Oznaka: 1936.

Zoran Mušič, Korčulanski motiv, 1936.

Zoran Mušič
Korčulanski motiv, 1936.
gvaš
36,5 x 58,5 cm
MG-1678

Zoran Mušič pripada generaciji slovenskih umjetnika koji su se u periodu između dva svjetska rata školovali na zagrebačkoj akademiji likovnih umjetnosti, regionalnom centru umjetničke pedagogije u to vrijeme. Samo je za vrijeme Mušičevog školovanja devetnaest slovenskih studenata pohađalo zagrebačku akademiju, među kojima su uz Mušiča danas najpoznatiji Gabrijel Stupica, Marij Pregelj, Antun Zuppa i drugi. Mušič je rođen 1909. u Bukovici kod Nove Gorice, a zagrebačku je akademiju polazio od 1930. do 1934. Tijekom studija na njega je snažan utjecaj ostavio Ljubo Babić, koji ga je prvo uputio na zlatno doba španjolskog slikarstva (17. i 18. stoljeće), a zatim na važnost pejzažnog slikarstva. Slovenski istraživači naglašavaju da Mušič tijekom studija, ne samo da upija Babićevo povijesno i teorijsko znanje, nego doslovno ide za njegovim stopama, prvo na Korčulu (Smokvica, Vela Luka, Korčula), a zatim i u Veneciju, u kojoj će se od 1945. i trajno nastaniti.
Dalmatinski motivi česti su u Mušičevom slikarstvu, a osobito ga je zaokupljala scena žena koje tovare magarce. Brojne su varijacije ove teme: od ranih radova iz 30-ih godina u kojima slično Antunu Motiki, Mušič bojom i svjetlom rastače konture prizora – tlo, kamen, žene, magarce – do poslijeratnih slika na kojima motivi krajolika, žena i magaraca gube svoju prepoznatljivost i postaju svojevrsni znak, simbol čija obrada podsjeća na prethistorijsku umjetnost. Mušičeva veza s Dalmacijom, a osobito s Korčulom, bila je iznimno važna. Sam je u intervjuima znao reći da ga Dalmacija, svojim bojama i okruglošću otočnih pejzaža, opsjeda. Doista, ništa na njegovim slikama ne ukazuje na konkretni lokalitet, jer Mušič ne slika određeni pejzaž, nego svoju predodžbu o njemu, ili kako sam kaže, svoju opsjednutost.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Frane Cota, Poprsje žene (Portret moje žene), 1936.

Frane Cota
(1898. – 1951.)
Poprsje žene (Portret moje žene), 1936.
bronca
49,5 x 45,5 x 23 cm
MG-1363

Kipar i arhitekt, završio je Akademiju u Beču (1924.) i studij arhitekture u Zagrebu (1929.). Kraće je vrijeme boravio u Pragu, Parizu i u Italiji. Radio je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu kao predavač arhitektonskog crtanja (1934. – 1950.) te kao profesor crtanja na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu (od 1941.).
Cota je bio izuzetna pojava u hrvatskoj modernoj umjetnosti. Mada se smatrao prvenstveno kiparom, podjednako je bio uspješan arhitekt s funkcionalističkim shvaćanjima prostora i skulptorskim osjećajem volumena. Kao kipar u početku djeluje pod utjecajem bečke secesije i Meštrovića, ali se ubrzo preobražava u modernista priklonjena realizmu. Od kiparskih djela ističu se portreti, aktovi, figure i reljefi. Oblikovao je medalje i plakete kao što je plaketa Kralj Tomislav iz 1925. godine.
Portret njegove supruge gđe M. Cota oblikovao je s glavom u profilu i poprsja prema naprijed rezanog u visini grudi. U načinu izvedbe ovog elegantnog poprsja prevladava akademizam s realističkim poimanjem portretne skulpture koje Cota prihvaća kao i drugi kipari Proljetnog salona, uz prilagodbe vlastitoj umjetničkoj poetici. Naglašen je puni volumen, jasnih obrisnih linija. Kratka, blago valovita kosa je razdijeljena po sredini i začešljana uz glavu i iza ušiju. Izraz lica je miran uz zatomljeni smiješak. Kapci su naglašeni i bez zjenica, kao i u većini skulptura toga desetljeća. Jedrina mlade žene istaknuta je golim ramenima i poprsjem s tek tankom horizontalom ruba odjeće uokolo poprsja. Ovo intimno i nenametljivo djelo ističe se jednostavnom idejom i diskretnim stavom.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalni muzej moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vilko Šeferov, Dubrovački pejzaž, 1936.

Vilko Šeferov
Dubrovački pejzaž, 1936.
ulje, lesonit
93,5 x 69 cm
MG-5880

Slika Dubrovački pejzaž uvodi nas u ambijent ljetnoga dana koji Šeferov u spontanom nadahnuću ostvaruje kao trenutni doživljaj svijeta oko sebe. To nadahnuće, koja se kasnije pretvara u tok misli i u „tok kista“, predstavlja neposredan početak rada na djelu. Impresionistički dojam umjetnik naglašava korištenjem široke palete boja, koja s vremenom preuzima primat nad ostalim elementima kompozicije, zbog čega Šeferov u svojim pejzažima meditativnog raspoloženja postiže izraziti koloristički naboj.

Vilko Šeferov rođen je u Mostaru 1895. Umjetničku školu u Beogradu upisuje 1912. kod profesora V.Becića, ali prekida školovanje zbog izbijanja 1.sv.rata. Nakon završene umjetničke akademije u Budimpešti, odlazi u Sarajevo te sudjeluje u osnivanju Udruženja umjetnika Bosne i Hercegovine. Od 1924. živi u Zagrebu te izlaže u okviru „Proljetnog salona“. Tijekom boravka u Zagrebu okružuje se umjetnicima i književnicima suvremenih svjetonazora, što se u njegovom slikarstvu manifestira u prikazu socijalnih tema. Paralelno radi brojne portrete svojih prijatelja kao i članova njegovog „intelektualnog kruga“. Od velikog značaja za umjetnikov stil pokazao se studijski boravak u USA 1951/1952. te Egiptu 1962. tokom kojih obogaćuje repertoar i usvaja nove kolorističke tendencije. S V. Becićem sudjeluje u organiziranju kolonije u Blažuju, te je jedan od osnivača kolonije i galerije u Rovinju. Izlagao je na mnogim samostalnim izložbama u Zagrebu. Sarajevu, Pragu. Beču, Veneciji, New Yorku, Los Angelesu. San Pedru itd. Dobitnik je nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1974.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Milivoj Uzelac Seina s Eiffelovim tornjem , 1936.

Milivoj Uzelac
Seina s Eiffelovim tornjem , 1936.
ulje na platnu, 92 x 65 cm
MG-1010

Gradska veduta Seina s Eiffelovim tornjem iz 1936. ubraja se među ponajbolja djela iz druge, pariško-provansalske faze stvaralaštva Milivoja Uzelca. Nakon ekspresionističke žestine i angažiranih i provokativnih slika punih dvojbi iz ranijeg praško-zagrebačkog perioda, Uzelčevo slikarstvo nakon preseljenja u Francusku 1923. odlikuje 'povratak redu' te sveprisutna težnja za afirmacijom boje, sklada i ljepote življenja. Uzelac u Parizu intenzivno slika i uspješno izlaže, a njegovi prizori fascinantne spontanosti i životnosti vrlo su popularni kod mondene francuske publike. Osim u aktovima i portretima, Uzelčev se iznimni dar osobito potvrđuje u nizu gradskih veduta i panorama najfinije kolorističke rafiniranosti i strukturalne uravnoteženosti. Nadstvarnim, snovitim pogledom na Seinu s Eiffelovim tornjem Milivoj Uzelac simbolički zatvara krug započet lapidarnim Pons des Arts Josipa Račića iz 1908. godine.
Milivoj Uzelac (Mostar, 1897 – Cotignac, 1977) je školovan u Banja Luci, Zagrebu i Pragu. Iako je više od pola stoljeća živio u Francuskoj, ostao je čvrsto povezan s hrvatskom likovnom scenom i kolegama, osobito s Vilkom Gecanom s kojim prijateljuje od najranije mladosti. U domovini je redovito izlagao. Cézanneistički, ekspresionistički te kasnije neoklasicistički stilski iskoraci Milivoja Uzelca bili su od velikog doprinosa razvoju našeg likovnog moderniteta, osobito u razdoblju između dva svjetska rata.

Tekst: Lada Bošnjak Velagic, viša kustosica, Nacionalnog muzeja
moderne umjetnosti© Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranic © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan  Generalić, Pralja, 1936.

Ivan Generalić
Pralja, 1936.
ulje, staklo
29 x 33 cm
MG-2158

Pralja Ivana Generalića je i koloristički i tipološki i motivski tipična za rano hlebinsko naivno slikarstvo. Na poticaj Krste Hegedušića tijekom 1930-ih samouki umjetnici u podravskom selu Hlebine slikom i crtežom bilježe prizore iz svakodnevnog života pa je tako i 'Pralja' oslikana u jasnom crtežu, plošnoj kompoziciji i u naglašenim simboličnim lokalnim bojama. Lik neusklađenih proporcija lišen je osobnih obilježja, a lokalitet specificira karakteristični ambijent s podravskim kućama i koraljnim krošnjama vrbi.
Počevši s lako dostupnim olovkama i akvarelom hlebinski slikari – seljaci kasnije slikaju i temperom i uljem. Odrasli u tradiciji kupovanja glaži, slika na staklu uglavnom sakralne koje po podravskim selima od davnina nude austrijski i slovenski putujući slikari, hlebinski slikari osim na papiru, platnu često slikaju i na staklu, lako dostupnom materijalu fascinirajućeg sjaja..
Fascinantni urođeni talent Ivana Generalića je u Hlebinama 1930. prepoznao i počeo poticati Krsto Hegedušić. Generalić izlaže kao gost na izložbi Udruženja Zemlja od 1931. Život na selu u početku kritički oslikava akvarelom, a kasnije često uljem i temperom na staklu. Nakon Drugoga svjetskog rata središnja je osoba tzv. Hlebinske seljačke slikarske škole, a seoski su prizori bliži lirskoj idealizaciji, metaforičnosti i fantastici. 1970-ih se posvećuje simboličkim i egzistencijalnim temama. Doživio je svjetsku slavu i sedamdesetak je puta samostalno izlagao u zemlji i inozemstvu.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ljubo Babić, Moj rodni kraj, 1936.

Ljubo Babić
Moj rodni kraj, 1936.
ulje na platnu
180 x 150 cm
MG-2235

Slika Moj rodni kraj paradigma je stvaralačkih i teorijskih nastojanja Ljube Babića da tijekom 30-ih godina 20. stoljeća afirmira vrijednosti i specifičnosti naše zemlje i naroda te hrvatsku kulturu uključi u suvremeni europski kontekst. Tražeći odmak od kompleksne društvenopolitičke situacije, ali i aktualne ideologije grupe ‘Zemlja’, Ljubo Babić ističe potrebu umjetničke idealizacije i individualnih vrijednosti bliskih građanskom društvenom sloju. Slikajući pojedine krajolike Babić u njima prepoznaje tipične nacionalne elemente na kojima gradi izraz koji definira kao ‘naš i potpuno originalan, istodobno adekvatan sadašnjoj Evropi’. Važnu pejzažnu tematiku iz ranijeg ciklusa inspiriranog putovanjem po Španjolskoj 1920. godine, Babić dalje elaborira u cilju afirmacije hrvatskog zavičaja.
Ljubo Babić višu je umjetničku školu završio u Zagrebu, a Akademiju u Münchenu. Naknadno se usavršavao u Parizu, a povijest umjetnosti diplomirao je u Zagrebu 1932. Kao slikar, scenograf i kostimograf, grafičar, likovni pedagog i kritičar, povjesničar umjetnosti, muzealac, književnik i urednik postao je epohalna figura hrvatske kulture i umjetnosti 20. stoljeća. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatskog proljetnog salona, Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika, Grupe četvorice, Grupe trojice, Grupe hrvatskih umjetnika i Hrvatskih umjetnika. Kao prvi kustos Moderne galerije bio je i autor prvog stalnog postava izloženog 1920. u Muzeju za umjetnost i obrt. Godine 1948. osmislio je i prvi postav Moderne galerije koji reprezentira kompleksan razvoj hrvatske umjetnosti 19. i 20. stoljeća, a za koji je detaljno preuređena današnja zgrada.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Franjo Mraz, Zima, 1936.

Franjo Mraz
Zima, 1936.
tempera, staklo
30 x 40,4 cm
MG-1659

Slika Zima ili Selo vozi gradu led iz 1936. paradigma je opusa samoukog hebinskog slikara Franje Mraza. Na poticaj Krste Hegedušića, zajedno s Ivanom Generalićem tijekom 1930-ih slikom i crtežem bilježi seosku svakodnevicu. U početku olovkom i akvarelom, a kasnije temperom i uljem slika orače, kopače, kosce i nadničare u radu, ali i stoku, polja i šume kao tipične podravske motive i krajolike. Slika plošno i slobodnim mrljama boja, u mekim tonskim rješenjima i bez čvrstih obrisa. Mraz se ugleda na glaže, uglavnom svete slike na staklu koje su podravski seljaci od davnine kupovali od austrijskih i slovenskih putujućih slikara. Fasciniran sjajem stakla koji se stapa s bojama, Mraz na tom savršeno glatkom i lako dostupnom materijalu u tradicionalnoj tehnici slika prizore specifičnog osvjetljenja koje odlikuje velika koloristička sloboda i snažan lirski naboj. Strahote Drugog svjetskog rata kasnije slika realistično. Sudjeluje u Narodno oslobodilačkoj borbi. Mrazove ilustracije za partizanski tisak često su inspirirane osobnim iskustvima i surovo ekspresivne. Godine 1950. seli u Beograd gdje 1955. postaje profesionalni slikar. Nakon realističke ratne i poratne faze, sredinom 1950-ih se vraća prikazima seoske svakodnevice, idiličnim ravničarskim predjelima i ljudima koji ga asociraju na voljenu Podravinu.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Petar Smajić, Ljubavnici / Adam i Eva, 1936.

Petar Smajić
(1910.- 1985.)
Ljubavnici / Adam i Eva, 1936.
drvo
MG-4453

Samouki je hrvatski kipar naive. Rezbario je u drvu teme iz svakodnevnog života, biblijske prizore i simbolične kompozicije u čistim i jasnim oblicima. Sudjelovao je kao gost na izložbama grupe Zemlja i među osnivačima je Kolonije kipara naivaca u Ernestinovu koja djeluje od 1973. godine. Samostalno je izlagao u Osijeku, Splitu i Zagrebu.

Oblikovao je u drvu statične i plošne ljudske likove, glave, životinje i simbolične figuralne kompozicije s originalan smislom za egzistencijalno i anegdotu. U dalmatinskom razdoblju, izrađivao je kipove manjega formata sa stiliziranim detaljima kao što je skulptura Ljubavnici / Adam i Eva iz 1936. godine. Prelaskom u Slavoniju 1941. godine, oblikuje sve više statične likove reduciranog volumena  (Eva, poslije 1954.).

Ovaj neškolovani umjetnik u dalmatinskom se razdoblju približio postulatima moderne umjetnosti kada njegovo umjetničko stvaralaštvo istančane jednostavnosti i pročišćene forme doseže svoj vrhunac. Plemenita figuralna kompozicija Ljubavnika / Adama i Eve  rudimentarne mase iz ranog dalmatinskog razdoblja autorova drvorezbarstva je s čvrsto oblikovanim figurama seoskog para, priljubljenih glava, spojenih u predjelu ramena i prsiju. Adam je lijevom rukom obgrlio Evu oko vrata a oboje zrače arhajskom ljepotom.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vilko Šeferov, Dubrovački pejzaž, 1936.

Vilko Šeferov
(1895.-1974.)
Dubrovački pejzaž, 1936.
ulje, lesonit
93,5 x 69 cm
MG-5880

Slika Dubrovački pejzaž uvodi nas u ambijent ljetnoga dana koji Šeferov u spontanom nadahnuću ostvaruje pomoću trenutnog doživljaja svijeta oko sebe. To nadahnuće, koje se kasnije pretvara u tok misli i u „tok kista“, predstavlja neposredan početak rada na djelu. Impresionistički dojam umjetnik naglašava korištenjem široke palete boja, koja s vremenom preuzima primat nad ostalim elementima kompozicije, zbog čega Šeferov u svojim pejzažima meditativnog raspoloženja postiže izraziti koloristički naboj.

Vilko Šeferov rođen je u Mostaru 1895. Umjetničku školu u Beogradu upisuje 1912. kod profesora Vladimira Becića, ali prekida školovanje zbog izbijanja Prvog svjetskog rata. Nakon završene umjetničke akademije u Budimpešti, odlazi u Sarajevo te sudjeluje u osnivanju Udruženja umjetnika Bosne i Hercegovine. Od 1924. živi u Zagrebu te izlaže u okviru „Proljetnog salona“. Tijekom boravka u Zagrebu okružuje se umjetnicima i književnicima suvremenih svjetonazora, što se u njegovom slikarstvu manifestira u prikazu socijalnih tema. Paralelno radi brojne portrete prijatelja kao i članova svog „intelektualnog kruga“. Od velikog značaja za umjetnikov stil pokazali su se studijski boravci u Sjedinjenim Američkim Državama 1951/1952. i Egiptu 1962., tijekom kojih obogaćuje repertoar i usvaja nove kolorističke tendencije. S Vladimirom Becićem sudjeluje u organiziranju kolonije u Blažuju, te je jedan od osnivača kolonije i galerije u Rovinju. Izlagao je na mnogim samostalnim izložbama u Zagrebu. Sarajevu, Pragu, Beču, Veneciji, New Yorku, Los Angelesu. San Pedru itd. Dobitnik je nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1974.

Tekst: Zlatko Tot, kustos - pripravnik, Nacionalni muzej moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content