NMMU: U Galeriji Josip Račić trenutno predstavljate odabrane radove nastale u razdoblju od 2009. do 2023.  Što ih povezuje, a po čemu se možda razlikuju?
Tomislav Ćurković: Radovi koji su trenutno postavljeni u Galeriji Josip Račić gotovo da mogu biti i slučajan odabir iz veće cjeline koja nastaje od 2001. do danas. Ono što povezuje tu cjelinu, pa tako i izložena djela nekoliko je stvari. Prva i najbanalnija, riječ je o slikama. Druga je jednako banalna no, ponekad zna promaknuti (nepažljivom oku) - svi su radovi pejsaži. Nisu slikani na način plain aira, već u ateljeu prema sjećanju na konkretne krajolike s raznih, meni bitnih putovanja. Dakle, slike nisu nastale neposrednim promatranjem krajolika, već neke od njih i godinama kasnije, kao pokušaj što vjernijeg promatranja i slikanja, nečega, nekada promatranog, (namjerno nisam napisao,“ prisjećanja“ jer mislim da ima razlike).
Način na koji razvijam većinu slika iz ovog ciklusa, vezan je uz jedan od onih rijetkih trenutaka koje svi ponekad doživimo. Mislim na one situacije kada nam je nešto čitavo vrijeme ,,ispred nosa,, „gleda u nas“ i mi gledamo u to, ...ali jednostavno ne vidimo. Vozeći se tako jednom prilikom vlakom, danima, tim ogromnim, monotonim, ravnim prostranstvom Indije, buljeći kroz tada još otvorene prozore vlaka, uspio sam, napokon, za stvarno, prvi put, vidjeti ono u što sam buljio nebrojeno puno puta prije. Ali, kao potpuno novo.
Vidio sam sliku, horizontom podijeljenu na dvije plohe. Horizont, odnosno, linija stalno je ostajala linija. Ispod nje ovisno o brzini vlaka, neprestano se događao i mijenjao sadržaj. Kuće bi postajale točkice raznih boja, ljudi su se spajali s livadama, kamioni sa stablima, gradovi u daljini dobivali su predivne forme.. Topli vjetar posvuda je nosio sfumato od prašine boje cigle, a cijela slika je kao vođena najgenijalnijim kazališnim majstorom rasvjete savršeno sinkronizirano prelazila iz tirkizno plave, preko blijedo roze pa sve do bogatoljubičaste te konačno crne.. naftno crne po kojoj su već padale sitne, srebrne i žućkaste točkice od upaljenih lampi i zvijezda..
To je bio trenutak koji mi je objasnio ono što sam pokušavao ali jako rijetko uspijevao naslikati, i to teškom mukom, gotovo posve slijep i nesvjestan što to tražim od slike da bude. Taj je trenutak meni „opravdao“ sve motive ili sadržaje koje sam slikao kao i samu formalnu stranu i konstrukciju same slike.
Nakon toga, bilo je puno lakše.Nikada lagano, ali puno lakše.
Najčešće krećem od crte odnosno horizonta koji je ,,nepromjenjiv“ i koji sliku dijeli na dva dijela, dva prostora koji potom bivaju ispunjeni svakolikim sadržajem, atmosferom, narativima i detaljima. To mi je zanimljiv proces i često se iznenadim, ne samo količinom i detaljima samih informacija, već i time što ih se ponekad, kad se sve potrefi i budem jako koncenriran, može prizvati... i one se odazovu.

NMMU: Osim likovnošću, bavite se i suvremenom glazbom?
Tomislav Ćurković: Da. Valjda... Teško mi je na to odgovoriti. Ne znam što je danas suvremena glazba? Možda trap? Ako je, onda se njome sigurno ne bavim. Ako suvremeno podrazumijeva sve što se danas snimi ili svira onda da. Pa čak i kad radim glazbu samo s klavirom ili pokušavam skladati u nekoj srednjovjekovnoj maniri.Ima ponešto muzike na mom youtube kanalu pod pseudonimom Tomazzo Gallina pa ako nekoga interesira.. Izdavačka kuća Slušaj najglasnije! gospodina Franjića stala je iza albuma s puno elektronike koji sam nazvao „Untitled“, a potpisao ga s Tom C. Turkey, jer sam ciljao na svjetsko tržište... Poprilično neuspješno ako ćemo brojati preglede ili lajkove. Međutim, samim albumom sam dosta zadovoljan i često ga slušam.

NMMU: Stvarate i scenografiju i kazališnu glazbu, što možete reći o suradnji s kazalištem? Kako je do nje došlo ?
Tomislav Ćurković: Upravo tako... Moj susret s kazalištem ima isključivo veze s jednom, a rekao bih i jedinom osobom s kojom je to bilo moguće. Senka Bulić do mene je došla preporukom Zlatka Wurtzberga, koji je tada između ostalog pratio mladu suvremenu likovnu scenu i o njoj pisao kritiku. Nakon što me Senka nazvala, našli smo se u Puli i popričali. Uopće nisam bio zainteresiran za kazalište niti za scenografiju. Glumci s perikama, kartonske kulise, prašina i dosada. To je bila moja slika kazališta. Nešto što je valjda trebalo nestati zajedno s Austro-Ugarskom. Senka mi je odgovorila kako nemam pojma o čemu pričam i povela me u Avignon gdje se svake godine održava festival najboljih kazališta svijeta. Suvišno je dodati da je bila u pravu. Gledali smo brdo predstava i projekata, jednu bolju od druge, bez prestanka i to po po čitave dane i noći. Nikada, ni prije, a ni poslije nisam osjetio ono što su iz mene izvukli Romeo Castellucci, ili Pippo Delbono. Neka druga, jednako kvalitetna imena, kao sto su Jan Fabre ili Matthew Barney, poznavao sam i ranije, ali samo kao kipare. Uglavnom, neočekivano sam se našao na poznatom teritoriju među ljudima koji su pričali jezikom kojim sam i ja pričao. A upravo je takav teatar Senka željela raditi i naša suradnja trajala je, mislim čak i više od dva desetljeća. Na tome sam joj beskrajno zahvalan. Premalo je prostora da ovdje opisujem jedno takvo fascinantno biće. Upoznati takvog umjetnika kao što je ona, radnika s toliko energije i koncentracije, s preciznim ciljem a prije svega kao čovjeka čelične kičme ... rijetko je to ikada majka rađala, a bojim se da više niti neće.

NMMU: Kako se sjećate vremena provedenog na stipendiji na umjetničkoj rezidenciji Cité Internationale des Arts u Parizu?
Tomislav Ćurković: Vrijeme provedeno u Parizu ostalo mi je u lijepom sjećanju iz razloga nevezanih za sam grad. Naravno, Pariz je predivan, a za slikara obavezan… Mora se, barem jednom.. Nešto kao slikarov Hadž. Naravno da sam sa zadovoljstvom i zahvalnošću hodočastio sva ona opća kao i ona manje opća mjesta svima nama poznata iz povijesti, naročito povijesti umjetnosti. Grad je to u kojem čovjek / turist, ako vrlo pažljivo sluša, i to s najboljim slušalicama koje se mogu zamisliti, uvijek može tiho čuti taj čudni zvuk koji je nastao kao posljedica ogromne nuklearne eksplozije ili kao ekvivalent Big Bangu u umjetnosti, a koji se desio s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. Ekplozije nakon koje se u umjetnosti, ili ajmo reći slikarstvu, skoro više ništa značajno nije dogodilo. Tako da je taj grad jedan veliki spomenik, ali i grob slikarstva pa ako si slikar, njime šećeš uz neki čudan spoj ushićenja, nostalgije, bijesa, ponosa i tuge. A u doživotno lijepom sjećanju Pariz mi je ostao iz drugog razloga. Tamo sam otišao nekih tri godine nakon akademije u Zagrebu i studiranja s ljudima vrlo sličnih interesa. S nekima od njih razvio sam jako bliska pa i doživotna prijateljstva. To najbolje opisuje trenutak u ateljeu dok sam s trećeg kata gledao na Seinu i Notre-Dame, primio sam poziv od dragog kolege s Akademije i bliskog prijatelja koji je usred zime kisnuo na nekom sivom zagrebačkom trgu, i koji se nije imao kuda skloniti niti gdje prenoćiti. Nije postojala niti jedna druga rečenica koju sam mogao izgovoriti osim: ,,Dolazi ovamo prvim autobusom!“ Nekim čudom, bez centa u džepu, taj se čovjek uspio došlepati do Pariza i dok je trajala stipendija živjeli smo zajedno u ateljeu. On se isti čas bacio na učenje francuskog jezika... I da skratim priču, ja sam se vratio u Hrvatsku, a on je ostao u Parizu i danas je taj čovjek cijenjeni redatelj, snima filmove, između ostalih i film o njegovom, sada već odavno prisnom prijatelju i filmskoj legendi Akiju Kaurismäkiju. Ujutro popije kavu pored Seine u društvu Jima Jarmusha i sličnih kreativaca s kojima surađuje, popodne otputuje u Japan na primjer, gdje drži predavanja studentima filma i "La vie est belle!". Htio sam zapravo reći, da osim što sam vanserijski slikar isto tako sam i dobar čovjek. 😊

NMMU: S obzirom na to da povremeno radite i grafički dizajn, jeste li ikada dizajnirali katalog za vlastitu izložbu, radili vizualni identitet?
Tomislav Ćurković: Nisam... mogao bih, ali imam prijatelje koji to rade puno bolje i s više strasti i znanja o toj struci.

NMMU: Koji biste film izdvojili kao najdraži? I na koji način filmove doživljava čovjek, koji se bavi snimanjem filmova…
Tomislav Ćurković: Ne mogu reći da se aktivno bavim snimanjem filmova. Na to gledam kao na neku crticu iz života koji je prošao. Kao mlad, imao sam potrebu putovati i vidjeti neke druge zemlje, neke druge načine na koje ljudi žive i razmišljaju. Sa svih tih putešestvija uspio sam napraviti tri filma. Ne mogu reći da su loše prošli. Isto kao i neki od videospotova.

NMMU: Kakav hobi ima umjetnik? S obzirom na to da je baviti se umjetnošću već najljepši posao na svijetu!
Tomislav Ćurković: Kako koji, ja sam na primjer igrao nogomet. Ovo na prvi pogled bezazleno pitanje zapravo je sve samo ne to i važno je da ga se postavlja. Može biti zapaljivo i čini mi se da brzo može izazvati požar, ovisno o tome tko ga, gdje i kome postavlja. Može podijeliti ljude na suprotne strane, za i protiv, crno i bijelo, bez želje i potrebe za nijansama.Već jako dugo, i za veliku većinu ljudi, baviti se umjetnošću ili imati hobi znači isto. Uvjereni su da je umjetnost neka vrsta odmora od pravoga posla. Tako je to kod nas bilo od kada pamtim a pogotovo danas. Lako je razumjeti zašto. Struka,obrazovanje i kompetencija odavno već nisu parametri niti među strukom samom. Bez obzira o kojoj struci je riječ... Ne treba dalje reći ništa. Izgleda da smo mi neka vrst kanarinca u rudniku... Prvi ćemo nestati a za nama bi, kako izgleda, mogli i svi ostali poslovi.

NMMU: Što po vama čini savršen trenutak?
Tomislav Ćurković: Upravo to: savršen trenutak. U prvom pitanju opisao sam jedan takav.

NMMU: Za vas bi idealan dan za stvaranje, bio uz kišu koja rominja ili nebo bez oblačka?
Tomislav Ćurković: Nisam siguran da mogu povezati vremenske uvjete i stvaranje. Dok god nije ekstremno hladno mislim da bih mogao i morao stvarati.

NMMU: Iz vašeg životopisa, čini se da se dosad niste izrazili jedino kroz literarno stvaralaštvo… dobro i kroz ples i glumu… Je li to nešto što tek dolazi?
Tomislav Ćurković: Apsolutno možda. Doduše, za ples mi je prekasno, predpostavljam. Eventualno sentiš. Što se tiče literarnog stvaralaštva, moj najbolji prijatelj Nenad Bunjac, osim što je bio vrhunski golman, bio je i literarni genij. Pored takvoga giganta, činilo mi se u najmanju ruku neukusno da se ja tu nešto trudim, iako me on sam na to poticao. Na žalost, preminuo je nedavno.
Gluma bi me sigurno privlačila kada bi imalo smisla da glumim ali da me nitko ne gleda. Nemam neku potrebu da me se gleda. Volim kada se gleda ono što napravim ali ne i mene. Kod glume je to dvoje teže razdvojiti. A i kamera me apsolutno ne voli. Ja sam kao i moje slike:puno bolje izgledam uživo,u svakom slučaju.

Priredila: Lana Šetka, NMMU, Zagreb
Foto: (1, 3) Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
(2) Tomislav Ćurković, Destiny, 2021., kombinirana tehnika, 80 x 43 cm / Hrvoje Franjić