Otvorenje izložbe Koraljake Kovač Mjesečina / Moonlight održano je u četvrtak 27. rujna 2012, u 20,00 sati u Studiju Moderne galerije “Josip Račić", Zagreb, Margaretska 3.
Izložba se mogla razgledati do 14. listopoda. 2012.
Koraljka Kovač slikom utjelovljuje nepravilni krug – niz koncentričnih krugova koji centrifugalnim kretanjem vode do središta i obrnuto, centripetalnim do rubova prikaza, obruba i granica unutar, također, nepravilne četvorine. Krug je umjetničin simbol arhetipskih svojstava, mjera i izraz vlastita bića kojim obuhvaća, mjeri i oplemenjuje svijet i kozmos u neprekinutoj potrazi za osobnim središtem, jezgrom bivanja, postojanja. Krug je jedan od temeljnih ljudskih simbola; djeca prije faze diferencijacije prvo crtaju krug, Platon je krugom/kuglom označavao ljudsku dušu, zanimljiva je analogija između okruglosti čovjekove glave i zakrivljenosti svemira, Zemlja, Mjesec i Sunce su okrugli…, kao i jastvo: ravnovjesje emotivnog, intuitivnog, osjetilnog i razumskog.
Projiciranje neopipljivih, naslućenih snoviđenja o sebi i kozmičkom redu stvari ponajbolje se sublimira apstrahiranim simbolom koji osim vidljivog prikaza, ukazuje na nešto drugo: slojevitost vlastitosti koja se poput kore ljušti i otkriva u kružnoj točci, centru čovjeka i kozmosa, ali i ugođaja božanske svjetlosti poput emanacije aureole, svjetlosti Mjeseca, mjesečini. Prigušena mjesečeva svjetlost ujedno je i boja, a ultravioletna valna dužina vidljivog spektra pridaje prikazu nestvaran i nadstvaran ugođaj, dubinsku os kozmičkog. Nešto što je u određenim frekvencijama nevidljivo ljudskom oku, iza predmetnog, iza prirodnog, iza vidljivog, što umjetnica intuitivno naslućuje i simbolički prikazuje.
Put obasjan mjesečinom, prigušenim silama noći, komuniciranje sa svjetlošću zvijezda i Mjeseca, onostranim, a osjećajnim i osjetljivim u neodređenoj, a fascinirajućoj ljepoti 'onog nečeg'. 'Sama priroda, suprotstavljena umjetnoj naravi povijesti, djeluje mračno, bezoblično, tajanstveno: ne prepušta se jasnim i određenim oblicima, nego obuzima gledatelja veličanstvenim i uzvišenim vizijama. Stoga se Ljepota prirode ne opisuje nego se neposredno doživljava, neposredno spoznaje dok joj se prepuštamo. Budući da je noćna melankolija osjećaj koji najbolje izražava to uranjanje i prožimanje s prirodom, romantičan je i čovjek koji šeće noću te nemirno tumara na mjesečini.'
Željko Marciuš, kustos izložbe