NMMU: Recite nam nešto o recentnim radovima koje ćete predstaviti na izložbi Priče unatrag u Galeriji Josip Račić?
Ivona Šimunović: Razmišljajući o novom ciklusu radova, o čitavom procesu stvaranja novih djela koje predstavljam u Galeriji Josip Račić, primijetila sam da bitnu ulogu u svome radu, u istraživanju onog što me pokreće na stvaranje u slikarstvu ima temporalnost sjećanja. Ono uvijek otvara pitanje kako se vrijeme utiskuje u sliku, i na koji način slika čuva ono što nestaje. Jer sjećanje nije stabilno, već promjenjivo i podložno vremenu i percepciji. Slika postaje susret prošlog i sadašnjeg, prostor u kojem se iskustvo i emocije ne rekonstruiraju, već nanovo oblikuju kroz boju i forme. Kroz svoj rad postavljam pitanje koliko su naša sjećanja promjenjiva te na koji ih načini vizualni zapis pretvara u nešto što nije osobno, odnosno u nešto što nadilazi osobno i postaje univerzalno, u konačnici jedino važno da bi djelo opstalo i bilo samoodrživo.
Na ovoj izložbi predstavljam se s dva ciklusa, koji obuhvaćaju desetak djela, ulja na platnu, različitih formata. Svaki ciklus ili serija dosadašnjeg rada vezivala su se jedan na drugog, unatrag od posljednjih serija koje su se referirale na neke posvete, ostavštine, gubitke i vrijeme poslije njih. Jednostavno postoji nit, nešto poput druge stvarnost, koja ih veže i koja se uvijek spontano pojavi. Svi ti ciklusi su izravan odgovor na određene trenutke u mom životu, a koji su vrlo osobni te predstavljaju moju konkretnu stvarnost. Vjerujem da te stvarnosti u svakom od nas nalikuju jedne drugima, te da bismo ih mogli i zamijeniti, a da pritom i ne primijetimo to.
Izložba obuhvaća ciklus recentnih radova u kojima pokušavam upisati memoriju životopisa, djelomično izgubljene događaje, pa opet pronađene, kao slojevite zapise života koji nisu tek linearni niz činjenica, nego polje sjećanja, fragmentirani i podložni stalnoj reinterpretaciji, stvarajući arhiv unutarnjih emocionalnih stanja. Drugi ciklus djela, tiho naslonjen na prethodni, prikazuje jednu konstantu psiholoških, ali i onih konkretnih, stvarnih pejzaža u kojima horizont ima važnu ulogu prostora u kojem živim, kao sveprisutna pojava onoga što dolazi, a nikad ne stiže.
NMMU: Kako gledate na vrijeme i njegovu prolaznost? Kojim se trenucima, događajima „vraćate“ u spomenutim radovima?
Ivona Šimunović: Dolazim do zaključka da zapravo ono što radim, a koje je nerijetko na razmeđu apstrakcije i figuracije, nije ništa drugo nego moj životopis sjećanja. Moj slikarski proces je uvijek baziran na memoriji, koja je fluidna i prolazna, kao i vrijeme, a koja se oblikuje kao mapa intimnih stanja koja nadilaze individualno iskustvo i otvara prostore za univerzalno prepoznavanje, odnosno upisivanja promatračevog vlastitog iskustva. Slikarstvo je uvijek dijalog između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Slike kao reminiscencije biraju upečatljive životne događaje, uvijek različite i kao takve djeluju dekoncentrirano u jednoj seriji, ali upravo ta dekoncentriranost sugerira istraživanje procesa koje se bavi granicama fokusa. Kroz djela iz nove serije prikazujem fragmente koji tvore pregled osobne povijesti, gdje bilježim kao u nekakav vizualni dnevnik misli, doživljaje, emocije i događaje jednog šireg razdoblja, ne nužno istovremenog. Kroz svoj rad se ne vraćam konkretnim događajima, ono što me zanima jest kako ona nestaju, a neka postaju intenzivnija. Kako ne slijede kronologiju, već se javljaju u fragmentima. Mislim da svako prisjećanje mijenja ono čega se prisjećamo, i onda slike ne prikazuju događaje nego trajanje.
NMMU: Kad biste imali priliku vratiti vrijeme, u kojem biste ga trenutku „zaustavili“?
Ivona Šimunović: Kad bi mogla birati životno razdoblje u koje bih se vratila, svakako bi bilo vrijeme kad su djeca bila mala. I to nije vremenska odrednica, nego stanje vremena. Vratila bih se zbog intenziteta tog vremena. Tad su dani bili dugi, a godine kratke. To vrijeme pamtim kao niz divnih događaja, ali i kao snagu prisutnosti.
NMMU: Osim što su duhovno bogatstvo i veselje, mislite li da su uspomene čovjeku istovremeno i emocionalni teret?
Ivona Šimunović: Kako koje. Jedne nose radost, druge težinu, treće tišinu. I kao takve ih koristim u svome radu kao neko mjesto susreta, prošlog i sadašnjeg.
NMMU: Kako se sjećate Dubrovnika svog djetinjstva? Koliko se promijenio i što vam od njega danas nedostaje? A što vas pak u njemu oduvijek nadahnjuje?
Ivona Šimunović: U svom sjećanju Dubrovnik moga djetinjstva je bio sporiji, ali prisniji. Bio je drukčiji po ritmu. Tada je još uvijek nosio tragove rata, krhkosti i ranjivosti, ali na jedan dostojanstven način. Grad je u to vrijeme imao svoje praznine u kojima je bilo lijepo odrastati. Bio je nekako samo naš. Ali svako vrijeme neminovno nosi svoje lice i vlastite odjeke, tako da ne možemo idealizirati niti jedno. Ono što me oduvijek nadahnjuje u njemu, jest njegova neprolazna i bezvremenska ljepota.
NMMU: Bavite se i pedagoškim radom u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, u čemu je najveća ljepota tog poziva, a u čemu njegova najveća odgovornost?
Ivona Šimunović: Zasigurno najveća ljepota tog posla jest rad s djecom i mladima. Čista kreativnost! Muzejski pedagozi nastoje odgojiti publiku kojoj umjetnost neće biti nešto strano, pokušavajući im otkriti i usaditi činjenicu da im ona samo može obogatiti život na različite načine. Kroz različite pristupe, bilo da su to vodstva ili kreativne radionice, naš najveći cilj je stvoriti nova iskustva kroz doživljaje i osjećaje, potaknuti kreativnost i kritičko mišljenje gradeći most između svakodnevnog života i umjetnosti.
NMMU: U kakvim trenucima nastaju najbolje ideje?
Ivona Šimunović: Mislim da je proces puno važniji od ideje, ona služi samo kao neki orijentir, a vrijednost leži u otkrivanju i interpretiranju. U slikarstvu se ne oslanjam puno na ideje, zanima me proces stvaralaštva. Ideju više volim nazivati konceptom, kao nekom refleksijom iskustva i strukturom interpretacije.
NMMU: Koga biste voljeli vidjeti na otvorenju svoje izložbe u Zagrebu?
Ivona Šimunović: Zagreb volim nazivati svojim trećim domom, nakon Dubrovnika i Lopuda. To je moj studenski grad, a na izložbi bi voljela vidjeti drage prijatelje, kolege umjetnike i sve druge koji dijele ljubav prema umjetnosti.
Razgovarala: Lana Šetka
Reprodukcije:(1) Slikarica Ivona Šimunović u svom ateljeu u Dubrovniku / Foto iz privatne arhive umjetnice / Ljubaznošću umjetnice
(2) Ivona Šimunović, RAZLIČITI HORIZONTI / triptih, 2025., ulje na platnu 150 x 450 cm / Foto : Miho Skvrce