Jelena Veszely Szilvássy
(1917. - 2020.)
Oplakivanje, 40-tih godina 20. st.
patinirani gips
24 x 21 x 25 cm
MG-3162
Kiparica koja je diplomirala 1941. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Frane Kršinića razvila je iznimno plodonosnu međunarodnu karijeru, djelujući u Mađarskoj, ali s čvrstim stvaralačkim korijenima u Hrvatskoj. Njezin umjetnički opus odlikuje se izuzetnom svestranošću, stilskom dosljednošću i dubokom ljudskom emocijom, koja se u skulpturalnom jeziku pretače u univerzalne simbole boli, ljubavi i povezanosti.
Životni i stvaralački put ove umjetnice oblikovali su povijesni konteksti i osobne odluke. Godine 1943. seli s mužem, slikarom Pálom Szilvássyjem, u Nagybányu, gdje borave do kraja Drugog svjetskog rata. Umjetnički par potom kratko vrijeme djeluje u poslijeratnoj Jugoslaviji, a zatim se trajno nastanjuje u Budimpešti. Unatoč preseljenju, umjetnica ostaje vezana uz Hrvatsku, što potvrđuju i njezini rani nastupi na izložbama u Zagrebu 1946. i 1947. godine, kao i visoko hrvatsko odličje koje joj je 2018. dodijeljeno za doprinos razvoju i ugledu Republike Hrvatske.
Stvaralaštvo ove kiparice odlikuje se raznolikošću medija i tematskom usmjerenošću. Radi sitnu plastiku, javne spomenike, crteže, grafike i akvarele, koristeći različite materijale poput kamena, drva i metala. No, unatoč toj širini izražajnih sredstava, u njezinu radu postoji konstanta: ljudska figura. Njena kiparska figura nije ni strogo statična ni razigrano dinamična, nego u sebi nosi tenziju između te dvije suprotnosti. U blago izduženim stiliziranim pročišćenim formama žene, majke, djeteta ili para, oblikuje intimne suodnose koje prerastaju u arhetipske slike univerzalne emocije.
Posebno reprezentativan primjer takve simbolike prisutan je već u njezinu ranom prikazu oplakivanja. Fizionomija ženskoga lica s maramom, uzdignutom prema neodređenom prostoru iznad pogleda, poluotvorenim i napetim usnama, naglašenom bradom, zatvorenim očima i povijenim obrvama, strukturira vizualni registar emocionalne patnje, gubitka i unutarnje izdržljivosti. U tom kontekstu naturalistička modelacija ne funkcionira kao mimetička svrha, nego kao semantičko sredstvo artikulacije arhetipskog motiva žalovanja. Marama, kao kulturno kodiran znak ženskog identiteta i žalobne prakse, integrirana je u volumetrijsku strukturu glave te djeluje kao stabilizirajući kompozicijski element, dok ekspresivna modulacija lica destabilizira formalnu zatvorenost volumena i uvodi unutarnju, psihološki uvjetovanu dinamiku. Rezultat je skulptura u kojoj se afektivni sadržaj i plastička struktura međusobno prožimaju u koherentnu ikonografsku i formalnu cjelinu.
Svojim dugogodišnjim djelovanjem u Mađarskoj, gdje je od 1970. redovito izlagala u institucijama poput Instituta za kulturne odnose, Galerije Csók i Vigadóa u Budimpešti, te u gradovima diljem zemlje (Hatvan, Veszprém, Tihany i Balassagyarmat), umjetnica je značajno doprinijela vizualnoj kulturi tog prostora. Njene javne skulpture, trajno postavljene u urbanim sredinama Mađarske, komuniciraju s publikom svakodnevno, čineći njezin opus živim dijelom kolektivnog identiteta.
Zahvaljujući kontinuiranom stvaralaštvu, koje ne poznaje granice između privatnog i javnog, između nacionalnog i univerzalnog, između intime i kolektivne memorije, ova kiparica zaslužuje svoje mjesto u suvremenoj srednjoeuropskoj umjetnosti. Njezin život i rad predstavljaju primjer umjetničke predanosti i univerzalnosti likovnog jezika koji, i kada je osoban, govori svim ljudima.
Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb