NMMU: Recite nešto o radovima koje predstavljate na izložbi u Galeriji Josip Račić: temi, tehnici, formatima, razdoblju u kojem su nastali, pripadaju li određenom ciklusu i odakle inspiracija za njih?
Dražen Eisenbeisser: U Galeriji Josip Račić predstavljam osam radova nastalih u između 2013. i 2024. Riječ je o crtežima velikog formata rađenih Conté sepia olovkom i jednom crtežu nacrtanom kredom na 200g/m2 Canson crtačem papiru koji prikazuju ruinirane gradske građevine, njihove prozore, ulaz, pogled na dvorište, a manji su dio ciklusa Tragovi vremena. Što se inspiracije tiče, čini mi se da su tu riječ izmislili filozofi. Kao i većina profesionalnih umjetnika izbjegavam tu riječ jer nisam znao na što se odnosi, ali prihvatio sam mišljenje jednog duhovnog učitelja koji je rekao da je inspiracija unutarnja i duboka, a motivacija vanjska. Inspiracija je za mene ono što je trajno i oduvijek prisutno, no teško za opisati. Motiv koji je iz nekog razloga privukao moju pažnju pomaže mi u tome da se izrazim, da pokušam prenijeti ono što osjećam. Filozofski sam opsjednut pojmom vremena, odnosno vječnosti, pa me podsvjesno privlače motivi koji na neki način govore o vremenu, uz što pronalazim i ljepotu u onome što propada.

NMMU: Vaši crteži toliko su minuciozno izvedeni da ih je na prvi pogled gotovo moguće zamijeniti s fotografijom. Kakav je vaš odnos prema fotografiji? Koristite li je kao predložak za svoje radove? I koliko vam je vremena potrebno za jedan tako zahtjevan crtež?
Dražen Eisenbeisser: Od tate sam za osamnaesti rođendan dobio prvi fotoaparat "Fed 3", rusku kopiju Leice, i otada se bavim fotografijom. Prije puno godina bio sam u nedoumici da li da se profesionalno bavim fotografijom ili slikarstvom. Odlučio sam se za slikarstvo, s tim da mi fotoaparat bude tehničko pomagalo. Tek prije desetak godina shvatio sam da se paralelno uz slikarstvo mogu baviti i fotografijom. Imao sam tri izložbe fotografija standardnih i latinoameričkih plesova, snimljenih uz dugačku ekspoziciju te dorađenih u Photoshopu. Uglavnom sam reducirao pozadinu.
Motive svojih crteža prvo snimim pa ih kasnije crtam ili puno rjeđe slikam. Najprije sam crtao ugljenom male formate, kakve sam izložio u Galeriji S. Nakon otprilike dvije godine slikanja apstrakcije uljem na platnu, s akademskim slikarima Romanom Baričevićem i Željkom Muckom počeo sam crtati smeđom kredom. Za razliku od ugljena smeđa kreda (sepia) je topla, ali i više teži preciznosti. Koristio sam Conte crayon, a nakon što se prestao proizvoditi počeo sam crtati Conté sepia olovkom, jer su po tonatitetu gotovo identične. Olovka je nešto tvrđa pa sam je iskoristio za jači rukopis. U mojem načinu rada karakterističan je upravo slikarski rukopis koji nije uobičajen u crtežu. Iako mi svi govore kako moji radovi izgledaju kao fotografije, ima i onih koji ne vjeruju da su moje slike crtane. Slikari i likovni kritičari, pak, odmah prepoznaju rukopis, odnosno nepravilnu mrežu linija, ublaženu gumicom. Gumica mi je jednako važna kao i kreda - rijetko mi služi za korekciju, već više da pomoću nje izvlačim sve nijanse. Više crtam gumicom nego kredom. Treško mi je odgovoriti koliko mi treba vremena za neki rad velikog formata, jer paralelno crtam više motiva. Kako nisam uvijek jednako raspložen, radim planski, i moram se natjerati da započnem crtati. U završnoj fazi slika me sama vuče te moram paziti da ne pretjeram. Kad je dovršim, nikad nisam u potpunosti zadovoljan jer se dvoumim oko atmosfere. Ako iz nekog razloga ponovim motiv, rad je svjetliji ili tamniji, mekši ili tvrđi. Svi mi govore kako su moje slike toliko prepoznatljive da ih ne bih trebao potpisivati. Na svojoj izložbi u Mall Galleries u Londonu razgovarao sam s mnogo engleskih slikara i nitko od njih nije vidio da netko crta na takav način.

MNMU: Kako biste opisali razvoj svoje crtačke vještine? Što pomislite kad vidite ono što ste nacrtali kao dijete? Jeste li se od najranijeg djetinjstva najradije izražavali crtajući? Je li vam likovni bio najdraži predmet? Uz koga ste učili crtati? Tko su vam bili uzori, koja su vas umjetnička djela impresionirala i bila vam nadahnuće…
Dražen Eisenbeisser: Rodio sam se kod kuće u Koprivnici, u ulici Matije Gupca 13. Moja mama skoro je umrla na porođaju. Inače, umrla je 2014. na moj rođendan. Ulica Matije Gupca paralelna je sa Starogradskom ulicom u kojoj je, također na broju 13, živio profesor Zlatko Kauzlarić Atač, iz kuće u kojoj sam živio gotovo su se mogli vidjeti vrt i dvorište Atačevih roditelja. U blizini je živio tatin stric, koji mi je bio poput djeda i s kojim sam često igrao šah. Jednom prilikom, mislim da sam imao 13 godina, pozvao me je u dnevnu sobu i ponudio me cigarom. Bio je običaj da sin kad postane punoljetan smije pušiti pred ocem. Stric je osjećao da mu se bliži kraj i na taj mi je način "dao" punoljetnost i simbolično se od mene oprostio. Djeda, koji je živio u Zemunu, nisam upoznao. Ubili su ga partizani samo zato jer je imao njemačko prezime. Tek prije koju godinu doznao sam da je bio zaljubljenik u slikarstvo i lokomotive. Kad je umro suprug moje sestrične, bratić mije pokazao na zidu mali uokvireni crtež koji je napravio naš djed. Crtež je vrlo kvalitetan i izrađen vrlo minuciozno. Otada sam postao sentimentalno vezan uz djeda iako ga nisam poznavao. To je nekako bila jedina rodbinska veza s umjetnošću. U djetinjstvu sam se radije bavio drugim stvarima. Odrastao sam u središtu Koprivnice, uz ostatke bedema iz srednjeg vijeka, gdje se posljednjih godina odražava Renesansni festival. U podnožju ostatka kanala bila je močvara puna trstike, šaša, žaba i zmija. Na obližnjem vatrogasnom tornju i na stupovima električne mreže bila su gnijezda roda koje su imale obilje hrane u toj močvari koju smo zvali Varoška bara (ili graba). S uzvisine - malog umjetnog brda koje smo zvali Bašta - zemljani tunel vodio je izvan grada. Na tom mjestu sam nožićem iz vrbe rezbario noževe, mačeve i lukove, dok smo strijele radili od trstike, stavljajući im na vrh komadić bazge. Kad sam krenuo u školu, nisam pokazivao interes za crtanje i u tome sam bio osrednji. Ali kad smo na početku sedmog razreda prema predlošku počeli slikati preparirane ptice, iznenadio sam se kako mi je to dobro išlo. Ljeti, pak, za vrijeme školskih praznika, s prijateljem čija je majka bila amaterska slikarica, crtao bih portrete poznatih kompozitora iz glazbene enciklopedije. Žao mi je da ništa od toga nije sačuvano. Teško mi je reći jesam li više volio likovni ili glazbeni odgoj. Na glazbenom smo puno slušali klasičnu glazbu koja mi je od tada postala toliko draga da za drugu nisam bio zainteresiran. Problem je jedino bio u tome što je za ocjenu trebalo pjevati, a moje glasnice su ispuštale samo ono što nisam htio. U mislima bih mogao reproducirati pjesmu, ali jadan nastavnik koji je morao slušati što sam otpjevao. S likovnim je bilo posve drugačije. U razredu je bio kolega koji je također dobro crtao. Ostali su bili daleko slabiji od nas. Nas dvojica smo crtali djevojkama iz razreda. Mislim da je desetak djevojaka kojima sam crtao imalo petice iz likovnog. Nastavnik je to skužio, razljutio se, zaprijetio nam, ali ipak smo prošli nekažnjeno. Mislim da sam u to vrijeme najviše volio umjetnost renesanse i baroka. Inače, i moja sestra je vrlo umjetnički nadarena. Bavi se keramikom, a njezin suprug je slikar i sa mnom je izlagao u Capital Art Gallery u Londonu.

NMMU: Što vas se toliko dojmilo u dokumentiranju građevina u različitim stanjima i fazama, njihovih arhitektonskih elemenata…? Gdje „gledaju“ prozori i kamo „vode“ vrata koje prikazujete na svojim crtežima - poput Ulaz na broj 5? „Pričaju li“ neku posebnu priču?
Dražen Eisenbeisser: Ljepotu obično doživljavamo kao prekrasnu mladu ženu ili cvijet. Međutim, ta ljepota jednog dana mora nestati. Ali i kao sklad ili harmonija oblika. U ruinama, iako ne svim, vidim taj sklad oblika. Slikarskim rječnikom, vidim kompoziciju koju samo treba prenijeti na papir. Smeđa kreda je zemljani pigment i tako zemljom slikam ili crtam ono što postaje zemlja. Mislim da se ono što propada ni jednom drugom tehnikom ne bi moglo bolje naslikati. Iako su ruine jedan od mojih najvažnijih motiva, ne volim kad nešto propada, ali nisam ni sentimentalno vezan uz to. Najčešće su to kuće u kojima duže vrijeme nitko ne živi. U posljednje vrijeme puno češće crtam vrbe kojima sjeku grane. U Podravini se one nazivaju vrbe opsekače. Snimim ih kad im otpadne lišće ili ih prekrije snijeg. Crtež Ulaz na broj 5 je ulaz u zgradu u kojoj sam dugo godina imao atelje, u stanu prijatelja koji živi u Rijeci i u kojem smo kao djeca crtali portrete iz glazbene enciklopedije. Sedam crteža prozora, od kojih će šest biti izloženo kao poliptih u Galeriji Josip Račić, sa zgrade su koja se trenutno restaurira. Crtež Preživljavanje je, pak, pogled iz dvorišta na tu istu zgradu koja se nalazi uz glavni gradski park u ulici Đure Estera. Prije Drugog svjetskog rata ta se ulica zvala Gospodska, a starijim Koprivničancima zgrada je poznata kao Palača Dolenec.

NMMU: Nazivi vaših crteža poput Valovi vremena, Težnja, U izolaciji, Preživljavanje, Pod snijegom kao da opisuju životna poglavlja ili “arhitekturu” osobe. Što označavaju slova uz seriju prozora, je li riječ o istim prozorima s vremenskim odmakom?
Draženn Eisenbeisser: Ne razmišljam o nazivima slika pa sam za izložbu u Londonu zamolio prijatelje, bračni par Gordanu i Miroslava Evačić, inače poznate etno glazbenike i dobitnike Porina, da mi pomognu. Gordana mi je dala nazive odmah na engleskom. Dosta mojih radova čeka naziv. S obzirom na to da su radovi realistični ili bolje rečeno, naturalistički, ne mogu koristiti naziv Bez naziva. Više sam zaokupljen vječnim trajanjem nego tragovima vremena ili našom prolaznosti, ali kako uhvatiti vječnost kad mi i prolaznost izmiče.
Na gornjem katu Palače Dolenec sedam je prozora koje sam snimio istovremeno, a crtao sam ih na način da se mogu spojiti. Poliptih se ne dobije ako prozore stavimo jedan do drugog jer se djelomično više ili manje preklapaju pa svaki prozor može stajati i zasebno. Pazio sam na kompoziciju svakog prozora zasebno.

NMMU: Kako ste doživjeli London, grad u kojem ste često izlagali? Koliko puta ste tamo izlagali i u kojem razdoblju? Što vam se u tom gradu posebno svidjelo? Kako ste doživjeli atmosferu, ljude koje ste upoznali, mjesta koja ste posjetili? Kako vam se svidjela njihova hrana, smisao za humor?
Dražen Eisenbeisser: Volim London. To je grad u kojem se najbolje osjećam, kao kod kuće, i uz koji me vežu brojne uspomene. U Londonu je živjela Marijana, šogorica moje sestre, koja je umrla prošle godine. Njezin suprug Teo bio je restaurator, a umro je deset godina ranije. Restaurirao je stare i radio kopije povijesnih okvira na koje bi stavljao pozlatu. Napravio je okvire za mnoge engleske galerije, a Marijana mi je pokazala jedan njegov rad u Nacionalnoj galeriji. Poklonio sam mu nekoliko svojih manjih crteža ugljenom. Za njih je napravio prikladan okvir na koji je stavio srebrne listiće. Raspitivao se kod poznatih galerista, ali rekao mi je da nisu bili zainteresirani za moje radove. Nakon nekoliko izložbi velikog formata koje su me ohrabrile, ponovno sam poželio izlagati u Londonu. Marijana mi je u tome pomogla i interes je pokazala Mall Galleries u najstrožem središtu Londona, koja se nalazi u istoimenoj, ceremonijalnoj ulici s crvenim asfaltom i vodi od Buckinghamske palače do Trafalgar Squarea, odnosno do slavoluka Admiraliteta (Admiralty Arch), gdje godišnje izložbe imaju sva britanska likovna udruženja. Nakon pola godine stigao je odgovor da je izložbena komisija impresionirana te da svoje radove mogu izložiti sukladno njihovim uvjetima. Kod Marijane sam stanovao i hranio se, a bila mi je i sponzor za većinu troškova vezanih uz izložbu. Uz to me je vodila u obilazak muzeja, galerija i londonskih znamenitosti. Kao i ja voljela je klasičnu glazbu pa smo odlazili na koncerte. Njena susjeda Angela svira rog u londonskoj filharmoniji tako da smo više puta dobili karte za koncerte u Barbicanu.
Sve smo obišli: Piccadilly Circus, Pall Mall, Oxford Street, Regent Street, Savoy ... Bio sam u Greenwichu, Croydonu, Bromleyu, Lewishamu, Elthamu, na sjeveru Londona, u našem veleposlanstvu na otvorenjima izložbi više puta, u brojnim parkovima... Kraj Anerleya se nalazi Crystal Palace Park s nekoliko jezera i parkom dinosaura u močvarnom okruženju, s betonskim dinosaurima u prirodnoj veličini i jednim od najvećih engleskih labirinata. Bilo je zabavno proći ga. Najljepša mi je bila plovidba Temzom. Prije dolaska u London htio sam fotkati mostove. Kasnije se ispostavilo da sam najviše puta bio uz njezinu južnu obalu, između Westminster Bridgea i Tower Bridgea. Tu se uz brojne druge sadržaje, nalaze i muzej Tate i Shakespeareov Globe teatar. U prekrasnom Kelsey parku u Bleckenhamu smo hranili vjeverice, a jedna mi je bez straha iz ruke uzela jezgru oraha,
Upoznao sam i Marijanine prijatelje te bivše Teove kolege - Toma koji restaurira stare okvire i Roberta, koji ih izrađuje od skupocjenih vrsta drva poput ružinog ili ebanovine. ali i od hrvatskog hrasta i kruške. Puno sam ih puta posjetio u radioni u jugozapadnom dijelu Londona. Robert mi je dao svoju adresu i rekao da sam nakon prodaje Marijanine kuće dobrodošao boraviti u njegovom domu. Umjetnička fotografkinja i voditeljica foto grupe Thirteen Gordana Johnson, rodom iz Dubrovnika, povezala me, pak, s povjesničarkom umjetnosti Florom Turner - Vučetić s Hvara, koja već 30 godina živi u Londonu gdje promovira hrvatsku kulturu, a bila je i na mojoj izložbi u Mall Galleriesu. Rekla mi je da je izložba uistinu odlična i da će o njoj pisati u Vijencu uz članak Monokromatsko slikarstvo u National Gallery. S Marijanom sam više puta bio kod njezinih prijateljica kod kojih sam kušao izvrsnu hranu, iako stvarno ne znam što sam jeo. Puno puta smo bili i na fish and chipsu između Anerleya i Bromleya.
U Capital Art Gallery sam izlagao oko pet godina. Svaki mjesec sam imao novu izložbu s drugim slikarima pa ih je bilo najmanje 54. A kako sam na svakoj izložio najmanje 15 radova, imaju karakter samostalnih izložbi.

NMMU: Kad biste se mogli vratiti u neko vrijeme vrijeme ili dobili priliku živjeti isti život ispočetka, što bi u njemu bilo drugačije?
Dražen Eisenbeisser: Možda ne bih upisao školu primijenjene umjetnost nego gimnaziju, jer imam potrebu za općim znanjem i kulturom, ali bih svakako upisao Akademiju. Iako mi je profesor Zlatko Kauzlarić Atač više puta rekao da mi akademija ne treba te da bi u tom slučaju sigurno slikao nešto drugo, a ne ovo što radim, želja za akademijom kod mene nikada nije prestala. Ako ništa drugo, nisam živio život studenta likovne akademije. Naravno da mi više ne treba, ali da sam je završio, život bi mi išao u sasvim drugom smjeru pa ne bih gubio vrijeme na nepotrebne stvari. Ali vjerujem u sudbinu pa mislim da se stvari koje su se dogodile u mom životu nisu slučajne. Životna sredina je utjecala na moj život i način razmišljanja, ali jedan dio osobnosti dobio sam rođenjem neovisno o životnim okolnostima.

NMMU: Možete li ponešto reći o razdoblju dok ste slikali uz akademske slikare Romana Baričevića i Željka Mucka?
Dražen Eisenbeisser: Slikali smo u sportskoj dvorani stare škole za djecu s posebnim potrebama koja je bila u prilično lošem stanju, ali to nam je davalo slobodu kakvu ne bismo imali u boljem prostoru. Tu je bilo i vrlo prometno. Svaki čas bi netko ulazio i izlazio. Mislim da od koprivničkih slikara jedino tamo nisam vidio Atača. Najčešće su dolazili, koliko se sjećam, Romanovi prijatelji. Vrlo često bi navratio povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Marijan Špoljar. Sjećam se da nas je Marijan jednom pozvao na pivu. Meni se nije išlo, a i izbjegavao sam alkohol. Kad su se vratili, Romano je u šali rekao nešto poput : “ Kad te kritičar zove na pivu ...“ (čini mi se da je mislio da je uobičajeno da slikari zovu kritičare ....). Iako su Mucko i Romano bili bliski prijatelji, vrlo su se razlikovali po stilu, načinu rada i pristupu, ali su jedan drugog uvijek hvalili i to na način da sam iz toga mogao nešto naučiti. Mucko je uredan, svaka boja na svojem mjestu, slikarski prostor očišćen… i nije bio veliki potrošač boje. Jednom mi je rekao da više ne bi trebao šparati, ali da mu je ta navika ostala s Akademije. Romano je, pak, s druge strane bio veliki potrošač. Boje je bilo posvuda i u okolnom prostoru. Jednom mi je pokazao slikati uzevši staklenku od kilogram boje (njegova boja) i u dva, tri poteza špahtlicom je istu stavio na platno. Dobro je izgledalo, ali takav luksuz si ja ne bih mogao dozvoliti. U tom razdoblju Mucko je radio na seriji Figure. Nakon toga bio mu je potreban mir za studiozne portrete te se povukao u atelje u obližnjoj kući u kojoj i živi. Romanu nikad nije bilo dovoljno slikarskog materijala pa je upotrebljavao i grafičke boje koje je dobio. S obzirom na to da imam osjetljiva pluća ubrzo sam morao odustati i vratiti se u atelje u Frankopansku. Kada sam bio samo s jednim od ova dva slikara davali su mi puno sugestija, iako mislim da sam prve dobio od Atača. Bez obzira od koga sam ih dobio, nijedna nije bila u suprotnosti s drugom. S Romanom sam se tada najviše družio pa je logično da sam od njega najviše učio. Romano mi je jednom prilikom rekao: „Ovo ti je akademija. Mi nismo učili od profesora već jedan od drugog. Tu je bila koncentracija talenata ...“. Nekoliko godina nakon što je škola srušena koprivničkim slikarima dodijeljen je prostor za ateljee u prostoru bivše vojarne danas „Kampus“. Mucko mi je ustupio svoj atelje na korištenje i tu slikam od 2012. godine. Kad smo počeli slikati u "Kampusu" Romano bi me nazvao prije nego što bi došao i dao mi zadatak: " Da li si u bazi... nakuriš, nakurim...“. Popili bismo po koji gemišt te radili svaki u svom prostoru. Kasnije bismo se opet družili. Nažalost, preminuo je vrlo brzo, na Badnjak 2013. Taj dan sam gotovo cijelo vrijeme bio kod njega. Kuhao je bakalar. Rekao mi je da probam je li kuhan. Odgovorio sam da mislim da je. „Kad ti kažeš da je, onda je kuhan. Prošlo mu je vrijeme kuhanja“. Taj dan je naslikao šest slika. Ja sam mu u šali rekao: „Nakon druge pive to mi bolje izgleda“, a on je spremno odgovorio: „Tako je i rađeno“. Nakon toga sam mu rekao: „Odi s tim van“, a on mi je odgovorio:, „Šta ti je, ja sam gotov“. Malo kasnije stavio mi je bakalar u posudicu. Tu večer sam s prijateljicom vježbao Prayer jogu. Neposredno prije početka vježbe, iako nikad prije nije dolazio k meni kad je netko već bio kod mene, došao je s juhicom: „Evo ti još malo juhice“. Kasnije je pustio glazbu maksimalno glasno, iako ni to nikad prije nije radio. Tu večer je umro. Drugi dan kad sam podgrijao balakar i počeo jesti nazvao me Mucko da mi kaže da je Romano preminuo. Sa suzama u očima sam nastavio jesti. Nakon tog tragičnog događaja, u jednom razdoblju, više se ne sjećam kojem, Mucko i ja smo često kod njega ili kod mene igrali šah.

NMMU: Kao i prijateljstvu sa svojim mentorom, akademskim slikarom i dugogodišnjim profesorom na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti Zlatkom Kauzlarićem Atačem?
Dražen Eisenbeisser: Profesora Zlatka Kauzlarića Atača upoznao sam nakon svoje prve izložbe. Bio je spreman odazvati se na poziv te je došao u moj atelje u Frankopanskoj ulici. "Ovo ti nije dobro. Ovo se tako ne radi, ovo je dobro, da li si znao …" a nakon što nisam ništa odgovorio rekao je: " Može se i po osjećaju." Analizirao je moje radove. Za jedan je rekao:"To je najbolje". Puno mi je govorio, a ja sam htio što više čuti. "Rekao sam ti previše" čuo sam od njega na kraju. Nisam imao taj osjećaj, ali nakon toga mi je bilo vrlo teško crtati te nisam mogao primijeniti sugestije. Nakon dužeg vremena stvari su sjele na svoje mjesto. Uvijek mi je izgledalo kao da mi čita misli jer mi je (kasnije) sugerirao da krenem u nešto što sam htio. Naravno, to sam prilagodio svojim osjećajima. Ubrzo sam shvatio da sve sugestije ne mogu ugurati u jednu sliku. U to vrijeme najviše sam crtao koprivničke vedute, na što me poticao, ali i sugerirao mi da bih trebao raditi podravske. Motiv vrba opsekača je možda najkarakterističniji za Podravinu, više od same rijeke Drave. Bilo mi je fascinantno slušati njegova filozofska razmišljanja, koja su me podsjećala na tekstove koje sam čitao i koja su bila slična mojem poznavanju joge i sličnih sistema. Nakon što je vidio moje Ruine, a posebno Vrbe, Atač mi je rekao da bi htio da to vidi zagrebačka publika. Na kraju je k meni doveo ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnsati, Branka Franceschija.
Bio sam više puta u Atačevom ateljeu. Jednostavno se volim s njim družiti. Nedavno je bio kod mene, poveo me na Ješkovo (Stari rukavac Drave), na međunarodnu keramičarsku koloniju u organizaciji Motacilla Alba, odnosno Dragutina Ciglara.

NMMU: Mislite li da je čovjek ikad prestar za snove, interese, želje, nadanja?
Dražen Eisenbeisser: Ja sam uvijek živio svoje snove. Nakon što sam krenuo u srednju školu počeo sam trenirati karate, koji je u ono vrijeme bio popularan. Imao sam puno sparinga s puno težim i jačim kolegama te puno spotskih borbi. Borilačke vještine do danas su ostale prisutne u mom životu, samo što sada umjesto karatea vježbam Taijiquan (Tai Chi) prvenstveno radi zdravlja. Nakon karatea sam se počeo interesirati za jogu i pročitao sam Indijsku filozofiju Sarvepalija Radakrišnana. Ništa nisam razumio, ali sam iz knjiga naučio osnovne asane (položaje tijela) i to vježbao. Neposredno prije Domovinskog rata počeo sam vježbati neke duhovne tehnike. Rat je to prekinuo. Aktivno sam se uključio i bio sam pripadnik samostalnog izviđačkog voda 117. brigade HV. Nakon rata sve intenzivnije vježbam razne vrste joga. Mislim da jedino nisam vježbao Laya jogu. Sada vježbam izvornu Kriya jogu koja mi uz Prayer jogu najviše odgovara. Vježba joge ne bi bila kompletna bez joge rada - Karma joge. To je ujedno i najvažnija joga za ljude koji žive svjetovnim životom, baš kao i Kriya joga, za koju imam kvalificiranog učitelja u Indiji koji dolazi u Hrvatsku i Sloveniju. Dobrog sam zdravlja i u dobroj kondiciji, i u siječnju planiram prvi put otići u Indiju. Moja Karma joga je slikarstvo. To je možda jedan od razloga zašto toliko puno crtam. Rekreativno se bavim streljaštvom. Ekipno sam bio prvak Hrvatske u veteranskoj kategoriji (tri člana ekipe) serijska zračna puška 2013. te malokalibarska puška 2021. (1. mjesto), 2013. (3. mjesto), 2020. (2. mjesto). Uz to plešem standardne i latinoameričke plesove. Srijedom navečer nas pet parova u mojem ateljeu plešemo i učimo nove plesne korake. Izložbu fotografija pod nazivom English Waltz otvorio sam plešući engleski valcer s kolegicom i prijateljicom Tajanom Crnek – Kučeković.
I kad sam se nakon završene elektrotehničke škole zaposlio u Elektri Koprivnica, gdje sam radio do umirovljenja, imao sam privilegiju raditi kako želim, jer mi je šef davao prvenstvo izbora za projektiranje, a ja sam birao teren koji mi je bio likovno zanimljiviji. Na primjer, odabrao sam prekodravsko selo Otočka koje je vrlo raštrkano te ucrtao kompletnu niskonaponsku mrežu na kartu, napravio studiju za interpolaciju nove trafostanice u postojeću mrežu te napravio projekt priključenog dalekovoda. Uz redovni posao bio sam i službeni fotograf: snimao sam otvorenja trafostanica i druga značajna događanja, fotografije za potrebe procjene štete nakon neke havarije, radničke sportske susrete Elektrijade, a Elektra Koprivnica objavila je dvije monografije u kojima sam spomenut kao autor fotografija. Čovjek, bez obzira na godine ali u skladu s njima, doista može postići sve što želi ako ima strast, volju, interes i viziju.

Razgovarala i priredila Lana Šetka
Reprodukcija: Portret Dražena Eisenbeissera. Foto Petra Travinić