NMMU: Koje radove predstavljate na izložbi Antipod koja se od 6. listopada do 1. studenoga održava u Galeriji Josip Račić?
Duje Jurić: Često pri slikanju makinalno obrišeš kist o odjeću u kojoj radiš. Nerijetko dobiješ nekakvu spontanu kompoziciju koja te zaintrigira za nastavak rada… Na odjeću sam intervenirao akrilom, uljenom bojom, kolažirao, često se radilo o kombiniranoj tehnici. I inače često interveniram na predmete iz svakodnevne upotrebe iz okruženja, re -kreiram već postojeće, ready-made objekte, ne samo odjeću.
Uvijek se nađe neki komad islužene odjeće koji više ne trebaš, ili ne nosiš, a prijatelji su mi, nakon što su vidjeli moje radove na tu temu samoinicijativno počeli donositi svoje viškove odjeće.
Neki su odjevni predmeti nastali zaista davno, mogao bih reći da na odjeću interveniram od početka svog slikarskog rada. Slično je bilo i s oslikavanjem kovčega, koji sam do sada više puta izlagao, a nalaze se i u nekim kolekcijama, FilipTradea primjerice. Za kofere sam se morao pomučiti, sakupljajući ih na buvljacima i sl.
Iskreno, nemam neki posebno emotivan odnos prema svojim radovima.
Možda bih ovdje ipak izdvojio Editinu vitrinu, iako ovdje nije riječ o odjevnom predmetu. Edita Schubert mi je za tijeka svoje bolesti poklonila staklenu vitrinu, naslijeđenu iz očeve stomatološke ordinacije. Bili smo prijatelji i ovaj je rad potaknut gubitkom prijateljice i sjajne umjetnice čije stvaralaštvo cijenim.
Tendencija protežnosti u prostor van ograničavajućeg formata „štafelajne slike“ izazivala me je oduvijek. Kreirao sam brojne ambijente i vjerojatno se tako pojavila ideja ili možda i potreba biti i osobno - eksponat. Spočetka je taj vid likovnog izražavanja vjerojatno bio eksperiment, istraživanje, moguće i okušavanje u jednom novom izričaju. Na otvorenju samostalne izložbe u galeriji Zvonimir, 1994. godine a potom na otvorenju izložbe Fluxus, Donacija Francesca Conza, 1999. u MSU-u, nosio sam odjeću koja je pratila temu izložbi. Kasnije su uslijedili performans Anything at All na Trokutovom projektu Crveno – crno sveučilište u baru Caffe As, 2000. godine i akcija, performans Hommage pužu, 2009.
Strana mi je pomisao o porukama koje moji projekti ili radovi sadržavaju ili šalju.
Receptor ili perceptor, korisnik ili promatrač umjetničkih radova, zapravo je nezaobilazna karika u lancu autorskog umjetničkog rada.
Referirao bih se na Marcela Duchampa o ulozi promatrača iz njegovog glasovitog predavanja „The Creative Act“ u Houstonu (1957.) gdje umjetnika definira kao „medijsko biće“ koje djeluje putem čiste intuicije i ne može u potpunosti procijeniti vlastitu tvorevinu. Umjesto toga, upravo promatrač provodi proces „estetske osmoze“ odnosno dešifrira djelo, dovodi ga u doticaj s vanjskim svijetom te naposjetku dovršava stvaralački čin.
NMMU: Kako gledate na odjeću?
Duje Jurić: Svoj bih odnos prema odjeći mogao definirati kao indiferentan, čak i kao „nužno zlo“. Odijevati se moram (!), to je društveno uspostavljani uzus, ali se odijevanju (finesama, modi... i inom vezanom uz odijevanje) prema mom osobnom mišljenju danas pridaje i previše pozornosti.
Odjeća? Odjevni predmeti kao „sirovina“ mojom intervencijom gube svoju izvornu (odjevnu) funkciju i postaju objekti na drugoj razini. Tek mi na toj ravni kao kreatoru postaju zanimljivi. Kako ih netko, promatrač (konzument tih radova) percipira i doživljava, smatram vrlo važnom karikom u lancu. Opet ću se pozvati na Duchampove riječi iz gore navedenog predavanja, u proširenoj interpretaciji Nicolasa Bourriauda*, s kojima se u potpunosti slažem. „...sam čin odabiranja predmeta dovoljan je za pokretanje umjetničkog procesa...“, „...'davanje nove ideje' nekome predmetu već je sama proizvodnja.“. Na tako nastalu proizvodnju Bourriaud gleda kao na „leksik jedne prakse“, posredni materijal iz kojeg se artikuliraju novi iskazi. Te iskaze u konačnici zapravo dobiva ili doživljava promatrač, korisnik umjetničkog djela. I zaključuje „...Postprodukcijski umjetnici kvalificirani su radnici tog prisvajanja kulture.“
S iskustvom kustosa -restauratora… ali i iz perspektive umjetnika i ekološki odgovornog člana društva kako gledate na brzu modu? Podupirete li recikliranje odjeće?
Sve bi se trebalo reciklirati, stoga dakako, i dapače, i odjeća. Tekstilna industrija iznimno je ozbiljan zagađivač. Gledam na to kao na prioritetnu obvezu zaista svih odgovornih stanovnika svijeta.
NMMU: Postoje li teme koje vas kontinuirano zaokupljaju tijekom vašeg četiri desetljeća stvaralaštva?
Duje Jurić: Generalno gledano oduvijek imam vrlo širok spektar interesa. Tema, koje me autorski povuku uvijek je bilo napretek...
NMMU: Jeste li u nekom od svojih performansa imali priliku nositi ženske cipele ili žensku odjeću? I gdje je po vama granica između muške i ženske mode?
Duje Jurić: Nikad se nisam kostimirao na način koji pitate, strana mi je ta ideja i pomisao. Ne razmišljam baš ni o modi, ta tema baš i ne ulazi u moj spektar interesa.
NMMU: Kako pamtite Julija Knifera s kojim ste surađivali na realizaciji njegovih murala u južnofrancuskom gradiću Séte (1889. i 1990., Villa Saint - Claire) te u Salzburgu, Ženevi i Dijonu?
Duje Jurić: Osobno mi je kao mladom umjetniku suradnja s Kniferom, velikim umjetnikom, bila zanimljiva, ugodna, plodonosna, donekle i izazovna. Fascinirala me Kniferova skromnost i predanost radu.
Izvodio sam njegove murale, meandre velikih dimenzija koje on, tada već vremešan, nije sam mogao realizirati. Nažalost je sudbina tih murala bila kratkog vijeka, mahom su bili slikani za izložbe i naknadno prebojani. Jedini koji je je preživio je zanimljivi, veliki zidni mural u knjižnici Sveučilišta u Dijonu (Campus Montmuzard, Dijon, Univerité de Bourgogne).
NMMU: Uz 95 samostalnih i više od 250 skupnih izložbi na kojima ste sudjelovali u zemlji i u inozemstvu, kako se sjećate svog prvog samostalnog izlaganja u inozemstvu, u Dijonu 1991.?
Duje Jurić: Izložba je bila u Galeriji Atheneum u Dijonu. Bilo je to šest radova većih formata, (akrilik na papiru) i zapravo se ne sjećam detalja oko te izložbe. Kao mladom umjetniku to mi je iskustvo, naravno bilo vrlo značajno. Kasnije sam na njihovu zamolbu Muzeju Consortium u Dijonu donirao radove s te izložbe. Nedavno su bili izlagani na izložbi I Walk the Line, u muzeju Consortium.
NMMU: Puno ste putovali i boravili po svijetu? Koji vas se grad ili mjesto najviše dojmilo i zašto?
Duje Jurić: Volim putovati i mnoge me svjetske destinacije svijeta intrigiraju i zovu...
NMMU: Što vas najviše ispunjava, a što energetski najviše troši? Kako se opuštate i najradije provodite slobodno vrijeme?
Duje Jurić: Energiju uglavnom trošim u kreativnom radu, ali volim i kuhati, i čitati, i meditirati...
Svijet se mijenja, klima, društvo također, nekadašnje vrijednosti nisu i današnje, tehnologija napreduje, što biste u tom smislu poručili mladim umjetnicima?
Mislim da je za svaki radni uspjeh bez obzira na djelokrug aktivnosti potrebno uložiti cijeloga sebe, bez kalkulacija. Sadašnja slika svijeta ne izgleda mi optimistično i teško je predvidjeti što će se u skoroj budućnosti dogoditi.
Moj apel mlađim naraštajima umjetnika, ukratko - biti otvoren eksperimentu, ustrajno raditi na istraživanju osobnih kreativnih potencijala, biti iskren i svoj, mnogo raditi, imati otvorene oči za sva likovna događanja kod kuće i u inozemstvu...
Možda nije savjet namijenjen sveopćem korištenju, ali je meni osobno navedeni životni moto bio nit vodilja i donekle sam zadovoljan kako funkcionira.
Priredila i razgovarala: Lana Šetka
* Bourriaud, N., Relacijska estetika Postprodukcija kultura kao scenarij: kako umjetnost programira suvremeni svijet, Zagreb : Muzej suvremene umjetnosti, 2013.