NMMU: Recite nam nešto o radovima koje predstavljate na samostalnoj izložbi Büyük Menderes koja se u Galeriji Josip Račić otvara 4. lipnja?
Mateo Perasović: Ravnatelj NMMU Branko Franceschi, ujedno kustos izložbe, i ja smo za ovu prigodu izabrali 13 recentnih radova nastalih od 2023. do 2025. Nastajali su sukcesivno unutar projekta radnog naziva Büyük Menderes u kombiniranoj tehnici koja se oslanja na višeslojno postavljane planova slika, u ovom slučaju vertikalno postavljenim stratumima (meta, para ili hipo, kako se uzme) s odmakom. Znači: boja, staklo, boja, prazni prostor boja, zrcalo, forex ili kapa...
Naoko komplicirana, tehnika je jednostavna; bliska tehnici aranžiranja izloga, s naglaskom na 3D efekt sagledavanja slike. Kao da se slika sama po sebi želi pokazati u trodimenzionalnom obliku i postati objekt u prostoru.
Jesam li u toj namjeri kao izvođač radova u atelijeru uspio, zaključit će posjetitelji izložbe?
Izvorište radova je dvojako: s jedne strane grčki reljefni ornament , a s druge kružni vijenac perforiran u gipsanoj steli i slika na platnu koje sam izlagao 2000. u Salonu Galić u Splitu zajedno s drugim radovima na izložbi pod nazivom Ravnoteža buke.
Mislim da je ta izložba bila točka iz koje se moj potencijal na području umjetnosti pokrenuo simultano put prošlosti i put budućnosti. Taj sam stav pokušao pojasniti monografijom Strah od smrti iz 2017. , u izdanju Umjetničke akademije, Sveučilišta u Splitu, koja se može pronaći na stranici repozitorija Akademije i Sveučilišta u Splitu.

NMMU: Čime su se bavili vaši roditelji? Je li u obitelji bilo umjetnika ili ljubitelja umjetnosti ?
Mateo Perasović: Pitanje djetinjstva, roditelja, adolescencije i prijatelja, sazrijevanja i umiranja sam razvidno (vjerujem) pokazao u monografiji.
Ovako (znanstveno), da bi se spoznala najmanja (temeljna) kozmološka čestica(?), CERN bi trebao biti velićine svemira. Tako je i sa prikazom života. Cijeli je život jedan narativ koji potrebuje isto toliki kvantum u opisu; prostorno vremenski.

NMMU: Je li crtanje bilo najraniji način komunikacije s okolinom? Što vas je u toj dječačkoj dobi najviše fasciniralo?
Mateo Perasović: Moj prvi (osviješteni rad) je bila bojana terakota (ženski akt u obliku Willendorfske Venere) u šestom/sedmom razredu osnovne škole.
Prvi javno obznanjeni radovi (1974. u Splitu) prikazivali su jedan boldirani (crni/masni) + uz isto tako boldirani - i jednu nakupinu zelenih krugova/stanica.
U nekoliko sam godina prilično brzo prebrodio put od materije do duha.

NMMU: Kakav je bio Split vašeg djetinjstva?
Mateo Perasović: Djetinstvo su bili majke i očevi, djeca i prijatelji razbacani po rubnim dijelovima grada iz kojih se kretalo put centra u prošlost. I to se manifestiralo u nekim radovima koje sam radio '90-tih i kasnije u različitim medijima: crtež, slika, grafika, fotografija, video, objekt, instalacija, multi-medija...

NMMU: Ove godine obilježavate značajan jubilej - pet desetljeća izlagačke aktivnosti. Kako se razvijao vaš umjetnički put i koliko ste se u tom smislu mijenjali, imate li neku vječnu inspiraciju, teme koje vas zaokupljaju?
Mateo Perasović: Interesantno je i intrigantno da sam prvu samostalnu izložbu imao prije 50 godina u Biskupovoj palači u Splitu, znači u jednom oduhovljenom prostoru, koja je u to vrijeme bila na raspolaganju Fakultetu elekrotehnike, strojarstva i brodogradnje, kao i Fakultetskoj knjižnici (?). Ne mogu se sjetiti da li je bilo formirano Sveučilište? Kako bilo, ja sam u to vrijeme još uvijek bio učenik Srednje tehničke škole, bez položene mature koju sam položio nakon što sam kao nadareni mladi umjetnik 1975. upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu.
Moja vječna inspracija su filozofska pitanja, najprije egzistencijalo /egzistencijalističko: “Tko sam i zašto sam to što jesam?”, a onda nešto “krupnije” ontološko/ontologijsko pitanje: “Zašto je uopće biće, a ne radije ništa?”

NMMU: Kroz radni vijek do odlaska u mirovinu bavili ste se pedagoškim radom… koja je čar učiteljskog / profesorskog poziva? Što vam je bilo važno prenijeti učenicima, studentima?
Mateo Perasović: Na opću(?) žalost, čari u odgoju i obrazovanju nema, sve se svodi na obvezu/ odgovornost i nadu da će uloženi trud rezultirati nekim pozitivnim ishodom. Sa djecom, mladima i svima nakon toga kojima sam bio u fokusu sam imao izvanredan odnos, naravno, što je moj dojam.

NMMU: Kako najradije provodite vrijeme otkad ste u mirovini?
Mateo Perasović: Mirovina je određena mjesečna uplata na bankovnom računu kojoj se morate prilagoditi. Ostalo je isto kao prije.

NMMU: Kojim ste se radovima predstavili na samostalnoj izložbi u New Yerseyju početkom 90-ih godina?
Mateo Perasović: New Yersey je dalek kao Domovinski rat. Tamo su bile predstavljene slike iz perioda kad sam mukotrpno svladavao tehniku prskanog PVC-a na platnu i pokušavao prikazati različita geometrijska tijela kao artefakte u kozmičkom prostoru. Mislim da su slike dosta atraktivne, a reprodukcije se mogu vidjeti u monografiji jer su, između ostalih radova, bile podloga za esejistiku koju sam izložio kao ispovijest.

NMMU: Ima li neko mjesto koje biste voljeli posjetiti?
Mateo Perasović: Zadnje mjesto koje sam želio vidjeti je, svojevrsna ”benzinska postaja” Göbekli Tepe na istoku Turske, arheološki lokalitet star oko 11.500 godina, u vrhu Mezopotamije, nadomak sirijske granice kojom sam vozio gore-dolje 1000 km.
Ostalo je povijest, sve do danas.

Razgovarala: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: (1) Autoportret u atelijeru, 2009. / Ljubaznošću Matea Perasovića (2) Mateo Perasović, Strah od smrti : Istraživanje i razvoj artefakta./  Udžbenik Sveučilišta u Splitu / Izdavač:  Umjetnička akademija / Sveučilište u Splitu, 2017. / Foto: iz arhive NMMU. (3) Arabica u atelijeru 2025. (4) Meandri u atelijeru, 2025. / Foto: Mateo Perasović / Ljubaznošću umjetnika