Emanuel Vidović
Stara crkva u Chioggi, 1907. –1908.
ulje na platnu
86,5 x 97,5 cm
MG-6734
U trokutu Venecija – Milano – Chioggia tijekom formativnih godina Emanuela Vidovića (1870.–1953.), svi pisci ističu presudnu ulogu Chioggie. Ovo pitoreskno ribarsko naselje u blizini Venecije poslužilo je kao mjesto sazrijevanja Vidovićeve umjetničke vizije. Ono je trajno obilježilo i slikarev privatni život budući je Vidović ondje upoznao suprugu, s kojom će od jeseni 1895. godine živjeti u Splitu. Chioggi i venecijanskim Biennalima, Vidović će se vraćati tijekom čitava svoga života.
Apstrahirani pejzaž kao slika 'stanja duše' prepoznajemo i na slici Stara crkva u Chioggi, 1907. – 1908. U kontekstu Vidovićeva slikarskog izraza bez susprezanja možemo govoriti o učinku Venecije i njezina ambijenta, sa svim mogućim, nebrojeno puta apostrofiranim konotacijama na glazbu, literaturu i Jamesa Abbota McNeilla Whistlera (1834. – 1903.) u kojima je ukorijenjeno njegovo metaforičko shvaćanje pejzaža. Općenita je značajka tradicije venecijanskog slikarstva „tendencija ka eleganciji fantastičnog“, gdje je, kako je to opisao Guido Perocco pišući još 1967. godine o venecijanskom slikarstvu devetnaestog stoljeća, već u zadnjim venecijanskim pejzažima Francesca Guardija (1712. – 1793.), osjetna „uronjenost u začaranu atmosferu, obavijenu smaragdnim zelenilima vode, golemim prostranstvima nebesa, prošaranih crvenim i azurnim tonovima“, a čak je i njezina karakteristično-specifična perspektiva „u irealnoj mjeri čovjeka prema predimenzioniranoj arhitekturi i prostoru, više slijed tijeka fantazije, negoli stvarnosti: sve je protočno i sanjarski intonirano […].“
Tekst : dr. sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb