Vanja Radauš, Tifusar, 1957.

Vanja Radauš
(1906 – 1975)
Tifusar, 1957.
bronca
56 x 56.5 x 27 cm
MG-2301

Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (R. Frangeš Mihanović i R. Valdec) te je diplomirao 1930. u specijalki I. Meštrovića. Boravio je u Parizu (1928., 1930., 1931.), gdje se susreo s djelima A. Watteaua, A. Rodina i A. Bourdellea, a doticaj s Michelangelovim djelima u Italiji 1937. usmjerio ga je izražajnosti, pokretu i dramatici, što će postati trajnim obilježjem njegovog kiparskog opusa. Od 1940. godine je nastavnik u Obrtnoj školi u Zagrebu, a od  1945. do umirovljenja 1969. godine je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Socijalna osjetljivost i strastven angažman približavaju ga udruženju Zemlja čiji je član od 1932. do 1933. godine i čija će programska načela ostati njegov trajni ljudski i umjetnički izbor. Ekspresivnost, dinamika, virtuozna modelacija i tematska usmjerenost na marginalne pripadnike društva dolaze do izražaja na njegovim figurama, portretima i aktovima.  Ostavio je snažan pečat u svim kiparskim granama, od medalje, skulptura u terakoti, gipsu, kamenu, vosku i bronci do javnih spomenika kao što je figura Padajući (Ranjenik) iz 1938. godine, postavljena u dvorištu Moderne Galerije. Nepravilnim oblikom svoje prve medalje (Ante Starčević, 1943.), skulptorskim tretmanom površine naglašene izražajnosti i asocijativnosti, zacrtao je novi smjer u hrvatskom medaljarstvu.
Izrazitu negaciju herojske patetike ostvario je skupinom brončanih figura Tifusara.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content