61. zagrebački salon primijenjenih umjetnosti i dizajna
Manuela Vladić-Maštruko u razgovoru za NMMU u povodu svoje izložbe Povijest bolesti, čitanja, radosti, tuge i starosti-Metamorfoze u Galeriji Josip Račić

NMMU: Koje radove predstavljate na svojoj aktualnoj izložbi u Galeriji Josip Račić?
Manuela Vladić-Maštruko: Na aktualnoj izložbi u Galeriji Josip Račić predstavljam projekt pod nazivom Povijest bolesti, čitanja, radosti, tuge i starosti (Metamorfoze.) koji govori o krhkosti i snazi ljudskog tijela i želji ljudskog duha da kreativnošću (umjetnošću) premosti jaz između urušavanja duhovnog i tjelesnog do kojeg neminovno dolazi u trenutku kada naše tijelo sve teže slijedi ili pak ne može više slijediti razigranost uma i duha. Do toga najčešće dolazi biološkim propadanjem tijela uslijed prirodnih procesa uzrokovanim starenjem i obolijevanjem. Suočena s dugogodišnjom bolešću te biološkim i fiziološkim promjenama uzrokovanim procesom starenja na svome tijelu, započela sam (terapeutski) rad na rukom pisanom i ilustriranom knjigom – artist book, u kojoj obuhvaćam teme naznačene u naslovu iz osobnog ali i univerzalnog gledišta odnosno sociološkog diskursa. Baveći se temama kao što su starost i bolest, koje kao društveni konstrukti nose negativni predznak, željela sam proći kao kroz svojevrsni osobni proces preobrazbe, od tjelesnog do duhovnog, od destruktivnog ka konstruktivnom ali i pokušati utjecati na širu društvenu sliku promovirajući ideju da se i takve takozvane turobne teme i stanja mogu doživjeti i izraziti s kreativnom energijom te nam uzvratiti s isto toliko životne i duhovne energije. Struktura knjige je slojevita i višeznačna kako u vizualnom tako i pisanom sloju, a interakcija slike i teksta nadopunjena je različitim trodimenzionalnim prodorima i iskoracima iz/u dvodimenzionalne plohe papira u maniri pop-up knjige. Istom tehnikom nastala je i serija originalnih crteža pod nazivom Meditacije koje također izlažem u Galeriji Josip Račić.
NMMU: O nazivu izložbe Povijest bolesti, čitanja, radosti, tuge i starosti - metamorfoze?
Manuela Vladić-Maštruko: Naziv Povijest bolesti potječe od onih sažetih dijagnostičkih zapisa kojima liječnici dokumentiraju naše zdravstveno stanje, preko svakodnevnih osjećaja radosti i tuge povezanih s bivanjem do preobrazbi koje kroz starost i bolest doživljavamo na tjelesnom nivou pa sve do duhovnih preobrazbi koje možemo ostvariti ako na starost i bolest gledamo kao na mogućnost prihvaćanja osobnog izazova i učenja.
Svako poglavlje u knjizi bavi se određenom bolešću odnosno dijelom tijela/organom i preobrazbom uzrokovanom procesima bolesti i starenja. Pišem i rišem o promjenama, događajima ili osjećajima povezanim s određenim dijelom tijela (od bora na licu, početka staračke mrene do ugradnje različitih medicinskih proteza) i ilustriram ih perforirajući papir iglama, povezujem tehnikom kolaža (koristeći stare medicinske i tattoo atlase) i crtežom olovkom ili potezima kista, ponekad na duhovit i (samo) ironičan način a ponekad tako da izravno očitujem svoju ranjivost, tugu, strahove ili nadanja. Međutim, u svim osobnim preobrazbama koje se označuju posebnim imenima potvrđuje se stanovita univerzalnost i jednakost duha a jedinstveno i pojedinačno postaje općenitije i kolektivno.
U pojedinim poglavljima karnevalski se poigravam sa svojim identitetom prerušavajući se u/i identificirajući se sa ženskim umjetničkim i mitološkim ikonama, od antičkih do modernih i suvremenih; od Afrodite do Fride Kahlo; poigravam se prikazima ženskog tijela u povijesti umjetnosti lutajući od objekta do subjekta, a to činim iz više razloga. Ja, baš kao i Frida započinjem život u boli nakon preživljavanja prometne nezgode. Nakon nezgode obje smo podvrgnute brojnim operacijama a pomagala za hodanje su stalni inventar naših ateljea. Poveznica se nalazi i u izražavanju i uključivanju autobiografskih elemenata u umjetnički izričaj, povezanih s okolnostima života. Sestrinstvo po vokaciji nalazim i s hrvatskom umjetnicom Editom Schubert i američkom umjetnicom Kiki Smith, kako u korištenju laboratorijskog inventara u umjetničke svrhe tako i u stvaranju nadrealnih figuralnih kreacija i prikaza raspadanja ljudskog tijela koje se u suštini bave (ženskim) tjelesnim i duhovnim životnim iskustvom.
Na knjizi, koja je još uvijek u procesu rada, i crtežima pod zajedničkim nazivom Meditacije radila sam intenzivno posljednje dvije i pol godine. Tijekom rada na knjizi započela sam s objavljivanjem kratkih video zapisa o procesu nastajanja knjige na svom Facebook i Instagramu profilu a pozitivne reakcije potakle su me da o ovoj knjizi počnem razmišljati ne samo kao o osobnoj terapeutskoj knjižici već kao o umjetničkom djelu s kompozitnom vrijednošću. Projekt je u do sada bio potpomognut sredstvima Ministarstva kulture i medija RH i Društva hrvatskih književnika kao online projekt, a u prvoj fazi nastanka sudjelovao je i na 22. Festivalu prvih koji se pod temom Tugovanje održao 2024. u Zagrebu, te u Puli 2025. na izložbi Paradigmatski ritmovi anestezije . Ove godine doživio je i neke međunarodne uspjehe, a prilog o njemu objavio je međunarodni Women United Art Magazin dok će u lipnju moj video rad o ovoj umjetničkoj knjizi biti predstavljen u Sjedinjenim Američkim državam na izložbi Disable Women Make History and Art u Toledo Musem of Art u Ohiju.
Tijekom boravka na međunarodnoj radionici animacije Zagreb filma u Komiži, na otoku Visu, počela sam razvijati ideju i knjigu snimanja za transformaciju projekta u dokumentarno - animirani film kojeg vidim kao sljedeću fazu razvoja i komunikacijskog kanala projekta. Sve je započelo s umjetničkom knjigom kao osobnom ispovijesti a zatim se priča počela granati i širiti u više smjerova. Volim istraživati i eksperimentirati i raduje me kada se nađem u neistraženim predjelima i kada iskušavam različite medije i narativne i njihove hibridne inačice. Bilo je, za mene, vrlo izazovno kako ostvariti zanimljivi postav ove izložbe. Umjetničku knjigu ne možete dati u ruke svakom posjetitelju na pregledavanje, brzo bi se uništila, pa sam zamislila postav koji posjetitelju nudi dva video rada s listanjem knjige i otkrivanjem njene nutrine i niz od 70 fotografija vizuala iz knjige koji su isprintani na Forex materijalu. Galerijski postav čine i instalacije s epruvetama i Petrijevim zdjelicama s kojima se uspostavlja laboratorijski okvir unutar izložbe u kojem se tijelo ne promatra kao dovršen sustav, nego kao razvojni proces koji teče. U dijalogu s crtežima izloženima u Petrijevim zdjelicama, koji prizivaju mikro-svijet i pogled izbliza, uspostavlja se napetost između unutarnjeg i vanjskog, između nevidljivog i vidljivog, odnosno osobnog, intimnog, subjektivnog i takozvanog vanjskog objektivnog svijeta.
Dok Petrijeve zdjelice sugeriraju intimni, gotovo mikroskopski prostor tijela, epruvete uvode vertikalni niz “uzoraka” – fragmenata iskustva. One ne nude znanstvenu klasifikaciju, nego krhku, osobnu kartografiju: mapiraju iskustvo, alate, proces i tragove rada – olovke, konce, pigment – a ondje gdje ih ostavljam praznima upućuju na odsutnost i neuhvatljivost ali i spremnost na nova iskustva i doživljaje.
Minimalne oznake na epruvetama, ispisane školskim rukopisom, ne imenuju, nego naznačuju: trag, pokušaj, pomak, zastoj - uvode vrijeme kao tihi proces promjene i prostor u kojem njegujemo rast. Između mikro i makro razine, instalacija otvara prostor u kojem se tijelo pojavljuje kao trag, proces, stalno perpetuivno nestajanje i nastajanje, transcendentalno obnavljanje.
Iako postav s Petrijevim zdjelicama i epruveta sugerira laboratorijsko, bolničko okruženje on priziva i simboliku alkemijskog laboratorija u kojem su drevni alkemičari pokušavali od neplemenitih kovina napraviti zlato te poziva na metaforičku preobrazbu u kojoj se starost i bolest, poput naizgled neplemenitih kovina, nastoje prevesti u neku drugu vrijednost - ako ne u eliksir mladosti, onda u eliksir mudrosti.
NMMU: Uz umjetnički, pedagoški rad ima značajnu ulogu u vašem stvaralaštvu, od kojeg je velik dio posvećen djeci. Osmislili ste i oslikali petnaest slikovnica… O kakvim je slikovnicama riječ?
Manuela Vladić-Maštruko: Po rođenju svojih dviju kćeri Lene i Nike počela sam stvarati pričice koje sam im pripovijedala a one su često tražile i da im nešto iz tih priča i naslikam, zapravo smo često zajedno slikale i smišljale priče a one su vrlo rano u djetinjstvu imale i kameru u svojim rukama i radile i video pričice sa svojim lutkama i kućnim ljubimcima. U našoj obiteljskoj radionici 2003. nastala je prva hrvatska umjetnička interaktivna računalna slikovnica u obliku video igre pod nazivom Melisa u zemlji slatkiša i bila je predstavljena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Iako je u svom površinskom sloju (gejmerski rečeno first level) bila namijenjena djeci ona je u dubljim slojevima tematizirala strah od tada nove tehnologije, položaj muzeja u potrošačkom svijetu zabave i razapetosti pojedinca između njegovog osobnog osjećaja sreće i imperativa sreće kao društvenog konstrukta u materijalističkom ozračju i okruženju.
Većina mojih slikovnica su u klasičnom obliku tvrdo ukoričene knjige i kao tako oblikovan medij za mene imaju posebne kvalitete, od taktilne (format, kvaliteta i struktura papira..) do vizualne i spoznajne (tema, boje, oblici, tipografija…) i nisu zamjenljive digitalnim inačicama. Za mene, svaka priča treba svoj specifični izražajni medij, neke priče će biti puno dojmljivije ispričane u digitalnom formatu a neke u analognom-klasičnom.
Pri izradi ilustracija za slikovnice sam također voljela eksperimentirati, iskušavati se u novim tehnikama i medijima. Svoju prvu autorsku slikovnicu pod nazivom Pužić slikar pretvorila sam dvadesetak godina kasnije u animirani film a posebno zanimljivo iskustvo u sferi izrade slikovnice bio mi je rad na slikovnici za slijepu i slabovidnu djecu pod nazivom Ja, stablo koju sam objavila u suradnji s Gradskom Knjižnicom Zadar i mojom udrugom Arte Insula. Bilo je vrlo izazovno pronaći tehniku kojom ćemo tiskati taktilnu slikovnicu na brajici i ta potraga je, uz bezbroj pokušaja i promašaja, kao i potraga za sredstvima za ostvarivanje tog poduhvata trajala gotovo 4 godine. Rad na slikovnici zahtijevao je proučavanje načina na koji slijepe i slabovidne osobe percipiraju i striktno primjenjivanje tih principa te pronalaženje primjerene teme i razvijanje njenog narativa.
Osim pisanja i ilustriranja slikovnica u praksi, zanima me i teorija pa sam sa svojim izlaganjima desetak godina redovito sudjelovala na međunarodnim stručnim skupovima pri Bijenalu ilustracije u Bratislavi te objavila nekoliko znanstvenih radova.
NMMU: Kako se sjećate svog djetinjstva?
Manuela Vladić- Maštruko: Živjeli smo u blizini mora, more je hranilo našu maštu i sve su naše dječje igre bile prožete morem (osim igre kauboja i Indijanaca); izrađivali smo brodove od naplavljenog drva i konzervi sardina, u obližnjem parku gradili splav kako bi se otisnuli na morska prostranstva, kraj školske godine slavili kuhajući na vatri ogrce i priljepke u majčinom pocinčanom loncu za iskuhavanje rublja, naučili plivati na ruševinama starog talijanskog drvenog kupališta, naše mačke i pse hranili šparićima i glavočima koje smo sami ulovili na udicu...
Ne bih mogla reći da je moje rano školovanje obilježila karizma ili utjecaj neke posebne učiteljice ili učitelja likovnog. Moglo bi se reći da je moja majka zapravo bila moja prva učiteljica likovne kulture. Iako nije imala formalno obrazovanje, prema nekom svom unutarnjem nagonu, zanimala se amaterski i entuzijastički za umjetnost. U vrlo skučenim uvjetima života u 60-tima prošlog stoljeća izrezivala je reprodukcije umjetničkih djela iz ženskih časopisa i njima ukrašavala zidove moje sobe. Među tim reprodukcijama moji tadašnji miljenici su bili Vincent van Gogh i Picasso iz ružičaste faze. Roditelji mi nisu puno čitali ali su mi za laku noć pričali priče koje su sami izmišljali i darivali me slikovnicama i preplatama na dječje časopise. Zapravo, koliko se sjećam, upravo sam zahvaljujući tim časopisima sama naučila čitati s četiri godine. Moje najdraže slikovnice iz djetinjstva, koje još uvijek čuvam, su Ježeva kućica Branka Ćopića s ilustracijama Vilka Glihe Selana i Tko je Videku sašio košuljicu Frana Levstika s ilustracijama Rože Piščanec. Vjerujem da su itekako utjecale na moj sadašnji imaginarij. U doba mog djetinjstava djecu se nije vodilo u muzeje osim možda u sklopu školskih izleta, ali gledanje i čitanje slikovnica iz moje zbirke bili su zapravo moji prvi posjeti galeriji i muzeju. A tako zapravo i treba biti i tako i danas jest. Slikovnice su prvi djetetov dodir s umjetnošću i stoga trebaju biti pomno i kvalitetno osmišljene.
NMMU: O studentskim danima na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti?
Manuela Vladić-Maštruko: Studentski dani na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti bili su najljepši dani mog života u Zagrebu. Živjeli smo i studirali s velikom strašću. Tadašnja omladinska kulturna scena bila je vrlo živa, većinom organizirana oko Galerije studentskog centra, zagrebačkih glazbenih klubova (Kulušić, Jabuka, Lapidarij) i omladinskih medija kao što su bili Polet i Studentski list.
Kao izuzetnu i vrlo važnu osobu u mom studiranju i umjetničkom razvoju istaknula bih profesora Ferdinanda Kulmera. Bio je izuzetan umjetnik ali i pedagog. Imao je neku vrstu dragocjene pedagoške intuicije…njegov mentorski komentar bi vas odmah katapultirao u budućnost, odnosno nekamo kamo biste možda i sami stigli ali tek mnogo kasnije. Nešto slično tome sam i sama osjetila tijekom svog pedagoškog rada s djecom i mladima. To je neka vrsta intuitivnog - skoro mističnog uvida u nečiju kreativnu osobnost i potencijal koja pedagogu omogućava da primjereno pogurne svoga učenika prema naprijed.
Po nekom ustaljenom obrascu, nakon završetka studija kretalo se iz Galerije Vladimir Nazor koja je bila otvorena tek diplomiranim umjetnicima, zatim su tu bile Galerija Proširenih medija, Galerija Studenskog centra i Galerija Spektar – danas Galerija Vladimir Bužančić. Salon mladih u Zagrebu i Bijenale mladih u Rijeci bile su vrlo važne manifestacije i imali smo velika očekivanja od njih, u smislu izgradnje buduće karijere. To je općenito bilo vrijeme velikih očekivanja i snova o budućnosti ali mislim da je to bilo više vezano uz našu mladost nego uz društvenu klimu i okruženje. Vrlo važne i karizmatične osobe su mi bile Antun Maračić i Željko Jerman. Iako su i sami bili umjetnici bavili su se teorijom i kritikom i pisali osvrte za tadašnje medije. Bilu su nešto stariji od moje generacije a zanimali su se za mlađe umjetnike i promovirali njihovo umjetničko stvaralaštvo.
NMMU: Jeste li ikada kreirali kazališnu scenografiju ili kostimografiju?
Manuela Vladić-Maštruko: Kreirala sam više kostimografija i scenografija za manje predstave ali moja najbolja kostimografija za baletnu predstavu Spartak u Lenjingradskom Kirov kazalištu nije nažalost, nikad realizirana a voljela bih da jest i to iz više razloga. Moj dragi kolega, slovenski kipar Bojan Štokelj, radio je scenografiju za predstavu i pozvao me da budem autorica kostimografije. Rokovi su bili kratki i crtala sam dan i noć a u to doba bez interneta i ostalih komunikacijskih pogodnosti crteže sam slala svake večeri noćnim vlakom u Sloveniju a Bojan ih je slao dalje avionom iz Ljubljane za Lenjingrad- danas Sankt Petersburg. Nažalost, Bojan je već tada bio bolestan a bolest se pogoršavala i on je uskoro preminuo te nismo realizirali taj projekt. Iako sam se u međuvremenu morala riješiti mnogo svojih crteža, ove crteže još uvijek čuvam u svojoj arhivi.
NMMU: Teme koje istražujete u svom recentnom stvaralaštvu odnose se na identitet, sjećanje i odnos između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Postoje li neki umjetnici / umjetnice u čijem radu prepoznajete sličan introspetivni senzibilitet?
Manuela Vladić- Maštruko: Postoje umjetnici i umjetnice kojima se vraćam tijekom cijelog života, ne zato što bih željela raditi poput njih, nego zato što u njihovim djelima prepoznajem slična pitanja. Među njima su Frida Kahlo, Kiki Smith, Niki de Saint Phalle, svaka na svoj način zaokupljena tijelom, ranjivošću, identitetom i transformacijom. Bliski su mi i Louise Bourgeois te Joseph Beuys, umjetnici koji su osobno iskustvo pretvarali u univerzalni jezik umjetnosti. Ono što me posebno privlači jest sposobnost da se unutarnji svijet, sjećanja, strahovi, snovi i tjelesna iskustva prevedu u vizualni oblik. Umjetnost me zanima upravo kao prostor susreta unutarnjeg i vanjskog svijeta, osobnog i kolektivnog iskustva.
NMMU: Kuća na moru?
Manuela Vladić-Maštruko: Nakon gotovo četrdeset godina života u Zagrebu, suprug i ja vratili smo se u moju rodnu kuću u Zadru. Taj povratak dogodio se prirodno, u životnom razdoblju kada su naše kćeri odrasle i krenule svojim putem. Povratak nije bio samo promjena adrese nego i svojevrsni povratak sebi, prostoru sjećanja i krajoliku koji je obilježio moje djetinjstvo. Kuća se nalazi u blizini mora i okružena je mediteranskim vrtom koji se neprestano mijenja s godišnjim dobima. Pogled na more, svjetlo, biljke i ritam prirode postali su dio moje svakodnevice i procesa stvaranja. Mislim da mi život uz more daje neku širinu i uči me strpljenju i prihvaćanju promjena. Možda upravo zato u svojim recentnim radovima sve više promišljam vrijeme, transformaciju, odnos prolaznosti i trajanja te način na koji osobna iskustva postaju dio šire životne priče.
NMMU: Najdraže provedeno vrijeme?
Manuela Vladić-Maštruko: Najdraže mi je vrijeme provedeno s obitelji, prijateljima, knjigama, u radu. Pas i drugi brojni kućni ljubimci koje smo imali unosili su posebnu vrstu jednostavnosti, ljubavi i radosti u svakodnevicu. Uz njih čovjek lakše ostaje prisutan u trenutku i ne zaboravlja koliko su važne male stvari: kretanje, igra, dodir, zajedništvo.
Volim i trenutke samoće u ateljeu, kada crtam, čitam ili zapisujem misli. To nisu odvojene aktivnosti; često se upravo iz čitanja, promatranja ili razgovora rađaju nove ideje za umjetnički rad.
NMMU: Kojim biste emocijama opisali svoj životni i profesionalni put dosad?
Manuela Vladić-Maštruko: Kada bih svoj životni i profesionalni put morala opisati kroz nekoliko emocija, to bi bili znatiželja, ustrajnost, zahvalnost i radost. Znatiželja me uvijek vodila prema novim medijima, tehnikama i područjima istraživanja. Ustrajnost mi je bila potrebna kako bih prolazila kroz životne i profesionalne izazove, uključujući bolest i brojne promjene koje donosi vrijeme. Osjećam i veliku zahvalnost prema ljudima koje sam susretala na tom putu – profesorima, kolegama, učenicima, obitelji i prijateljima. A radost stvaranja ostala je ista kao i u djetinjstvu, kada sam prvi put uzela olovku u ruke. Možda se upravo u toj trajnoj radosti – nekoj vrsti zaljubljenosti u život, nalazi razlog zbog kojeg se umjetnošću bavim cijeli život.
Priredila i razgovarala: Lana Šetka
Reprodukcije: (1) Manuela Vladić-Maštruko, crtež iz ciklusa Meditacija 6, 2026. / kombinirana tehnika (grafitne olovke, olovka u boji, konac, kolaž, perforacije, tempera na papiru) / 29,7 x 42 cm / Foto Manuela Vladić-Maštruko (2.) portret umjetnice Manuele Vladić-Maštruko u ateljeu (detalj) / Foto Vojin Maštruko (3) Manuela Vladić-Maštruko, iz umjetničke knjige, 2024. - 2026./ Foto Manuela Vladić-Maštruko
U Galeriji Josip Račić otvorena izložba “Linorez” Nevenke Arbanas
Izložba "Linorez" istaknute hrvatske grafičarke Nevenke Arbanas otvorena je 5. ožujka u Galeriji Josip Račić. Uzvanicima se u toj prigodi uvodno obratio ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branko Franceschi, a o izloženim radovima govorile su kustosica izložbe muzejska savjetnica NMMU dr. sc. Ivana Rončević Elezović i Nevenka Arbanas.
U svom govoru Dr. sc. Rončević Elezović, koja dugi niz godina prati rad Nevenke Arbanas, osvrnula se na tradiciju prezentacije najsvježijih umjetničinih istraživanja u sklopu programa Galerije Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti „Josip Račić“ istaknuvši kako je ciklus List upravo u Račiću bio inauguriran, prezentiran javnosti te je ondje kroz pripreme za izložbe "Listovi"" 2010. i "Sjećanja" 2014. stjecao svoje danas poznate konture postupnom artikulacijom sadržaja u umjetničinom stvaralačkom procesu. Dodala je i da Nevenka Arbanas slijedeći ovu tradiciju, ponovno, upravo u Račiću, najavljuje svoj novi izričajni iskorak koji sintetizira njezin cjelokupni dosadašnji opus.
Zagrebačka kulturna javnost recentne radove iz pjesničko-grafičke mape "Otisci" Nevenke Arbanas i Marka Grčića kao i linoreze većih formata Nevenke Arbanas nadahnute spomenutom mapom ima priliku razgledati do 29. ožujka.
Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba, a prati je dvojezični katalog na hrvatskom i engleskom jeziku s predgovorom dr. sc. Ivane Rončević Elezović u izdanju Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Grafičko oblikovanje potpisuje Ana Zubić.
📷 Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Advent Zagreb
PRVI SNIJEG, Saša Šekoranja
PRVI SNIJEG, Saša Šekoranja
U Prolazu Oktogon, postavljena je centralna svjetlosno-zvučna instalacija od svjetlom ispisanih riječi pjesme „Prvi snijeg“, koje stvaraju formu bora visokog desetak metara.
U podlozi je zvučna kulisa pjesme „Prvi snijeg“, koju izvodi Gabi Novak, tekst je napisao Ivica Krajač, a glazbu potpisuje Nikica Kalogjera. Cijeli prostor okružuju crteži i skice zimskog grada – glazbeni paviljon, dimnjaci, krošnje i drugi detalji koji dočaravaju pripreme grada za blagdane. Instalacija je poklon gradu i posveta Gabi Novak.
OTVORENJE 19.12.2025. - 20:00
LOKACIJA Oktogon NMMU (Ilica 5, Zagreb)
19.12.2025. - 7.1.2026.
14:00 - 22:00
Art Zagreb
Umjetnički paviljon u Zagrebu – Izmještanje
Antonija Krasnik, prva hrvatska dizajnerica: skica za portret
Najava promocije fotografske knjige Marija Kučere “Nigdje”
Nacionalni muzej moderne umjetnosti, The Wasteland i Mario Kučera pozivaju vas na predstavljanje fotografske knjige Nigdje.
Pridružite nam se 25. rujna u 19 sati u prostoru Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Oktogonu, Zagreb
Fotografska knjiga Marija Kučere Nigdje predstavlja jedinstven antialbum koji nas vodi – nigdje. Nigdje je oznaka koja negira lokaciju, a u kontekstu fotografske umjetnosti, ona negira jedno od ključnih svojstava fotografije: identifikaciju, u ovom slučaju, mjesta. U bljeskovima fascinacija Kučera otkriva izvor svake percepcije i činjenicu da je mjesto na kojemu se uvijek nalazimo – nigdje. Asketizam njegova pristupa istovremeno pruža mogućnosti brojnih interpretacija i poništava sve interpretacije intenzivnom prisutnošću slike. Poetične i estetizirane, ove fotografije potiču na kontemplaciju o mjestu nas i naše svijesti u svijetu.
Knjigu će predstaviti:
Feđa Gavrilović, autor teksta
Marta Radman, kustosica NMMU
Mario Kučera, autor
Umjetnik Mateo Perasović za NMMU uoči otvorenja svoje izložbe Büyük Menderes u povodu pet desetljeća izlaganja
u Galeriji Josip Račić

NMMU: Recite nam nešto o radovima koje predstavljate na samostalnoj izložbi Büyük Menderes koja se u Galeriji Josip Račić otvara 4. lipnja?
Mateo Perasović: Ravnatelj NMMU Branko Franceschi, ujedno kustos izložbe, i ja smo za ovu prigodu izabrali 13 recentnih radova nastalih od 2023. do 2025. Nastajali su sukcesivno unutar projekta radnog naziva Büyük Menderes u kombiniranoj tehnici koja se oslanja na višeslojno postavljane planova slika, u ovom slučaju vertikalno postavljenim stratumima (meta, para ili hipo, kako se uzme) s odmakom. Znači: boja, staklo, boja, prazni prostor boja, zrcalo, forex ili kapa...
Naoko komplicirana, tehnika je jednostavna; bliska tehnici aranžiranja izloga, s naglaskom na 3D efekt sagledavanja slike. Kao da se slika sama po sebi želi pokazati u trodimenzionalnom obliku i postati objekt u prostoru.
Jesam li u toj namjeri kao izvođač radova u atelijeru uspio, zaključit će posjetitelji izložbe?
Izvorište radova je dvojako: s jedne strane grčki reljefni ornament , a s druge kružni vijenac perforiran u gipsanoj steli i slika na platnu koje sam izlagao 2000. u Salonu Galić u Splitu zajedno s drugim radovima na izložbi pod nazivom Ravnoteža buke.
Mislim da je ta izložba bila točka iz koje se moj potencijal na području umjetnosti pokrenuo simultano put prošlosti i put budućnosti. Taj sam stav pokušao pojasniti monografijom Strah od smrti iz 2017. , u izdanju Umjetničke akademije, Sveučilišta u Splitu, koja se može pronaći na stranici repozitorija Akademije i Sveučilišta u Splitu.
NMMU: Čime su se bavili vaši roditelji? Je li u obitelji bilo umjetnika ili ljubitelja umjetnosti ?
Mateo Perasović: Pitanje djetinjstva, roditelja, adolescencije i prijatelja, sazrijevanja i umiranja sam razvidno (vjerujem) pokazao u monografiji.
Ovako (znanstveno), da bi se spoznala najmanja (temeljna) kozmološka čestica(?), CERN bi trebao biti velićine svemira. Tako je i sa prikazom života. Cijeli je život jedan narativ koji potrebuje isto toliki kvantum u opisu; prostorno vremenski.
NMMU: Je li crtanje bilo najraniji način komunikacije s okolinom? Što vas je u toj dječačkoj dobi najviše fasciniralo?
Mateo Perasović: Moj prvi (osviješteni rad) je bila bojana terakota (ženski akt u obliku Willendorfske Venere) u šestom/sedmom razredu osnovne škole.
Prvi javno obznanjeni radovi (1974. u Splitu) prikazivali su jedan boldirani (crni/masni) + uz isto tako boldirani - i jednu nakupinu zelenih krugova/stanica.
U nekoliko sam godina prilično brzo prebrodio put od materije do duha.
NMMU: Kakav je bio Split vašeg djetinjstva?
Mateo Perasović: Djetinstvo su bili majke i očevi, djeca i prijatelji razbacani po rubnim dijelovima grada iz kojih se kretalo put centra u prošlost. I to se manifestiralo u nekim radovima koje sam radio '90-tih i kasnije u različitim medijima: crtež, slika, grafika, fotografija, video, objekt, instalacija, multi-medija...
NMMU: Ove godine obilježavate značajan jubilej - pet desetljeća izlagačke aktivnosti. Kako se razvijao vaš umjetnički put i koliko ste se u tom smislu mijenjali, imate li neku vječnu inspiraciju, teme koje vas zaokupljaju?
Mateo Perasović: Interesantno je i intrigantno da sam prvu samostalnu izložbu imao prije 50 godina u Biskupovoj palači u Splitu, znači u jednom oduhovljenom prostoru, koja je u to vrijeme bila na raspolaganju Fakultetu elekrotehnike, strojarstva i brodogradnje, kao i Fakultetskoj knjižnici (?). Ne mogu se sjetiti da li je bilo formirano Sveučilište? Kako bilo, ja sam u to vrijeme još uvijek bio učenik Srednje tehničke škole, bez položene mature koju sam položio nakon što sam kao nadareni mladi umjetnik 1975. upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu.
Moja vječna inspracija su filozofska pitanja, najprije egzistencijalo /egzistencijalističko: “Tko sam i zašto sam to što jesam?”, a onda nešto “krupnije” ontološko/ontologijsko pitanje: “Zašto je uopće biće, a ne radije ništa?”
NMMU: Kroz radni vijek do odlaska u mirovinu bavili ste se pedagoškim radom… koja je čar učiteljskog / profesorskog poziva? Što vam je bilo važno prenijeti učenicima, studentima?
Mateo Perasović: Na opću(?) žalost, čari u odgoju i obrazovanju nema, sve se svodi na obvezu/ odgovornost i nadu da će uloženi trud rezultirati nekim pozitivnim ishodom. Sa djecom, mladima i svima nakon toga kojima sam bio u fokusu sam imao izvanredan odnos, naravno, što je moj dojam.
NMMU: Kako najradije provodite vrijeme otkad ste u mirovini?
Mateo Perasović: Mirovina je određena mjesečna uplata na bankovnom računu kojoj se morate prilagoditi. Ostalo je isto kao prije.
NMMU: Kojim ste se radovima predstavili na samostalnoj izložbi u New Yerseyju početkom 90-ih godina?
Mateo Perasović: New Yersey je dalek kao Domovinski rat. Tamo su bile predstavljene slike iz perioda kad sam mukotrpno svladavao tehniku prskanog PVC-a na platnu i pokušavao prikazati različita geometrijska tijela kao artefakte u kozmičkom prostoru. Mislim da su slike dosta atraktivne, a reprodukcije se mogu vidjeti u monografiji jer su, između ostalih radova, bile podloga za esejistiku koju sam izložio kao ispovijest.
NMMU: Ima li neko mjesto koje biste voljeli posjetiti?
Mateo Perasović: Zadnje mjesto koje sam želio vidjeti je, svojevrsna ”benzinska postaja” Göbekli Tepe na istoku Turske, arheološki lokalitet star oko 11.500 godina, u vrhu Mezopotamije, nadomak sirijske granice kojom sam vozio gore-dolje 1000 km.
Ostalo je povijest, sve do danas.
Razgovarala: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: (1) Autoportret u atelijeru, 2009. / Ljubaznošću Matea Perasovića (2) Mateo Perasović, Strah od smrti : Istraživanje i razvoj artefakta./ Udžbenik Sveučilišta u Splitu / Izdavač: Umjetnička akademija / Sveučilište u Splitu, 2017. / Foto: iz arhive NMMU. (3) Arabica u atelijeru 2025. (4) Meandri u atelijeru, 2025. / Foto: Mateo Perasović / Ljubaznošću umjetnika
Nacionalni muzej moderne umjetnosti – Noć muzeja 2025.
Nacionalni muzej moderne umjetnosti povodom manifestacije Noć muzeja poziva na besplatan razgled izložbi
petak, 31. siječnja 2025.
--- 19,00 - 01,00 sat iza ponoći ---
Oktogon NMMU (Ilica 5, Zagreb)
Dubravka Lošić "Punćela"
https://nmmu.hr/2024/11/19/dubravka-losic-puncela/
📷 Veronica Arevalo © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Galerija Josip Račić (Margaretska 3, Zagreb)
"Jelena Bando i Marija Ujević - Galetović Intersections / Raskrižja"
https://nmmu.hr/.../jelena-bando-i-marija-ujevic.../
📷Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
--- 18,00 - 22,00 ---
Galerija Artmark (Kuća Amruš - Trg Josipa Jurja Strossmayera 5, Zagreb) Artmark Croatia
"Likovni diskurs kolekcionara - Zbirka dr. Rafaela Dolinšeka iz zbirki NMMU-a" https://nmmu.hr/.../likovni-diskurs-kolekcionara-zbirka.../
📷 Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
--------------------------------------------------------------------------
Ostale izložbe iz ciklusa "NMMU u gostima" izvan Zagreba
SPLIT
Izložba "Koraci" https://www.mgs.hr/2024/11/21/koraci/ u Staroj gradskoj vijećnici u Splitu (Narodni trg) https://www.mgs.hr/museum/vijecnica-narodni-trg/, u Noći muzeja moći će se razgledati od Od 18,00 sati do ponoći
📷 Zlatko Sunko
DUBROVNIK
Izložba „Umjetnici o umjetnicima – likovni panoptikum“ https://www.ugdubrovnik.hr/?file=naslovna u Umjetnička galerija Dubrovnik / Museum of Modern Art Dubrovnik bit će otvorena od 18 sati do 01,00 sat iza ponoći
📷 Miho Skvrce
U Galeriji Artmark otvorena izložba “Likovni diskurs kolekcionara – Zbirka dr. Rafaela Dolinšeka iz zbirki NMMU-a”
U Galeriji Artmark 23. siječnja otvorena je izložba „Likovni diskurs kolekcionara – Zbirka dr. Rafaela Dolinšeka iz zbirki NMMU-a“. Riječ je o još jednom u nizu projekata koji svjedoče o uspješnoj suradnji Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i rumunjske aukcijske kuće koja u Hrvatskoj djeluje od 2022. godine.
U toj prigodi uzvanicima su se uvodno obratili Sara Keller, voditeljica Galerije Artmark i ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branko Franceschi, a Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica NMMU govorila je o koncepciji izložbe koju kustoski potpisuje.
U postavu su objedinjena slikarska i kiparska ostvarenja, nastala u razdoblju između 1910. i 1949., umjetnika koji su djelovali na tadašnjoj zagrebačkoj likovnoj sceni poput Stojana Aralice, Antuna Augustinčića, Ljube Babića, Narcisa Burića, Milana Butozana, Vinka Grdana, Roberta Jeana Ivanovića, Želimira Janeša, Hinka Juhna, Joze Kljakovića, Frana Kršinića, Antuna Mezdjića, Otona Postružnika, Kamila Ružičke, Vilima Svečnjaka, Ljudevita Šestića, Frane Šimunovića, Slavka Šohaja, Save Šumanovića, Đure Tiljka, Marijana Trepšea, Vladimira Varlaja.
U Zbirci dr. Rafaela Dolinšeka iz zbirki Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti sadržana su kapitalna djela Grupe trojice i članova Grupe Zemlja, kao i relevantna kiparska ostvarenja - od Augustinčića preko Kršinića do Želimira Janeša. Uz ikonična djela Kljakovićevih Ribara, Golgote i Djevojke s vrčem Marijana Trepšea, Tiljkovog Grebena uz more, Varlajevog Vrbnika, Postružnikovih Seljaka te Augustinčićevu bistu kolekcionara, kao i djela mnogih drugih značajnih slikara i kipara, Zbirku sačinjavaju i djela zaboravljenih autora kao što je slikar Milan Butozan (Pančevo, 1905. - Zagreb, 1943.), čije stvaralaštvo dodatno osvjetljuje tadašnje dinamično likovno stvaralaštvo. Umjetnine koje su činile ovu zbirku odražavaju ne samo osobne ukuse i sklonosti dr. Dolinšeka već i kulturno-povijesne tokove tog razdoblja, te služe kao most između prošlosti i sadašnjosti, povezujući različite generacije kroz univerzalni jezik umjetnosti - ističe u pratećem tekstu izložbe Tatijana Gareljić.
Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, u Galeriji Artmark ostaje otvorena do 21. veljače 2025.
Reprodukcije: S otvorenja izložbe „Likovni diskurs kolekcionara – Zbirka dr. Rafaela Dolinšeka iz zbirki NMMU-a“ / Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb