Oznaka: 1985.

Željko Kipke, Unus mundus II, 1985.

Željko Kipke
Unus mundus II, 1985.
ulje na platnu
207 x 239 cm
MG-6764

Željko Kipke (1953.) jedan je od najintrigantnijih hrvatskih postmodernih umjetnika. Slikar je, filmski autor, teoretičar te pisac. U tim područjima ostvario je enigmatske, znakovite i provokativne uratke. Naziva se slikarom novog eona tvrdeći da je istovremeno dekorater i slovoslagar, arhitekt i antiarhitekt. Kipkeovo slikarstvo ne izrasta iz čistih likovnih pobuda. To je slikarstvo simboličkih značenja onkraj predočenog (J. Denegri). Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1976. (Lj. Ivančić). Bio je suradnik majstorske radionice Lj. Ivančića i N. Reisera (1976. – 1981.). Slikarski opus rastire se od primarnog i analitičkog slikarstva do ekspresivne slike te postmodernog nadrealizma sa referencama na film, avangardu, hermetične simbole, znakove, rebuse i djela drugih autora. Objavljuje teorijske tekstove i kritike o likovnoj umjetnosti i filmu te o vlastitome radu (Vodič kroz subterraneus, 1992.). Piše i prozu (Čuvajte se imitacija, 1993.). Stvara eksperimentalne filmove (Nevidljive galerije, 2009.; Bulevar 9 života, 2012.). Slika Unus mundus II (1985.), „naš svijet – kozmos“ pripada integralnom slikarstvu novoga eona koje autor izvodi od sredine 80-ih (Theatrum mundi, 1986.) do kraja 90-ih. Riječ je o parafrazi Maljevičeva Križa (1915.) i o zagonetnom, hermetičnom, možebitno ezoteričnom simbolizmu i koji kao da snagom slike priziva mističnu obnovu kozmosa proizašlu iz referenci na C. G. Jungovu Psihologiju i alkemiju, kao i njegove teze o sinkronicitetu. Izlagao je na izložbi Artist is Space u New Yorku 1989., a sudjeluje i na izložbi H. Szeemanna Blood & Honey / Future's in the Balkans u Klosterneuburgu (Beč), 2003. Djela mu se nalaze u mnogim zbirkama (MUMOK, Beč; FRAC kolekcija, Toulouse; Zbirka P. Stuyvesant, Amsterdam). Predstavlja Hrvatsku na Kairskom bijenalu 1995. i Venecijanskom bijenalu 1993., gdje je i izbornik hrvatskog paviljona 2007.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Hrvoje Šercar, Ples mrtvaca, 1985.

Hrvoje Šercar
Ples mrtvaca, 1985.
tuš na papiru
27x61 cm
MG-7419

U kulturi i umjetnosti zapadnog srednjovjekovlja, tzv. Ples mrtvaca (Dance macabre) je poznat kao alegorijski žanr kojim se izražavala sveprisutnost smrti. Umjetnički prizori ovog žanra najčešće su sadržavali predstavnike svih društvenih klasa, koji se u pratnji smrti - personificiranoj ljudskim kosturom - kreću u povorci prema svom grobu. Papa, kralj, kraljica, radnik i dijete su najzastupljenije figure na prizorima plesa mrtvaca. S vremenom se ovaj žanrovski prikaz proširivao drugim predstavnicima društva, kao primjerice u Šercarovom crtežu u kojem prepoznajemo pijanca, opatice i fratra. Najpoznatiji prikaz Plesa mrtvaca u Hrvatskoj je onaj Vinsenta iz Kastva u crkvi Sv. Marije u Beramu iz 1474. Ono što ga obilježava nije samo ikonografija i boja, nego i kompozicija, koja se morala prilagoditi arhitekturi crkve i koja se zbog toga izdužila po horizontali. Iako slobodan u izboru načina prikazivanja, uzdužnu je kompoziciju na svom crtežu upotrijebio i Šercar. Modernom je čovjeku uzdužno komponirana slika očito bliska: podsjeća ga na protok vremena i na medije, kao što su, film ili strip.
Asocijacija na suvremene medije u slučaju Hrvoja Šercara (1936 – 2014.) nije slučajna. Šercar je naime 1967., uz Tomislava Gotovca, proslavljenog hrvatskog filmskog umjetnika i Ivu Lukasa, bio jedan od izvođača happeninga “Happ naš” u Zagrebu. Ovaj osebujan umjetnik je bio samouk. Pred samim završetkom, napustio je studij prava u Zagrebu i posvetio se umjetnosti. U jednoj od najpoznatijih i najvećih izdavačkih kuća u Jugoslaviji (Leksikografski zavod Miroslav Krleža) bio je zaposlen kao ilustrator, pa je sklonost crtežu i fantastici, kao i zaziranju od boje, čini se, došla sama po sebi u Šercarovom umjetničkom radu.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Kuzma Kovačić, Za tijelo, 1985.

Kuzma Kovačić
Za tijelo, 1985.
drvo
88, 5 x 49 x 45 cm
MG-4424

Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. godine (V. Rukljač), a obradu stakla usavršavao je u Muranu. Redoviti je profesor kiparstva na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu.
U svom radu upotrebljava klasične materijale kao što su drvo, kamen, bronca i pečena glina, ali i nekonvencionalne kiparske elemente poput stakla, mjedi, bronce, žbuke, kartona, plastične materijale i mnogobrojne kombinacije tvoriva, kojima oblikuje figurativnu i apstraktnu skulpturu univerzalne vrijednosti. Modelira čiste i jednostavne forme maštovita i simbolična značenja. Tematski je čvrsto ukorijenjen u hrvatskoj književnoj tradiciji i Bibliji. U postmodernističkoj koncepciji ostvario je nesputana rješenja u konvencionalnim temama te je izveo mnogobrojna crkvena djela i javne spomenike, od kojih se ističu vratnice katedrale sv. Stjepana u Hvaru (1989.) i Oltar hrvatske domovine na Medvedgradu iznad Zagreba (1994.). Autor je više kovanica hrvatskoga opticajnog novca (1993.) te hrvatskih zlatnika i srebrenjaka (1994.). Bavi se medaljerstvom, scenografijom i grafičkim oblikovanjem.
U skulpturi Za tijelo čvrste i zgusnute forme naglašene teksture, prilagođava iskonski oblik i drevne postupke obrade drva suvremenim interpretacijama u oblikovanju. Uspravljeni masivni trupac s prirodnim tordiranim napuknućima i užljebljenjima tretiran je s nadograđen kvadratičnim nepravilnim formama, koji podupiru vremešno tijelo.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content