NMMU: Recite nam nešto o najnovijem ciklusu kojim se predstavljate u Galeriji Josip Račić?
Nina Atević Murtić: Ciklus kojim sam se nedavno predstavila u vašoj galeriji spontani je odgovor na teme kojima sam se bavila ranije. Zadržala sam se na pokretu unutar čiste površine. Prethodno sam se bavila akromatskim odnosima i kao ne boju koristila sam indigo pigment u kojem sam nalazila nebrojene mogućnosti tonova nijansi i lazura. Interesira me čista apstrakcija unutar minimalnih narativnih zahvata, fizionomija kretnje i pokreta. Intuitivni događaji kretnjom unutar hermetičnosti bijele podloge zamijenila sam bojom i bavila se njome kroz frekvenciju i fizionomiju. Tako je boja postala narativ uz gestu i kontekst za daljnji događaj. Zanimalo me je u kojem su odnosu, kako međusobno reagiraju, kako ističu i oblikuju jedna drugu. Interes sam zadržala na odnosima boje i forme. Odnosi su to kao i sva pojavnost koja nas okružuje u osjetilnom i materijalnom svijetu, vanjskom i unutarnjem, osobnom i javnom.
NMMU: Koliko se boje na vašim slikama razlikuju od onih koje birate za odijevanje ili uređenje interijera?
Nina Atević Murtić : Ono što se događa na platnu nisam nikada povezivala s estetikom dizajna ili odijevanja niti unutar nekog stila. To nije gama koja me okružuje. To su boje koje nastaju direktno na platnu višeslojnim nanosima i traženjima.
NMMU: Osjećate li boje u glazbi? Koja bi glazba najbolje dočarala vaše slikarstvo?
Nina Atević Murtić: Glazba koja me opušta je ona koja se desi u pravom trenutku, koja se doživi potpuno i na pravi način. Moram priznati da volim klasičnu glazbu a tu je čitav spektar tema i izvedbi. Volim slušati muziku koja se najmanje čuje a najviše osjeća. Tu je John Cage bio majstor. Kandinsky je proučavao odnos muzike i boje i pokušavao to uhvatiti na platnu. Ja se nisam time bavila, ali svakako postoje trenuci kada se glazba prepoznaje i ulazi duboko u nju. Sinestezija je neurološki fenomen povezivanja osjetila, zbog čega neki ljudi vide zvukove mogu okusiti riječi, ili imaju boje za određene brojeve, slova, tonove… Tako se i zvukovi doživljavaju u bojama. Svaka harmonija ima drugu boju, kao i svaki instrument. Poznati su slučajevi kompozitora sa sinestezijom.
NMMU: Kakva vas glazba opušta, a koja iritira?
Nina Atević Murtić: Glazba koja opušta ovisi o mom raspoloženju, a ne bih znala navesti koja me iritira jer to izbjegavam.
NMMU: Po čemu pamtite Heruc, u kojem ste uz Gorana Lelasa radili kao umjetnička direktorica?
Nina Atević Murtić: Suradnju sa Goranom Lelasom izuzetno lijepo pamtim pa tako i taj period kada smo surađivali u Herucu. On je bio naročita osoba neizmjerno talentiran i maštovit. Sve što smo radili bilo je lako i zabavno. Lijepo smo se nadopunjavali kao kreativci i kao osobe. Crtali bismo zajedno i osmišljavali kolekcije igrali se i izmjenjivali ideje. Njegov je potez bio razigran, a ja sam to kasnije pretvarala u realnost i sve te divne crteže oblikovala u stvarnom svijetu i prilagođavala ih zadatku i mogućnostima.
NMMU: Sudjelovali ste u kostimografskim projektima. Koji vam je bio najizazovniji i zbog čega? Kojeg kostimografa posebno cijenite?
Nina Atević Murtić: Suradnja na kostimografskim projektima su bili naši kreativni i umjetnički momenti. Nisam bila dio operative. Puno smo vremena provodili zajedno i zamišljali kako maštu pretvoriti u stvarnost. Njegova je imaginacija i zaigranost bila neiscrpna. Tu su bile predstave Paula Magellija, Saše Broz, Vanje Matujec, a posebno velika i teško savladiva „Aida“ Krešimira Dolenčića u koprodukciji Shangajske opere i opere iz New Jerseya. Goranova bajka za djecu i odrasle a kasnije i predstava Somewhere City bila je neiscrpna tema i divna izmjena znatiželje, veselja i kreativnosti.
NMMU: Koji vam je najdraži rad Ede Murtića?
Nina Atević Murtić: Najdraži rad Ede Murtića mi je onaj koji mi visi na zidu. Volim njegove crteže perom u kojima je ispoljavao lakoću i virtuoznost ruke često pjevušeći i zezajući se. Bilo je ga je lijepo gledati dok radi i uživa. Različiti su opusi na kojima se je zaustavljao i zaista je teško reći u mnoštvu fantastičnih slika koja mi je najdraža. Mogla bih reći da najdražih ima puno.
NMMU: Razgovarate li često o umjetnosti sa svekrvom, slikaricom Gorankom Vrus Murtić ?
Nina Atević Murtić: Sa Gorankom vrlo često razgovaram o umjetnosti. Ona vrlo intenzivno osjeća kada ju nešto provocira ili uznemiri na bilo koji način. Teme su raznolike, ne mora biti samo umjetnost, ali vrlo često završi na tome. Živjela je život kroz umjetnost svoju i suprugovu i bila prisutna u vremenu nekih drugih ideala i iskustva. Zapravo dijelimo jako puno toga.
NMMU: Ljetujete na Palmižani, rađaju li se vaše najbolje ideje tamo?
Nina Atević Murtić: Ne bih mogla reći da su moje likovne ideje vezane uz boravljenje na Palmižani, ali je jako formativno utjecalo na mene. Tamo sam spoznala i živjela apsolutnu slobodu osjećanja ljepote u bilo kojem smislu. Odrastala sam provodeći ljeta u okruženju bez struje i vode u arboretumu neopisive ljepote. Okruženje i atmosferu stvarala je Dagmar Meneghello. Okupljala je uz sebe divne ljude a posebno umjetnike. Nevjerojatna je strast i ljubav koju je ulagala u umjetnost i u odnose s umjetnicima. Danas posjeduje nevjerojatnu kolekciju umjetnina i uspomena.
NMMU: Postoji li još neki medij u kojem biste se voljeli izraziti?
Nina Atević Murtić: Naravno da postoji. Stalno kreiram i nešto zamišljam. Imam dosta konceptualnih ideja i zamišljenih radova ali to zahtijeva neku drugu organizaciju i pristup. Nezavršene i neizrečene zamisli su uvijek prisutne ali moja komunikacija u ateljeu s platnom ili nekom drugom dvodimenzionalnom formom mi je uvijek dostupna i najdraža. Skulptura je nešto o čemu ozbiljno razmišljam. Možda se spremam na veliki skok.
Razgovarala: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb