Oznaka: 1999.

Matko Vekić, Most, 1999.

Matko Vekić
Most, 1999.
ulje/platno
195 x 200 cm
MG-6782

Matko Vekić (1970.) pripada među najafirmiranije i najangažiranije hrvatske slikare svoje generacije. U njegovu slikarstvu ispremiješane su modernistička stilizacija i kritika društva s postmodernom redukcijskom naracijom čiji znakovi uvijek upućuju na nešto drugo od vidljivog. Vekićev motiv opire se površnim amblemima i ornamentima koje, parafrazirajući A. Loosa, smatra zločinom. Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu u klasi Đ. Sedera (1995.). Od 2011. godine izvanredni je profesor na istoimenoj ustanovi. Konkretno/apstraktnim, predmetno/bespredmetnim, organsko/anorganskim polaritetima svaki Vekićev ciklus promišljeni je slikarski manifest, umjetnički svjetonazor, vizualni program znakova koji upućuju na suvremeno žarište (Životinjski krug – Zodijak, 2005.; Simbol, ornament, znak i zločin, 2009.; Okrutnost kruga, 2010.; Orijenta(liza)cija, 2016.). Autorova rana urbana ikonografija sazdana od betonsko-metalnih prometnih petlji, mostova, nadvožnjaka karakterizira suvremeno urbano tkivo grada kao mjesto blokirajuće distopije. Slika Most (1999.) iskazuje hladan, analitičan, distanciran pogled umjetnika. Polaritetima – intenzivnom vizurom neba i omalenom organskom arabeskom godova drveta – autor bezličnoj predmetnosti kontrastira posredni „trag prirode“. U preko 20 godina slikarskog djelovanja ostvario je više od 40 samostalnih izložaba. Predstavljao je Hrvatsku 2006. i 2010. na Internacionalnom bijenalu u Kairu i 2009. na 53. bijenalu u Veneciji.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Duje Jurić, Bez naziva, 1999.

Duje Jurić
Bez naziva, 1999.
ulje/platno
150 x 150 cm
MG-6732

Duje Jurić (1956.) respektabilni je inovator geometrijske apstrakcije koji je stasao unutar nove geometrije 80-ih. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1981. (V. J. Jordan), a od 1982. do 1985. suradnik je Majstorske radionice LJ. Ivančića i N. Reisera. Krajem 80-ih surađivao je i s J. Kniferom pri realizaciji nekih njegovih murala. Ispočetka preobražava avangardističko nasljeđe ruske avangarde, konstruktivizma, Bauhausa, neoplasticizma De Stijla, Novih tendencija i Fluxusa iz kojih je stvorio svojstven neoplastički rukopis tvrdeći: „Uvijek se nešto na nešto s razlogom nadovezuje“. Prvotno koristi neutralne akromatske boje (crno, bijelo, sivo), a potom kolorit proširuje na obojenu gamu (Bez Naziva, 1995.). Potka Jurićeve slike uzorak je koji se rasprostire od vertikalne oblice preko pasivnijih horizontala. Potom stvara meandričnu te matricu rombova (počast J Kniferu i K. Maljeviču), a u drugim geometrijskim varijacijama generira još gušće umreženi geometrijski koloplet. Takav akromatski labirint sastavljen od metalne vertikalne oblice i pravokutnih geometrijskih prepleta predstavlja slika Bez naziva iz 1999. Kasnije razrađuje pojam slike konceptualnim verbalno-vizualnim varijantama realiziranim u objektima (Slike – knjige, 2000.), kao i slikarsko-ambijentalnim i svjetlosno-ambijentalnim instalacijama (Memo chip 2010., Mreža oprostorene slike, 2020. – 2021.). Potonjim proširuje predodžbu slike stremeći prema totalnoj geometriji usporednoj sveopćem digitalno-informacijskom dobu. Sudjelovao je na mnogobrojnim samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je višestruko nagrađivan za svoj rad.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: © iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content