Emanuel Vidović, Giudecca, oko 1905.

Emanuel Vidović
Giudecca (Venecija)
oko 1905. (?)
ulje, platno
92,2 x 130 cm (104,5 x 143 cm)
inv. br. MG-578

Jedan od ključnih slikara hrvatskog modernizma Emanuel Vidović (1870. – 1953.) slikarsko je naukovanje započeo u rodnom Splitu kod slikara i graditelja Emila Vecchiettija. Godine 1887. odlazi studirati u Veneciju. Iako na Accademia di Belle Arti prvoupisano kiparstvo ubrzo zamjenjuje slikarstvom, već 1890. studij prekida razočaran konzervativnim pristupom i u potpunosti se posvećuje slikanju venecijanskih kanala i laguna. Nakon deset godina provedenih u Veneciji, Milanu i Chioggi Vidović se 1907. zauvijek vratio u Split. Intenzivno je slikao, a osim što je od 1909. predavao u Obrtnoj školi, sudjelovao je u osnivanju Društva Medulić te je bitno utjecao na našu likovnu, ali i širu kulturnu scenu.

Ambijent venecijanskih kanala i prizori iz obližnjeg ribarskog naselja Chioggia presudno su utjecali na opus Emanuela Vidovića. U formativnoj fazi njegova slikarstva vidljivi su utjecaji venecijanskih pejzažista poput Guglielma Ciardija te radovi slikani u otvorenom (plein air) pod utjecajem macchiaiola (skupine toskanskih umjetnika koja je slikala mrljastim potezom kista).

Iako „Giudecca (Venecija)“ prikazuje klasičan Vidovićev motiv: venecijanske gondole vezane uz rub kanala, mostiće i prepoznatljivu arhitekturu, unutar slikareva opusa se osim dimenzijom ističe i intrigantnim odrazom u vodi kanala, a koji ne odgovara prikazanoj stvarnoj arhitekturi. Iako je Vidović na jednoj od svojih najvećih slika tijekom rada očito promijenio gornji vedutni dio prizora, ranija se varijanta i dalje 'fantomski' odražava u vodi kanala. Dojmu mističnosti pridonosi i tamni kolorit na kojem se ističe grimizno crvena boja pročelja zgrade i krošnje drveta te u odrazu u tamnom plavkastom kanalu. Potezi kista su gusti i brzo naneseni.

 

Tekst: Stella Baki, kustosica / muzejska pedagoginja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Foto: Goran Vranić © National Museum of Modern Art, Zagreb

Leo Junek, Na Seini, 1953.

Leo Junek Na Seini 1935. ulje, platno 61 x 80 cm (79 x 97 cm) inv. br. MG-6735

Leo Junek (1899.-1993.) hrvatski slikar koji nakon diplomiranja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1925. godine kao stipendist francuske vlade odlazi u Pariz i zauvijek ostaje u Francuskoj. Od 1950. živi u Orsayu i slika u duhu kolorističke lirske apstrakcije. Junekov opus je u cijelosti ostvaren u Francuskoj, ali njegova su djela i prijateljstva bitno utjecala na hrvatsko slikarstvo.

S Krstom Hegedušićem inicira osnivanje likovne skupine lijeve političke i socijalne orijentacije „Zemlja”, ali iz nje istupa nakon prve izložbe u Zagrebu 1929. godine. Bio je u potpunosti posvećen čistom slikarstvu i cézanneizmu, nije dijelio zemljaške izražene političke i revolucionarne ideje niti želje za kolektivnim djelovanje. Istupanjem iz udruženja ostaje dosljedan osobnijem i urbanijem putu prema modernizmu.

U dodiru s fovistom Raoulom Dufyjem slika plošno i lokalnim bojama kao što je vidljivo u radu „Na Seini”. Slika prikazuje jednu strane obale Seine na kojoj se nalazi most i građevine. Jednostavnim širokim plohama i mrljama plave i roze boje, spaja kolorizam i linearno shvaćanje te gradi vlasitu umjetničku viziju temeljenu na dubokom razumijevanju i interpretaciji cézanneovskih modernističkih premisa i istraživanju mogućnosti boje kao temeljnog elementa slikarskog izraza. Korištenjem boje upravo stvara dojam lakoće i prizor naprosto diše posebnom smirenošću i energijom. Istraživao je odnos crteža i obojenih mrlja, a kolorizam razvija prema apstrakciji i tašizmu.

Tekst: Stella Baki, kustosica / muzejska pedagoginja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb