Oznaka: Ženski akt

Marta Ehrlich, Muški akt, 1933., Ženski akt, 1933.

Marta Ehrlich

Muški akt, 1933.
crvena kreda na papiru
MG-4720

Ženski akt, 1933.
crvena kreda na papiru
MG-4721

Prije nego što je fotografija postala široko dostupna, crtež je umjetnicima često služio kao pomoćno sredstvo u izvedbi složenih slikarskih ili kiparskih kompozicija. Crtež je svoj status dobio u kontekstu renesansne kulture i tako je bilo sve do pojave umjetničkog modernizma. Svaki je umjetnički studij – slikarski, kiparski ili arhitektonski –  počinjao s crtanjem. Crtanje je služilo, kako se to kolokvijalno zna reći „vježbanju ruke“, no njegova stvarna funkcija bila je vezana za usvajanje umjetničkih pravila. Osim „vježbanja ruke“, crtež je bio popraćen još jednim oblikom figurativnog govora: „crtanje je gledanje“. Vjerovalo se da postoji posebna veza između ruke i oka i da onaj tko „ne zna gledati“, ne zna ni crtati. Dakako, gledalo se i vidjelo samo ono što se znalo, odnosno ono što su propisivala pravila. Mogli bi stoga crtež do pojave modernizma opisati sintagmom: „Prvo gledam, pa crtam.“, dok bi sve ono što se promijenilo u modernizmu mogli predstaviti sintagmom: „Prvo mislim, pa crtam“.

U vrijeme u kojem se Marta Ehrlich pojavljuje na umjetničkoj sceni,  a to je razdoblje između dva svjetska rata, oba su odnosa prema crtežu aktualna. Prvi dominira na umjetničkim školama, drugi u razvijenim umjetničkim sredinama. Boravak u takvoj jednoj sredini (Pariz) neće promijeniti način na koji Marta Ehrlich crta golo ljudsko tijelo; promjena će se dogoditi na području drugih žanrova kao što su mrtva priroda, veduta i autoportret. Ovi aktovi, nastali za vrijeme studija u Zagrebu 1933., i dalje prikazuju ono što pravila nalažu da se gleda: prije svega, volumen tijela i njegovu masu pri kretanju ili u mirovanju. Unatoč tome, možda u ovim crtežima postoji neki trag „ženskog pogleda“, jednog specifičnog iskustva, jer ako je crtanje gledanje, onda je crtež nemoguće odvojiti od rodnog identiteta umjetnice ili umjetnika.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Marijan Matijević, Ženski akt

Marijan Matijević
1907. – 1971.
Ženski akt, 1938. – 1939.
lijevanje, bronca
32 x 7 x 9 cm
MG-1422

Umjetničku akademiju polazio je u Zagrebu od 1923. do 1927. godine te specijalku kod Ivana Meštrović i dvije godine na specijalizaciji u Parizu. Po povratku, radio je kao gimnazijski profesor.. Od 1943. godine do smrti, radio je i živio u Austriji, uglavnom u Beču. Zapaženu samostalnu izložbu imao je 1931. godine i skupnu izložbu 1939. .godine u Zagrebu. Od značajnijih radova je spomenik poznatom hrvatskom političaru Eugenu Kvaterniku u Rakovici. Uz javne spomenike, radio je portrete i ženske figure u maniri jednostavne idealizacije.
Ženski akt je u kontrapostu, glave u otklonu prema lijevom ramenu, a desna ruka je priljubljena uz tijelo i savijena u laktu te obuhvaća struk. Lijeva ruka je ispružena uz tijelo i drži draperiju. Grudi su lagano naglašene, a noge pune. Figura stoji na malom kvadratnom postamentu kao dijelu cjeline. Donji dio tijela u laganom je otklonu u lijevo čime je postignut dojam pokreta i lagane dinamike u kompozicijskom smislu. Forma je puna, elegantnog stava, zatvorena, a oblikovanje je realistično.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivo Lozica, Ženski akt, 1938.

Ivo Lozica
Ženski akt, 1938.
bronca
51,3 x 31 x 62 cm
MG-1392

U Korčuli je polazio kamenoklesarsku školu od 1923. do 1925. godine, gdje ga je uočio F. Kršinić te ga je uputio na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je od 1926. do 1930. godine studirao kiparstvo (R. Valdec i R. Frangeš Mihanović) i 1933. završio specijalku kod I. Meštrovića. Kao stipendist francuske vlade od 1933. do 1934. godine, polazio je École des beaux-arts u Parizu. Od 1935. živio je u Splitu, a od 1938. godine predavao je na ALU u Zagrebu. Surađivao je na realizaciji Meštrovićevih projekata u Otavicama (mauzolej) i Splitu (atelijer). Rano je smrtno stradao odlaskom u rodnu Lumbardu 1943. godine.
Ivo Lozica je izradio brojne skulpture koje imaju istaknuto mjesto u hrvatskom kiparstvu 20. stoljeća. Ostvario je značajni broj radova u kamenu, bronci, mramoru, sadri, drvu i terakoti. Izražavao se realistično zapažajući pojedinosti i oblike ljudskog lika. To su ljudi njegova rodnoga kraja, ribari, pržinari, žene s mjehovima vina, žetelice i pralje.
Oslonivši se na mediteransku kiparsku tradiciju (F. Kršinić), posebno na osjećaj za svjetlo i formu, te na pariška iskustva (A. Maillol, A. Rodin i A. Bourdelle), ostvario je jedinstven opus u nizu intimističkih, lirski oblikovanih aktova oblih volumena i treperave površine.
Dobar primjer lirskog – meditativno motiva je nagnuti ženski akt u sjedećem stavu, naglašene jedrine, izbalansiranih odnosa statičnosti i dinamičnosti. Glava je u otklonu prema lijevom ramenu, lijevom rukom obuhvaća u koljenu savijenu i podignutu lijevu nogu. Desnom rukom se oslanja na rub stjenovitog bloka, kao što i desna noga prijanja uz stijenu. Akt je stopljen s postamentom kao mjestom dinamične kompozicijske cjeline. Uravnotežena voluminozna obla forma akta skladne je vizure iz svih motrišta.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content