Mirko Rački, Prijelaz preko Aheronta, 1907. – Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Mirko Rački
Prijelaz preko Aheronta, 1907.
ulje / platno, 141 x 230 cm
MG-843

Omiljena tema simbolističkog slikarstva bile su teme iz književnosti, osobito Dante. Uz Vlahu Bukovca koji slika prizore iz Danteova ciklusa, Mirko Rački (1879.–1982.) značajan je kao slikar kojemu je ova tema najizrazitije obilježila umjetnički opus. Rački se Danteom počeo baviti na prijedlog Izidora Kršnjavoga, koji je upravo u to vrijeme preveo Božanstvenu komediju. Izradio je seriju ilustracija za Danteovo djelo koje su objavljene u hrvatskoj verziji knjige, kao i nekoliko njihovih velikih slikarskih adaptacija. Poznato nam je da je skicu za sliku Grad Dis, 1906. Rački izradio za boravka u Veneciji. Ovim ciklusom Rački se bavio gotovo cijeli svoj život, a crteži, gvaševi i akvareli za prijevod Božanstvene komedije Izidora Kršnjavoga rađeni tijekom razdoblja 1904–07. godine, otkupljeni su 1911. na izložbi u Italiji i danas se nalaze u Kabinetu grafike u Firenci.

Na velikom, horizontalnom formatu krepuskularnim načinom, tamnom gamom boja s akcentima narančasto-crvene prikazana scena iz Danteova Pakla. Donje dvije trećine slike prekriva tamna, gotovo crna sjena kroz koju se naziru oblici pogrbljenih tijela u patnji. U lijevom gornjem kutu slike narančasto-crvenim akcentima osvijetljena grupa aktova u pozama patničkog grča u visini do pasa. Uz desni rub slike smještene figure Dantea u crvenom odijelu i Virgilija u bijelom. U desnom gornjem kutu prikaz demonskog čuvara s mačem. Rijeku Aheront, koja u grčkoj mitologiji predstavlja jednu od pet podzemnih rijeka u Hadu 'kojom teku tuga i tjeskoba' i preko koje starac Haron prevozi duše pokojnika, u svom Paklu Dante rabi u funkciji granica pakla u takozvanom predpaklu. Prikazujući danteskne motive u tehnici ulja, ciklusu koje predstavlja i slika Prijelaz preko Aheronta iz 1907. godine, Rački rabi posredovanu i modificiranu inačice pijemonteško-lombardskog divizionizma, lišenog naglašenog kromatizma nejasnim prelijevanjima miješanih tonova, što crtičastom pennellatom stvaraju napetost vibrirajuće površine simbolističkog platna. Europskoj popularizaciji ove slikarske tehnike osobito je pridonijela ličnost Giovannija Segantinija, snažno prisutna u kontekstima Beča i Münchena. Dodatno, kao što je to bio slučaj i u Čikoša, usvajanje ove tehnike dijelom se pripisuje također Račkijevim kontaktima s Bukovcem. Riječ je dakle o tipičnome srednjoeuropskom usvajanju posredovane tehnike divizionizma u službi simbolističke slike, karakterističnome za prijelaz 19. na 20. stoljeće, a koje je u kontekstu hrvatskog slikarstva osobito obilježilo umjetničku produkciju zagrebačkog kruga.

Tekst: dr. sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Kolačići