Sliku “Telefon” (nazvanu tako jer veći dio njezine površine zauzima prikaz telefonske govornice) smatram, odnosno intimno je nazivam jednom od svojih “kiparskih” slika.
Nekome će se to učiniti paradoksalno znajući da su kiparstvo i slikarstvo različite discipline likovne ili vizualne umjetnosti. U vrijeme njezinog nastanka i u nizu radova tadašnjeg vremena, koje je bilo moje formativno razdoblje kao studentice slikarstva na ALU, slika je bila motivirana istraživanjem slikarske gramatike. Pod tim mislim na iluzionistički potencijal slikarstva, svladavanje oblika i modelacije koje sam tek otkrivala. Svoju fascinaciju realitetom i prostorom htjela sam prenijeti na slikarsku površinu. Taj je poriv bio toliko snažan da sam sliku željela proširiti i na stvarni prostor, tj. u područje gledatelja. Kao svaki početak i moja su sredstva bila reducirana na sive tonalitete i osnovnu, dosta tvrdu modelaciju. Zamišljala sam slike s trodimenzionalnim dodacima poput kožne rukavice koju sam našila na slikarsko platno produžujući ruku slikanoj figuri, ili pred sliku postavljen plošni oslikani lik koji je trebao sugerirati gledatelja/gledateljicu.
U slučaju ove slike htjela sam odrediti i vizuru gledatelja. Zbog toga sam na dno okvira pričvrstila konopac na čijem je kraju bila mala četvrtasta platforma s naslikanim stopalima, kao sugerirano mjesto s kojega bi gledatelj promatrao sliku. Na prvoj izložbi gdje je bila izložena, a radilo se o Zagrebačkom salonu 1973. godine, za ovu neslikarsku intervenciju nije bilo razumijevanja i kolut konopca s platformom uredno je smotan i na izložbi stavljen ispod slike. Zanemarivan sustavno na sljedećim izložbama, čini se da je konop sam otpao, a i ja sam odustala od njega. Ne sjećam se točno kada je potpuno nestao. U sljedećim sam slikama postupno napuštala “kiparska” pojačanja shvativši da ih iluzionizam može potpuno zamijeniti.
Samu sliku zamislila sam raditi na nešto manjem platnu koje sam imala na raspolaganju, i da slučajno kolega nije u zamjenu za moj manji ponudio veći format, od kojega je sam odustao, bila bi i naslikana na manjem.
A što se sadržaja tiče u tom sam se razdoblju počela baviti crno-bijelom fotografijom izvan studentskih vježbi. Jedan kraći period bila sam i članica Fotokluba Zagreb, gdje sam koristila laboratorij za razvijanje filmova i fotografija. Te vlastite snimljene fotografije spontano su počele zadobivati prošireni značaj i postajale materijal za slikanje. Trebam reći da tako i danas činim tražeći slikarske motive u svojoj okolini, s jedinom razlikom da su to sada fotografije u boji. U prvo vrijeme nastajale su u gradu i na mjestima kojima sam se kretala. Dakle, imale su biografski karakter i u potpunosti odgovarale prirodi onoga što sam smatrala slikarskim sadržajima i što me je poticalo na slikanje. Imale su i takozvanu treću dimenziju koja me je zaokupljala i sama donekle postala sadržaj mojega slikarstva. Na slikama koje sam poznavala s tadašnjih izložbi, a nije sve bio apstraktno, prevladavala je plošnost koju je donio modernizam. Ja sam ponajprije zbog sebe same osjetila potrebu za mijenjanjem. Predmeti su dobivali ime, prostor u kojemu se događao život također. Neke sam pojave više voljela i njihovo značenje je preoblikovano u slikarsku vrijednost. Za mene je to bila pokretačka novost.
Jedan takav doživljaj iz samoga života dogodio se kada sam u telefonskoj govornici u samom središtu Zagreba ugledala čovjeka sa psom. Možda mi se ta pojava, koja je inače sasvim normalna, u slučaju staklenog transparentnog kubusa (jednog skučenog kaveza) učinila naročito bizarnom. U prizoru sam odmah osjetila motiv za sliku. U tom času nisam imala fotoaparat i nisam mogla snimiti izvorni prizor, ali sam odlučila učiniti to naknadno. Zasebno sam fotografirala govornicu na istoj lokaciji, a psa za centralno mjesto tražila sam po gradskim livadama gdje su ih dovodili njihovi vlasnici. Tako mi je jedan lijepi Dalmatiner odmah zapeo za oko. Slika je nastala kao spoj ili kolaž zasebnih snimaka. Boje su reducirane na tonalitete crno- bijele fotografije. Da bih naglasila razliku između vanjskog i unutrašnjeg prostora naslikala sam eksterijer u crvenoj nijansi. Zadržala sam likove slučajnih prolaznika na ulici, dok je pas u govornici sam i ne pokazuje znakove traume nego zadovoljno maše repom. Postao je vrsta znaka i nije doslovno realističan. To se odnosi pogotovo na rep naslikan u nekoliko položaja kako bi se sugeriralo mahanje, odnosno dinamika. Važna pojedinost je ukošena kabina u odnosu na vertikalu platna čime se sugerira medij fotografije, bez želje da se govornica na slici shvati kao stvarnost. Nalijepljen na staklo kabine poput nekog malog išaranog oglasa moj je autoportret. Svoje sam autoportrete stavljala neko vrijeme na više slika poput potpisa. U to vrijeme značio mi je potvrdu osobnosti i izraz samosvijesti. Mogla bih reći da postoji još jedna podsvjesna osobitost ovog motiva, a to je vlastito poistovjećenje sa psom u govornici. Proizašlo je iz okolnosti da sam se za dogovore s prijateljima morala često služiti govornicama jer nisu svi u to vrijeme imali u kući telefonske aparate. Jedna vrsta prinude uz spoznaju uskraćenosti. Tražilo je koncentraciju i dovoljan broj sitnog novca, pažljivo biranje i druge pogodnosti. Uvjete nije bilo moguće detaljno predvidjeti, ali pas je bio znak te zavisnosti.
Inače mi je slika “Telefon” otvorila više novih mogućnosti i olakšala put u profesiju. Posljedice su bile dugoročne. Svidjela se profesoru Krsti Hegedušiću koji ju je vidio na Zagrebačkom salonu i koji me je zbog nje primio u svoju Majstorsku radionicu. Izlagala sam je u više gradova, svidjela se i jednom francuskom likovnom kritičaru koji je tih godina bio gost Zagreba.
Nakon kušnje kroz koje je morala proći u prvih deset godina, do kada nisam mogla znati hoće li “preživjeti” estetske izazove, dogodilo se da me slika iznenadila svojom svježinom. Početničke greške nadjačali su forma i sadržaj. Otkupljena je za Modernu galeriju 1987. godine, petnaest godina od svog nastanka.
Jadranka Fatur, ožujak 2023.
Reprodukcije:
Jadranka Fatur
“Telefon”, 1972. – 1973.
ulje na platnu
170 x 135 cm
MG-4468
Foto Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Skice Jadranke Fatur za sliku “Telefon” iz 1972. – 1973. / Zahvalnošću umjetnice / © Jadranka Fatur