NMMU: Recite nam nešto o radovima koje predstavljate na izložbi u Galeriji Josip Račić?
Letricija Linardić: Predstavljen ciklus radova pod nazivom Prisutne čini deset fotografija, dimenzija 100 x 100 cm. Istražujući medij fotografije, posebno portretnu fotografiju, došla sam do viktorijanske fotografije „nevidljivih majki“ („hidden mothers“) gdje su fotografi prekrivali majke tkaninama ne bi li u miru mogli portretirali djecu. Nekad uobičajena praksa je danas bizarnost koju sam simbolički pretočila u suvremenu priču. Preuzela sam taj postupak portretnog fotografiranja, ali sam u njega učitala drugo simboličko značenje. Nakon koncipiranja rada, definiranja svih detalja i donošenja drugih umjetničkih odluka, npr. o tome koje ću tkanine koristiti, kako ću ih aranžirati, same fotografije sam realizirala u suradnji s kolegom fotografom Ivanom Vranjićem koji je svojim znanjima i vještinama savršeno odgovorio na koncept i moj postav, snimajući fotografije u studijskim uvjetima. Na fotografijama su portreti nevidljivih majki, koje su moje dugogodišnje bliske prijateljice ili kolegice s posla, one s kojima imam zajedničku povijest i dijelim sadašnje trenutke, i njihove djece. Bio mi je bitan osobni odnos u stvaranju rada.
NMMU: Koju poruku nosi naziv izložbe Prisutne?
Letricija Linardić: Isprva je rad nosio naziv Nevidljive ali nije bio odgovarajući za koncept. Kasnije kada su fotografije poprimile konačan oblik nastao je naziv Prisutne. Rad govori o fizičkoj i emocionalnoj prisutnosti majki u životima djece, čija su odricanja, ljubav, želje i emocije često nevidljive drugima. Samo obrisi tijela ispod tkanina ukazuju na njihovo postojanje.
Promatrajući povijesne fotografije nevidljivih majki prekrivenih tkaninom zanimljiva je njihova simbolička podudarnost s današnjim odnosom društva prema majkama i ženama, njihovom nevidljivom radu, njihovim potrebama i težnjama, često nevidljivim u društvu. Suvremeno društvo se koristi tjelesnom vidljivošću žena u medijima i na plakatima, ali one ostaju u funkciji puke scenografije – poput onih iz prošlog stoljeća prekrivenih tkaninom i stopljenih sa pozadinom.
Bizarnost u tretmanu ženskog tijela je svojstvena i povijesnom i suvremenom kontekstu u fotografiji.
S druge strane je vidljivost žena korisna prema potrebama. Kad je potrebno obaviti neku društvenu dužnost poput glasovanja ili brige za obitelj onda je žena prisutna, ali kad se to obavi, ponovo je njena društvena uloga nepotrebna i time nevidljiva.
NMMU: Važnu ulogu u radovima dali ste motivu bogatih i teških tkanina, predivnim brokatima koji se doimaju toliko stvarno. Jesu li oni samo atraktivna scenografija ili preuzimaju ulogu ravnopravnog protagonista na slici? Možda evociraju sjećanja na neka prošla razdoblja, mjesta, događaje.. tajne…?
Letricija Linardić: Bogatstvo tkanina i tekstura te intenzivan, snažan kolorit s dubokim kontrastima simbolički ukazuje na slojevitost i bogatstvo emocionalne povezanosti s djecom. Vođena željom da zamrznem trenutak, istaknem karakter djece, poput nekadašnjih portreta, posegnula sam u daleku prošlost te u flamanskom slikarstvu pronašla rješenje. Kad sam suradniku Ivanu približila ideju o snažnom koloritu i kontrastu te prigušenom izvoru svjetla, drugi dan je donio okvir s napetim bijelim platnom koji je bio naš „flamanski prozor“ kao izvor svjetla iza kojeg je bio reflektor. Sve fotografije su snimljene samo iz tog jednog izvora svjetla. Promatrajući fotografije s bogatim naborima tkanina, prigušenom svjetlu i bogatom koloritu djeluju poput „pravih“ oslikanih povijesnih portreta što im daje ikonografsku moć.
NMMU: Što vas je privuklo grafici?
Letricija Linardić: Na samom početku studiranja bila sam uvjerena da ću biti slikarica. To je jako kratko trajalo, jer sam ubrzo počela sanjati o kiparstvu. No do kraja sam se zaljubila u grafiku, u krhkost papira, u bogatstvo postupaka, posebnih tekstura i taktilnosti tijekom procesa izrade matrice. Imala sam vrlo neobičnog profesora, nemirna duha i neumoljivog grafičara Josipa Butkovića koji je svim studentima prenosio ljubav prema grafici i umjetnosti. Budući da i ja sada predajem grafiku, često se sjetim nekih njegovih riječi i to prenosim studentima te im govorim koliko je važno voljeti ono što radiš i biti dio toga od ideje, preko procesa nastajanja do konačnog umjetničkog rada.
NMMU: Kojim se temama kontinuirano bavite u svom radu?
Letricija Linardić: Izražavam se uglavnom u mediju grafike i istražujem njene pojavnosti. Osim klasične grafike, u svojem radu često koristim fotografiju, umjetničku instalaciju, umjetničku akciju, kolaborativne radove, izrađujem umjetničke knjige i sl. Bavim se temama koje se odnose na likovne probleme, uporabu suvremenih tehnologija u spoju sa tradicionalno determiniranoj umjetnosti, zatim kroz društveno angažirane radove propitujem društvene, moralne teme i sl.
Ne mogu reći da se isključivo bavim jednim problemom ili da sam pronašla jedan medij u kojem se izražavam. Kako volim učiti novo, volim istraživati a pritom nemam predrasuda prema tradicionalnoj ili suvremenoj tehnologiji, s obzirom na umjetničku ideju koju želim realizirati odlučujem u kojem bi mediju bila najbolje prikazana. I tada se upuštam u umjetnički izlet katkad s neizvjesnim završetkom i dopuštam promjenu iz koje učim do konačnog rezultata. Ponekad kao u ovom radu imam čistu i konkretnu sliku onoga što želim.
NMMU: Kakav je vaš odnos prema fotografiji?
Letricija Linardić: Volim fotografiju. Obožavam je. Ali ne svaku i ne sve. Privlači me fotografija u kojoj vidim ideju autora, neki neobičan pomak ili ljepotu zapisanog svjetla. U današnjem vremenu i besmislenoj količini fotografija te dodatnoj produkciji generiranoj putem umjetne inteligencije bit će zanimljivo vidjeti kako će se fotografija i uopće vizualna umjetnost izboriti za svoje mjesto i koja će joj biti uloga u društvu.
NMMU: Kako gledate na primjenu umjetne inteligencije u umjetnosti?
Letricija Linardić: Istovremeno je prihvaćam i odbijam. Obrazovana sam s čvrstim likovnim okvirom iz kojeg sam izrasla te onda počela stvarati svoje puteve u umjetnosti i istraživati različite medije, i promatram kako se danas kod mladih ljudi to promijenilo. Iz godine u godinu su generacije drugačije kao i njihov odnos prema komunikaciji, društvenoj ulozi umjetnosti, kao i razmišljanja o uporabi umjetne inteligencije. S jedne strane umjetna inteligencija može pomoći već izgrađenim umjetnicima kako bi istražili nove puteve. To isto ne bih mogla reći za one koji su mladi, koji još uvijek nemaju izgrađenu bazu znanja, vještina, iskustva u razvoju vlastitih ideja. Bojim se da će oslanjanjem na umjetnu inteligenciju potpuno izgubiti vlastiti identitet, prije nego što ga uopće stvore. Gubitkom vlastitog identiteta i samosvijesti nestaje i umjetnost koja je na tome sazdana. Vidjet ćemo što donosi bliska budućnost.
Vezano uz moja razmišljanja o uporabi tehnologije spomenula bih dvije osobe.
Umjetnik i profesor Marijan Vejvoda nas je osvještavao u mnogim društvenim odnosima pa i tehnologiji i njezinoj neinteligentnoj uporabi. Ukazivao je na to da se mi prilagođavamo tehnologiji umjesto obrnuto, upućivao nas je na kritički odnos spram kolektivizma i gubitka individualnosti, na posljedičnu centralizaciju te da na taj način stvaramo društvo koje vodi u tiraniju putem tehnologije.
Druga osoba čije stihove često citiram je glazbenik Antonije Pušić znan kao Rambo Amadeus koji je u suodnos stavio primitivizam i suvremenu tehnologiju što rezultira turbo folkom podcrtavajući neinteligentnu, nekritičku i nesavjesnu uporabu tehnologije u stvaranju kiča.
Ovaj ulomak sam provukla kroz umjetnu inteligenciju koja me gramatički korigirala, poboljšala moje jezične sposobnosti izražavanja i rekontekstualizirala moje misli te ponudila dodatna rješenja. Pitanje je pristanka. Ovaj puta nisam pristala.
NMMU: Čime ste se bavili u svom doktorskom radu?
Letricija Linardić: Grafikom😊. I edukacijom. Pored grafike se intenzivno bavim edukacijom u umjetnosti. U svojem doktoratu sam istraživala grafiku u osnovnoj školi, njene odgojne aspekte kroz psihomotorički, emocionalni, estetski i mentalni razvoj učenika. Budući da je likovna kultura u osnovnoj školi smanjena na jedan sat tjedno, a jedan je od rijetkih predmeta u kojem svaki učenik individualno realizira svoje ideje kroz različite postupke i tako se cjelovito razvija, grafika koja je tehnički složena disciplina u današnje se vrijeme često preskače radi nedostatka sati. Ideja doktorata je bila u konačnici napraviti smjernice s jednostavnijim, suvremenijim grafičkim postupcima kako bi nastavnici ponovo uveli grafiku u nastavu. Svaka likovna tehnika (crtačka, slikarska, kiparska) sa nekim umjetničkim zadatkom utječe na razvoj učenika. Grafika ima utjecaj na razvoj psihomotorike, apstraktnog mišljenja, predviđanja i organizacije postupaka kako bi nastao grafički list. Izostanak grafike iz obrazovanja kao i drugih složenih umjetničkih postupaka, u devastiranoj osnovnoškolskoj satnici doprinosi površnosti u radu i sve većoj manualnoj nespretnosti djece, nerazvijenoj finoj motorici, nemogućnosti razvoja vlastitih ideja… što naravno nije dobro. Prevelikim inzistiranjem za obrazovanjem za tržište rada, sve veći gubitak umjetničkog odgoja u školama, isto ne podržavam jer smatram da treba podržati svaku mladu osobu da prvenstveno razvija svoje talente, sposobnosti i znanja koja se kasnije manifestiraju kroz samosvjesne ljude s profesionalnim karijerama.
NMMU: Na koji način grafiku spajate s drugim medijima, umjetnicima u kolaborativnim radovima? Najveći izazov? Najznačajnija suradnja?
Letricija Linatdić: Grafika je svima poznata kao medij s puno pravila i tradicionalnih uzusa. Kada sam sve to naučila ubrzo sam se odmetnula i počela koristiti elemente grafičkih tehnika na drugačiji način, eksperimentirati postupcima, uključivati elemente industrijskog tiska u vlastiti rad, koristiti tekst u prijenosu ideje, obrnuti prikaz teksta, otiskivanje vlastitog tijela, uvođenje složene tehnologije te mentalnim upravljanjem strojevima ….često se u radovima poigravam umjetničkom grafikom, suprotstavljam tradicionalne suvremenim postupcima, tiskovinama i knjigama, uvodim i performans i umjetničku akciju koji su dio procesa nastanka matrice, a grafički list koji se predstavlja javnosti promatram kao dokument prethodno izvedenih postupaka / performansa / akcija. Svaki umjetnički projekt koji radim bez obzira u kojem mediju, izazov je u koji se upustim. No, nije moguće sve projekte izvoditi sam pa često surađujem s drugim umjetnicima od kojih istovremeno i učim. Ili surađujem sa zajednicom ili prijateljima. Često surađujem s prijateljicama i kolegicama grafičarkama Tanjom Dabo i Majom Rožman. Zajedno djelujemo kao Kolektiv 110-502 koji angažirano promovira umjetnost kroz izložbe, održavamo predavanja i organiziramo umjetnička hodanja sa zajednicom. Nakon takvih događaja koji traju par dana se osjećamo dobro radi obavljene društvene misije.
U radu Prisutne surađujem s prijateljicama i kolegicama i njihovom djecom. Specifičnost rada sa ne-umjetnicima je biti fleksibilan, prihvatiti sve osobnosti te pojasniti koncept sudjelovanja i sve umjetničke i osobne razloge. U ovom radu sam majkama rekla da ako to žele, donesu predmete kojima će atribuirati svoj identitet budući da će one same biti prekrivene i nevidljive. Bez da su znale jedna za drugu i bez da su vidjele fotografije prije kraja projekta, poklopilo se to da su neke povezale sebe i dijete s predmetom od svoje majke ili bake pa na fotografijama vidimo i povijesni aspekt obitelji i značenja u njihovom životu, mnogi su htjeli biti bosi što mogu očitati kao neku vrstu intime, neke su donijele glazbene albume, voljene knjige ili umjetničke predmete, one s malom djecom su donijele njihove igračke i to je njihov doprinos ovom projektu. Tek kad sam vidjela kako su djeca odjevena i koje su premete donijele na set, tada sam slagala kompoziciju s draperijama i bojama.
NMMU: Kako vidite ulogu umjetnosti u izgradnji "novog svijeta". U čemu je njezina moć…
Letricija Linardić: Kako već 27 godina radim sa studentima i predajem umjetnost, uočila sam da je nekima važna samospoznaja, nekima je umjetnost terapija, neki vole provocirati, kritizirati ispitivati i istraživati no svima je zajedničko stvaranje i kad to otkriju beskrajno u tome uživaju i sami sebe potaknu na dobru promjenu. To je sastavni dio i uloga umjetnosti. To je njena čarolija i moć. Smatram da bi se naše društvo moglo izliječiti i promijeniti primjenom umjetničkih metoda u obrazovanju i odgoju. S druge strane promatrajući događaje i ljude koji su isplivali iz mutne vode i sada plutaju nad nama kao šuplja drvca na površini vode, ne vidim tko, kako i kada će doći do promjene odnosno gdje nas nova tehnologija vodi u izgradnji novog (vrlog) svijeta.
Priredila i razgovarala: Lana Šetka, Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić (otvorenje i postav) Ivan Vranjić fotografije radova Letricije Linardić iz ciklusa Prisutne, 2024.