Filippo Balugani Giacomo Gradenigo – mletački providur Dalmacije i Albanije (1773.–1776.), 1777.
Antonio Fabris Marco Polo, 1857.

Filippo Balugani
Giacomo Gradenigo – mletački providur Dalmacije i Albanije (1773.–1776.), 1777.
galv. otisak / kovanje (dvostrana medalja), pr. 6,65 cm
MG-2892-2402
Antonio Fabris
Marco Polo, 1857.
bronca / kovanje (dvostrana medalja), pr. 5,7 cm
MG-2892-849

Među umjetninama povezanim s Mlecima dvije su medalje s realističkim prikazima reljefnih portreta u profilu Giacoma Gradeniga – mletačkog providura Dalmacije i Albanije od 1773. do 1776., koju je 1777. godine izradio Filippo Balugani (1734. – 1780.) te Marca Pola iz 1857. godine koju je izradio Antonio Fabris (1792. – 1865.). Baluganijeva medalja venecijanskoga upravitelja Dalmacijom spada u red portreta dalmatinskih magistrata iz 17. i 18. stoljeća za koje je Ivan Mirnik naveo kako najčešće nemaju značajniju umjetničku vrijednost, već je ona prvenstveno povijesne i kulturno-povijesne naravi. Mahom su ih izrađivali skromniji zlatari i srebrnari kao dar domaćega plemstva providuru ili knezu na odlasku. Fabrisova medalja pak posvećena Venecijancu Marcu Polu (1254. – 1324.), arhetipu (mletačkog) istraživača, putopisca i trgovca, predstavlja osobu čija je životna priča amblematska gotovo kao i Venecija sâma. Mogli bismo reći da je životopis Marca Pola utjelovljenje pustolovnog, intelektualnog, umjetničkog, trgovačkog i osvajačkog duha obilja Serenissime. Obje medalje svjedoče o povijesnoj i tradicionalnoj povezanosti, koja je, mogli bismo reći, sudbinska, te o upućenosti dviju obala Jadrana – hrvatske i talijanske, jedne na drugu.

Tekst: dr. sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb

Vjekoslav Karas, Djevojčica s lutkom, 1857.

Vjekoslav Karas
(1821. – 1858.)
Djevojčica s lutkom, 1857.
ulje na platnu
118,5x92,5 cm
MG-75

Vjekoslav Karas (1821. - 1858.), slikar i skladatelj te jedan, uz Josipa Račića, od najpoznatijih mitskih hrvatskih umjetnika koji je zbog nerazumijevanja okoline život okončao tragično, samoubojstvom. Karasovo nesustavno slikarsko školovanje započinje skromnim podukama kod karlovačkih slikara amatera. Zahvaljujući pokroviteljima, 1838. odlazi na školovanje u Italiju, najprije u Firencu gdje ga zadarski slikar Franjo Salghetti Drioli (1811.-1877.) upućuje u tamošnje atelje, kopira u crkvama i javnim zbirkama te pohađa satove anatomije na Velikokneževskoj akademiji. Od 1841. do 1847. boravi u Rimu gdje se upoznaje s romantičarsko-religioznim slikarstvom Nazarenaca. Tu će se upoznati i s riječkim slikarom Ivanom Simonettijem (1817. - 1880.). Za povremenih boravaka u Zagrebu prihvaća Gajeve ilirske ideje. Zbog nepovoljne materijalne situacije, 1848. konačno se vraća u Hrvatsku. Stalna neimaština prisiljava ga da putuje po Hrvatskoj i Bosni te prihvaća ponuđene naruđbe. Od 1852. do smrti naizmjenično živi i radi u Karlovcu i Zagrebu. Karasov se slikarski opus stilski kreće između klasicizma, nazarenskog romantizma i bidermajerskog realizma i toliko je heterogen da bi svaka slika tražila svoju studiju zbog nedosljednosti stilema i kompozicije (Nikola Albaneže). Slika Djevojčica s lutkom datirana u 1857. godinu može se odčitavati kao slikareva usredotočenost na dražest modela, na naivnost kompozicijske sheme, ali ponajprije pokazuje slojevito poetsko i metaforičko kodiranje i portreta i mizanscene. (Margarita Sveštarov Šimat) Kao i većina Karasovih slika, ni ovaj portret nije signirao, nezadovoljan njegovom kvalitetom, kako je sam govorio »uvijek težim da budem bolji«.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.