Nikola Mašić
Barka, 1880.
ulje na platnu
34 x 55,5 cm
MG-181
Nakon münchenske Akademije, na kojoj se susreo sa slikarskim načinom primamalerei 1877. godine u klasi Wilhelma von Lindenschmita, opus Nikole Mašića (1852.–1902.) možemo razdijeliti u tri etape. Prva je bila njegov pariški boravak u vezi s kojim se kao godina njegova prvoga pariškog posjeta navodi 1877., 1879., a najčešće 1878. Također, u dosadašnjoj se periodici i literaturi Académie Julian i atelijer Adolphea Williama Bouguereaua uglavnom navode kao mjesta Mašićeve likovne edukacije, što pak osporavaju Kršnjavi i Babić. Ipak, i potonja dvojica autora priznaju kako je Bouguereau Mašiću „pregledavao skice i studije“, iako Mašić u njegovoj školi nije bio službeni đak. U svakom slučaju, Mašićev se pariški boravak veže uz rastući utjecaj slikarske ostavštine tada već pokojnog Mariana Joséa Marie Fortunyja y Marsala na njegovo slikarstvo. Druga je etapa bila takozvani posavski i talijanski intermezzo, od jeseni 1878. do jeseni 1880. godine. Iako Posavinu posjećuje te ondje skicira još i ranije (od 1876. godine), ovo je razdoblje određeno datacijama njegovih studija nastalih slikanjem u prirodi. Treća etapa obuhvaćala je razdoblje nakon povratka iz Italije 1880., s trajnim nastanjenjem u Zagrebu nekoliko godina kasnije, gdje je imenovan nastavnikom na Obrtnoj školi 1884. godine. Ondje s kraćim prekidima Mašić ostaje do kraja života, obnašajući funkciju upravitelja Strossmayerove galerije od 1894. godine.
Na horizontalnom formatu minimalističke studije u sivkastim tonovima ambijenta, u središtu desne polovice slike na plavičastoj, zrcalnoj površini vode vješto naslikana barka u sivim i bjeličastim tonovima s primjesama crvene i zelene. Mašićevu studiju valja tumačiti tradicijom akademskog kanona u kojemu je putovanje u Italiju sa skiciranjem u plein airu bilo sastavni dio slikarske edukacije na tipičan način 19. stoljeća te je cvao pod okriljem 'internacionalne škole' u Italiji, čiji je vrhunac predstavljalo slikarstvo Jean-Baptiste Camille Corota (1796.–1875.). Navedeno je u kombinaciji s različitim talijanskim likovnim školama 19. stoljeća, koje se međutim također formiraju u međuovisnostima između talijanske tradicije i doticaja sa slikarstvom 'internacionalne škole' na talijanskom tlu, ključ razumijevanja Quiquerezove, Kršnjavijeve i Mašićeve mahom talijanske produkcije malenih pejzažnih, vedutnih i studija genrea u kojima danas tražimo odjeke modernizma.
Tekst: dr. sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb