Oznaka: 1958.

Frano Šimunović, Međe u kamenjaru II, 1958.

Frano Šimunović
Međe u kamenjaru II, 1958.
ulje na platnu
67,5 x 131,5 cm
MG-2298

Frano Šimunović (1908. – 1995.) slikarski je klasik prijeratne moderne i gestualna slikarstva visoke moderne. Sin je književnika Dinka Šimunovića (1873. – 1933.). U ranijoj fazi (1932. – 1946.) izrazito je socijalno-kritički osviješten (Gostionica Sloboda, 1936.; Cirkus 1941.). Studirao je na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu do 1934. (Lj. Babić, J. Kljaković). Polovicom 30-ih usavršava se u Madridu kopirajući i F. Goyu i D. Velasqueza. Lutajući po madridskim predgrađima crtanjem produbljuje socijalno-ekspresivne afinitete. Crta prizore iz periferije velegrada, bogalje i prosjake – najniže na društvenoj ljestvici – naglašavajući grubu ironiju, dramatičnost i grotesku života. Na prvoj samostalnoj izložbi u Zagrebu 1935. izlaže radove iz Španjolske. Slika i vedute zagrebačke periferije i pejzaže Zagore intenzivnih boja pod utjecajem Van Gogha. Za vrijeme rata crta i slika zbjegove i logore, ali također Goyom nadahnuta uprizorenja cirkusa. Nakon rata stvara mitski i surovi pejzaž Dalmatinske zagore; kamene ograde, međe, gomile iskazane u polaritetu između tamne, zemljane palete i bijelih prožetosti i isijavanja. To postaje njegova trajna preokupacija. Na slici Međe u kamenjaru II (1958.) potenciran je zemni krajolik omeđen kamenim razdjelnicima koji balansira između realnog trodimenzionalnoga motiva i njegova preobraženja u tlorisni likovni dvodimenzionalni prikaz. Materičnost i organička ekspresivnost izviru iz slikovnog sublimata. Već ovim ranim djelom Šimunović anticipira projekcije koje će se gotovo potpuno osloboditi od opisnog (Napuštanje tame, 1977.), i svjetlosnim raspršivanjem preobraziti u kozmički pejzaž, blizak gestualnoj i organičkoj apstrakciji. Bavio se i ilustracijom (Grimmove bajke i pripovijetke D. Šimunovića). Dio svoga i opusa supruge Ksenije Kantoci darovao je 1992. Modernoj galeriji. Od 1963. član je HAZU-a, a Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo dobio je 1972.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ljubo Ivančić, Autoportret (sa stalkom), 1958.

Ljubo Ivančić
(1925. - 2003.)
Autoportret (sa stalkom), 1958.
ulje/platno
68 x 53,5 cm
MG-2363

Ljubo Ivančić (1925. – 2003.) klasik je hrvatske ekspresivne materične figuracije i apstrakcije na razmeđu egzistencijalnog slikarstva i enformela. Tematska konstanta njegova opusa je (auto)portret. Ivančićevo slikarstvo prožeto je tragičnošću, apsurdom i groteskom života. Formativne poticaje crpi iz materijom i ugođajem prožetih hrvatskih mediteransko-modernističkih uzora (E. Vidović, M. Tartaglia, J. Plančić, I. Job), a težinu bivanja prožimanjem tradicije i moderne (Rembrandt, F. Goya, G. Rouault, F. Bacon). Autorov akromatski i kromatski registar boja provučen je kroz zasićeni, materično-mrki filtar koji će se 70-ih prosvijetliti i koloristički intenzivirati sve do polovine 90-ih. Karakteristična je i Ivančićeva prikazivačka metoda neproporcionalne izduženosti i deformacije likova, aluzivnih obličja, ali i ugođaj evocirajućih prizora. Nakon sudioništva u NOB-u od 1942., diplomirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu 1949. (specijalka – Đ. Tiljak) na kojoj je predavao (1961. – 1979.) i vodio Majstorsku radionicu (1975. – 1984). Od 1991. bio je redoviti član HAZU. Autoportret sa stalkom (1958.) slikarskim atributima (kist, paleta, stalak, platno, linija) i načelom slike u slici odražava polarnosti između egzistencijalne gorčine bića i fizičke prisutnosti slikara.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vladimir Kristl, Varijacija, 1958.

Vladimir Kristl
Varijacija, 1958.
ulje na platnu
59,4 x 72,8 cm
MG- 2579

Vladimir Kristl (1921. ili 1923. – 2004.) bio je slikar, animator, filmski redatelj i scenarist, crtač, karikaturist, pjesnik, profesor i predavač. Ukratko, heterogena i polivalentna ličnost čiju djelatnost bilježimo od razdoblja postsocijalističke i visoke moderne do postmoderne. Njegovo djelovanje u vizualnim umjetnostima proteže se od slikarstva i crteža, preko karikatura i grafičkog dizajna do animiranog, eksperimentalnog i igranog filma. Intrigantan je i veliki umjetnik provokacije (I. Zidić), koji je stekao kultni status. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1949. Među osnivačima je i slikarima EXAT-a 51 (1951. – 1956.), te izlaže na njihovoj prvoj javnoj izložbi apstrakcije (Kristl, Picelj, Rašica, Srnec) u Društvu arhitekata Hrvatske 1953. Tada je, ranih 50-ih, geometrijski najortodoksniji i pripada pionirima hrvatske apstrakcije. Potkraj 50-ih približava se enformelističkoj materičnosti slike, a 1959. predstavlja se crnim i bijelim ciklusom pozitiva i negativa u kojem slika postaje monokromni ekran i gdje, primjerice, slika samo akromatskom bijelom. Slika Varijacije (1958.) ostvarena je asketskom akromatskom trodijelnosti i namjernom nesigurnošću izvedbe (J. Denegri). Nepravilnim rasterom ovo djelo anticipira i cikluse Varijanti i Varijabli iz ranih 60-ih u kojima koristi jeftine (ne)slikarske materijale (žicu, konac, papir, drvo). Autor je dvaju antologijskih filmova Zagrebačke škole crtanog filma: Šagrenska koža (1960.) i Don Kihot (1961.) gdje likove svodi na ideograme, a eksperimentira i s animacijom. Zbog pritisaka društva i neshvaćanja u okvirima Škole, odlazi u tadašnju Zapadnu Njemačku gdje postaje protagonist ključnih zbivanja njemačke kinematografije.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb