama punog volumena oblikovano je na jedinstven način koji apostrofira ljepotu linije i bogatstvo oblika.

Tekst: Tatijana Gareljić muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content