NMMU: Na izložbi u Galeriji Josip Račić predstavljate portrete umjetnika. Koliko je portreta i tko je sve na njima?
Darko Bavoljak: Na izložbi su prikazane 22 fotografije i 23 umjetnika, jer se na jednoj fotografiji nalazi portret životnog i umjetničkog para Brede Beban i Hrvoja Horvatića. Na ostalim fotografijama prikazani su: Edita Schubert, Duje Jurić, Peruško Bogdanić, Edo Murtić, Goran Fruk, Đuro Seder, Ferdinand Kulmer, Ivan Kožarić, Milena Lah, Šime Perić, Miro Vuco, Željko Kipke, Ivan Lesiak, Zlatan Vrkljan, Slavomir Drinković, Lovro Artuković, Dalibor Martinis, Sanja Iveković, Ksenija Turčić, Tomislav Gotovac i Slavko Šohaj.

NMMU: U kojim situacijama su nastali ti radovi, je li vam se neka od njih posebno usjekla u pamćenje? Možda neka zanimljiva anegdota?
Darko Bavoljak: Dio fotografija predstavljenih u Galeriji Josip Račić bio je izložen 1992. na izložbi „Osamdesete u Hrvatskoj“ Zdenka Rusa u produkciji HDLU-a, no katalog tada nije izdan. Izložba održana na Zagrebačkom velesajmu bila je dobro posjećena, ali je s vremenom zaboravljena. Kako sam za nju fotografirao radove, dobio sam ideju da samoinicijativno, bez honorara, napravim portrete umjetnika. Tom sam prilikom snimio njih pedesetak, a kasnije i one koji nisu bili prisutni na izložbi. Tada sam još sam razvijao negative, dok je analogna fotografija bila u trendu i pristupačna. Danas su cijene materijala značajno porasle, a zbog komplicirane tehnike digitalna fotografija potpuno je zamijenila analognu. Negativi su ostali dobro sačuvani i pohranjeni pa je došlo vrijeme da taj materijal pokažem. Budući da sam u mirovini i imam više vremena, mogu se posvetiti svojoj arhivi.
Prije dvije godine u Slavonskom Brodu izložio sam portrete Branka Ružića, no digitalne fotografije većeg formata. Ove su analogne i predstavljaju donaciju NMMU-u, s namjerom da se koriste u budućim izložbama autora prikazanih na njima.
Tijekom godina stvorio sam fundus portreta s više od stotinu umjetnika. Družili smo se i bili ekipa u to vrijeme. Fotografije su nastajale spontano - ponekad bih nazvao Kožarića i rekao: „Doći ću te snimiti“, i onda bismo otišli na ručak ili večeru. Većini sam fotografirao radove za kataloge i monografije, a neki portreti nastajali su usput. Fotografija je trenutak koji se dogodi ili ne dogodi, i sada ga ne mogu ponoviti.
Odabrao sam ove umjetnike vodeći računa o prostoru Galerije, koji ne dopušta više od ovog broja fotografija. Strogu selekciju pomogli su mi napraviti Branko Franceschi, Željko Marciuš, Ivan Posavec i Žarko Vijatović. Ponekad je bilo teško odabrati jedan portret među nekoliko dobrih. Želja mi je bila te umjetnike iz kulture zaborava prebaciti u kulturu sjećanja. Za katalog su zaslužni Ana Zubić i Dragi Savićević.
Danas sportaši mogu birati pjesme i izvođače, dok umjetnici ostaju zaboravljeni. Smatram da ljudi koji su ključni za našu kulturu moraju biti zabilježeni, jer umjetnici ostavljaju trajne vrijednosti u memoriji društva.
S Tomom Gotovcem imao sam odnos Dr. Jekylla i Mr. Hydea. Voljeli smo se, ali i svađali. Bio sam s njim do zadnjeg trenutka, napravio dva filma o njemu. Posebno mi je drag 'Stupid Antonio presents'. Pripremali smo ga tri, četiri godine, a onda je Tom došao k meni u studio i snimili smo sve za tri sata. Bio je apsolutno pripremljen, koncentriran, nije bilo teško montirati taj materijal. Išao je sam po sebi. Koristio sam jednu inventivnu tehniku, snimao sam ga na Choma Key pozadini, on je bio izrezan, a iza kao nova pozadina, vrtila su se njegova tri autorska filma, „Kuda idemo, ne pitajte“ (1966.), „T“ (1969.) i „Glenn Miller I.“ (1977.) . To je trilogija o golotinji, majci i umjetnosti. On
priča zašto se skida, o svom odnosu s majkom i o umjetnosti, kako se formirao kao umjetnik. To je vrlo bitno da se shvati njegov odnos prema svijetu, umjetnosti. Divio se recimo Meštroviću, bio je jako vezan za Zdenac života kao dijete, promatrao je gole figure, tu je spoznavao odnos prema tijelu i to je kasnije primijenio u svojoj umjetnosti. Gotovčevu fotografiju na izložbi snimio sam 1993. za seriju koju je naručio Dario Marković, urednik časopisa Kinoteka. Htio je da snimim golog Toma za naslovnicu. Tom je došao k meni u studio, a dok sam otišao napraviti neke pripremne radnje, skinuo se gol. Veli: 'Čuj mišek, meni je jako neugodno skidati se pred tobom pa dok si ti otišao ja sam se skinuo'. I tako su nastale fotografije. Ovo je jedan od portreta iz te serije, dosad neobjavljen.
Ksenija Turčić i ja smo generacija, upoznali smo se krajem 80-ih dok je bila na Akademiji, a prijateljstvo traje do danas. Dosta sam snimao za njezine izložbe, a ovaj portret nastao je 1992.
S Mirom Vucom imao sam poseban odnos. Upoznali smo se 90-ih. Ante Rašić pozvao me da snimam katalog za Vucin spomenik Tinu Ujeviću koji je tada bio postavljen u Varšavskoj ulici. Tada smo se upoznali i kliknuli.
Žao mi je da ovdje nema portreta Branka Ružića, s kojim me isto vezao jedan poseban odnos. Kako sam ih već izložio u Slavonskom Brodu, nisam htio ponavljati stvari. S njim, Vucom i Kožarićem bio sam najintimniji. S Kožarićem sam putovao po Indiji. Otišli smo na dva tjedna, onako za svoj gušt. Sjećam se njegovog razgovora s jednim Indijcem. Koža priča na svom francuskom, koji vjerojatno niti Francuzi ne razumiju, a Indijac na indijskom. I tako njih dvojica razgovaraju pola sata. Nikad neću zaboraviti tu scenu. Nakon tog putovanja u Indiju imali smo zajedničku izložbu kod Marine Viculin u Kuli Lotrščak.
S Vrkljanom i Bogdanićem bio sam u ratu, u Umjetničkoj bojnoj. Imali smo tamo svakakve odnose, i prijateljske i manje prijateljske, svega je bilo.
Tu ima i onih ljudi koje sam vidio samo na snimanju i poslije više nikada.
Sa Šimom Perićem nisam imao nikakav odnos. Samo sam osjetio jednu veliku likovnost kada sam ga snimao. Povod je bio spomenuta izložba „Osamdesete u Hrvatskoj“ za koju sam snimao i grofa Kulmera. Snimio sam ga na Akademiji. Bio je vrlo komunikativan, drag, obrazovan.
Zanimljivo je bilo snimati Edu Murtića. Došao sam u njegov atelje na Zrinjevcu, bivši Bukovčev atelje, negdje oko 10 ujutro i ostao tamo do 13 sati. U ta četiri sata jednu veliku sliku od dva metra završio je od polovine do kraja, drugu takvu istu veličine naslikao je od nule do pola, napravio je desetak skica, obavio dvadesetak telefonskih razgovora, pet ljudi prošlo je kroz atelje. I još sam ga ja fotografirao. To je bila njegova svakodnevica. Na stolu je bio whiskey, pričalo se, davao je intervjue. Imao je vremena i za mene i za sve te ljude, a još je i slikao. Tada, 1990. bio je u punoj snazi. Jedna energija koja je prštala.
Prvi portret na ovoj izložbi koji sam snimio je onaj Edite Schubert za izložbu kod Becka početkom 90-e. Kasnije sam s njom surađivao. Dolazio sam k njoj na posao, na Institut za anatomiju, radila je između ostalog i na sekciji mrtvaca, na patologiji gdje je bila crtač.
Dalibor Martinis bio mi je profesor na Akademiji. Nakon fakulteta 1991. najavio sam se za snimanje u njegovoj kući u Savskoj cesti, tada je još bio u braku sa Sanjom Iveković. Snimio sam ih za izložbu Osamdesete. Tom prilikom upoznao sam Sanju.
Peruška Bogdanića snimio sam na njegovoj izložbu u Galeriji Forum 1990.
Među izloženim radovima Slavko Šohaj zadnji je umjetnik kojeg sam snimio 1995. Bilo je to u njegovom ateljeu u Križanićevoj. Sjećam se da sam snimao njegove radove i da mi je bio ostao još jedan snimak. Zamolio sam ga da snimim njegov portret. Okinuo sam fotku, a kako nisam imao više filma, otišao sam. Do nedavno nisam otvorio taj file. Iznenadio sam se kad sam ugledao portret.
Sa Željkom Kipkeom jedno vrijeme imao sam intenzivan i poslovni i prijateljski odnos, kasnije smo se razišli.
Artukovića sam snimio dok je još živio u Zagrebu…
Milena Lah bila je divna pojava, posebna. Uvijek drugačija. Drago mi je da sam uspio snimiti par njezinih portreta.
S Dujom Jurićem se družim, i danas smo prijatelji, snimam mu za izložbe.
Goran Fruk, umjetnik, danas zaboravljen. Tragično je poginuo 1993. dok je planinario na Sljemenu, nedugo nakon što sam ga snimio na izložbi u PM-u na Starčevićevu trgu. Drago mi je da je ovdje izložen kraj Sedera jer je bio njegov đak na Akademiji. Bio je vrlo avangardan, nije mogao prihvatiti pravila Akademije i tamo se s njima svima svađao. Ali Seder ga je jako volio. Poznat je inače po defenestracijama, umjetničkim akcijama 80-ih, na Cvjetnom trgu.
Sa Sederom sam isto imao intenzivan odnos. Počelo je tako da sam mu snimao monografiju koju su pisali Vlastimir Kusik i Zdenko Rus. Bio sam svakodnevno kod njega u ateljeu. Bio sam mlad, nosio sam reflektore na četvrti kat na Akademiju gdje mu je bio atelje. Snimio sam mu sve radove u to doba za tu monografiju. Čak smo planirali ići u Novu Bilu, gdje je radio slike za franjevački samostan na Plehanu. U zadnji je čas otkazao, no kasnije se tamo radi rata više nije moglo. Sve je srušeno tako da ti njegovi radovi nikada nisu ostali zabilježeni.
S Lesiakom sam također imao divan odnos. Jako je pazio na svoj izgled pa me molio nakon snimanja da mu donesem negative da ih pogleda. One gdje se sam sebi nije sviđao, izrezao bi i bacio. Ostavio mi je samo fotografije na kojima si je bio lijep.
Tu je dakako i Drinković, velik, jak i mekan u duši. On mi je čak za moju kuću crtao stepenice, bio je opsjednut graditeljstvom. Od ostataka kamena od njegovih spomenika popločio sam dvorište. Uvijek je želio pomoći.

NMMU: Na portretima koje predstavljate nema vaših kolega, fotografa među kojima su i neki od vaših najboljih prijatelja?
Darko Bavoljak: Nakon izložbe u Račiću planiram knjigu portreta umjetnika u kojoj bi trebalo biti zastupljeno preko stotinu umjetnika, uključujući kolege fotografe. Proširit ću vremenski period i obuhvatiti sve one koji zaslužuju biti zapamćeni i koji su ostavili trag u našoj kulturi.

NMMU: Vaša supruga je kustosica u čemu se vaše karijere susreću, a gdje se razilaze?
Darko Bavoljak: Radili smo skupa na nekoliko projekata, čak imamo i par zajedničkih tekstova u publikacijama. Ona mi je trajna podrška u životu, pa tako i na ovoj izložbi.

NMMU: U jednoj ste fazi zabilježili zatvaranje radnji i izloga u kojima se nekada odvijao život i tu transformacija u ništa... Zašto su vas impresionirali prazni izlozi?
Darko Bavoljak: U Praznim izlozima sam vidio život koji se tamo nekada odvijao i u tome sam osjetio likovnost koja simbolizira povijest tih prostora dok su radili i sada kada su zatvoreni. Svi izlozi su snimljeni u Zagrebu, a izložba u kustoskoj koncepciji Ive Prosoli, putovala je po više gradova.

NMMU: Po čemu pamtite svoje vrijeme u Poletu, Studentskom listu, Svijetu, Startu...?
Darko Bavoljak: Po načinu gledanja i viziji onoga što želim pokazati. Na mene su najviše utjecali Ivan Posavec i Mio Vesović. Važan je bio i moj studij na ADU, gdje su predavali Goran Trbuljak, Tonko Maroević, Radovan Ivančević, Ante Peterlić i Hrvoje Turković. Ondje sam savladao tehniku snimanja, povijest umjetnosti i teorijske osnove kompozicije i kadra.

NMMU: Krajem 2025. u Galeriji Lamparna u Labinu predstavili ste ciklus "Povratak" u kojem se referirate na pandemiju. Kako je na vas utjecala?
Darko Bavoljak: Taj ciklus u kustoskoj koncepciji Ive Prosoli prvotno je bio predstavljen u Koprivnici pa u Zagrebu u Galeriji na katu KIC-a, a zatim i u Labinu. Pandemiju sam prošao bez zdravstvenih tegoba, a doživio sam ju kao odmor od svakodnevice i priliku za projekte koje inače ne bih mogao realizirati. Uzeo sam kameru velikog formata i otišao na Medvednicu snimati prirodno propadanje stabala srušenih olujom, tražeći motive prirodne katastrofe na koje čovjek nije utjecao.

NMMU: Jedan od svojih ciklusa posvetili ste putovanju. Kako biste opisali putovanje kroz vlastiti život?
Darko Bavoljak: Fotografski ciklus „Putovanje“ (kustoska koncepcija Marine Viculin) bavi se estetikom trenutka te doživljajem prostora i vremena. Smisao života vidim u ostavljanju traga svog postojanja i u poboljšanju okoline u kojoj živim.

NMMU: Osjećate li se ponekad kao stranac u vlastitom vremenu?
Darko Bavoljak:Prilagodljiv sam i nastojim pratiti tehnologiju, zadržavajući estetske i etičke norme. Aktivno sudjelujem u javnosti kroz Udrugu Goli otok, radeći na suočavanju s prošlošću i zaštiti ljudskih prava.

NMMU: Mislite li da unatoč prenapučenosti živimo u De Chiricovim "praznim gradovima' ?
Darko Bavoljak: Svijet je danas pun ekstrema i samozadovoljnih političara kojima je jedini imperativ moć. O kulturi odlučuju birokratsko-statistički svjetonazori a kultura se promatra kao trošak, a ne kao stvaranje vrijednosti. U takvom okruženju suočavanje s prošlošću i kultura sjećanja ne donose političke bodove. Trenutačno prevladavaju povijesni revizionizam i kultura zaborava. Budućnost u takvim okolnostima ne donosi ništa dobro — na što sam se referirao još 1992. u svom fotografskom ciklusu „Budućnost“.

Razgovarala: Lana Šetka, Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Portret Darka Bavoljaka snimio je Mio Vesović 1994. kad su portretirali jedan drugoga. / Ljubaznošću Darka Bavoljaka
www.bavoljak.hr