Jerolim Miše
Starica, 1955.
ulje na platnu
87,5 x 67 cm
MG-2243

Jerolim Miše (Split, 1890. – 1970.) zbog oštre kritike slikarstva svoga profesora Mencija Clementa Crnčića 1911. bio je izbačen s Više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu pa kasnije studira u Rimu i Firenci. Posredstvom Ivana Meštrovića rano Mišino slikarstvo blisko je secesionističkom linearnom stilu. Potkraj dvadesetih, pod utjecajem francuskoga slikarstva i suvremenog njemačkog ekspresionizma, Miše slika naglašeno geometrizirane oblike u duhu nove modernosti i magičnog ekspresionizma. U Grupi trojice sudjeluje u formulaciji „našeg izraza“, a nakon intenzivnog kolorizma i oslobođene geste iz tridesetih, slika uglavnom intimističke mrtve prirode i krajolike u prigušenim tonalitetima. U posljednjim desetljećima života slika realistično. Miše je predavao na likovnim akademijama u Beogradu i Zagrebu. Pisao je likovne kritike i teorijske rasprave, pjesme i pripovijetke, a bavio se i grafičkim dizajnom. Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Portretno slikarstvo Jerolima Miše iz tridesetih ispunjavalo je sva očekivanja suvremene građanske publike i kritike. U okviru društveno-politički aktualne teme Miše bira likove s dna društvene ljestvice, ali ih zapravo slika tek kao klišeje jada i bijede. Siromašna djeca, žene i starci sa spuštenim i zatamnjenim pogledima u Mišeovim interpretacijama gube osobnost i zapravo su tek simboli onih „drugih”, unesrećenih, nemoćnih i neobrazovanih.
Niz Mišeovih portreta takve društveno-političke intonacije seže sve do pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Zgurena figura i tmuran pogled usmjeren prema podu Starice iz 1955. zrače melankolijom i beznadnom atmosferom niže društvene klase.

Tekst: Lovre Mrduljaš © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb