NMMU: Predstavite nam radove koje trenutno izlažete u Galeriji Josip Račić?
Andro Grdinić: Izložene slike su selekcija apstraktnih kompozicija nastalih u posljednje dvije godine, razlikuju se od prijašnjih serija po redukciji boja i načinu primjene boje te većem formatu platna. Oni su dokumentacija potrage za skladom i harmonijom kroz liniju, boju i kompoziciju uz uporabu alata kojeg je teško kontrolirati, a to je jušna šeflja. Dakle ta potraga se oslanja djelomično i na fenomen slučajnosti tj. da ništa nije slučajno, otprilike kao i u stvarnom životu kada se neke stvari naizgled dogode slučajno. Također to je i prva serija nastala u novom ateljeu. Svaka slika je rađena otprilike mjesec-dva s obzirom na dugotrajno sušenje emajl laka kod pojedinih debljih slojeva. Boja je ponekad i paljena do točke pucanja platna u pojedinim slikama. Polazna točka su 50-te i 60-te godine 20. stoljeća te moji najdraži umjetnici kao što su Yves Klein čiju suprugu i sina sam osobno upoznao, Lucio Fontana, Jackson Pollock, Piero Manzoni, Alberto Burri i drugi.

NMMU: Kako pamtite studentske dane u Rimu?
Andro Grdinić: Pred kraj obrazovanja u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu pojavila se prilika da odem studirati u Rim te sam odmah nakon mature preselio tamo. Prijemni ispit na likovnoj akademiji je prošao odlično pa sam u jesen 2002. godine počeo pohađati predavanja. Moje znanje talijanskog jezika tada nije bilo vrhunsko pa sam prvih godinu dana uglavnom izbjegavao Hrvate što mi je prijateljica sa studija, Dina Jakšić, malo zamjerila, ali sam zato odlično naučio jezik već do ljeta 2003. godine. Kroz akademiju sam doslovno 'proletio', položivši sve ispite u roku i diplomirao sam već u ljeto 2006. godine. To je bio jedan krasan period gdje sam upoznao puno dragih ljudi iz raznih krajeva svijeta. Najveći utjecaj na mene su ostavili profesori kao što su Francesco Delli Santi i Sergio Lombardo. Oni su me i upoznali sa spomenutim umjetnicima. Mogu reći da sam na akademiji prošao zaista sve, od video arta s Donatellom Landi, savršenstvom slikarskih tehnika s Morenom Bondijem, otkrivanje tajni renesanse s Pietrom Roccaseccom, povijest filma s Luisom Valeriani pa do konceptulane umjetnosti sa spomenutim Delli Santijem i Lombardom. Tada su u Rimu živjeli i velikani poput Josepha Kosutha i Sol LeWittta, a jednom prilikom sam upoznao Umberta Eca. Osim same akademije ogromna je privilegija bila živjeti u tom gradu 11 godina. Od svih čuda i znamenitosti Rima, Pantheon mi je daleko najdraže mjesto, ali također manje turistički kvartovi poput Pigneta, San Lorenza ili Monte Sacra gdje sam i živio. Tipično, jedno od najdražih jela mi je bila pizza, ali ona Napoletanska u pizzeriji Re u blizini akademije.

NMMU: U Rimu ste imali i prvu samostalnu izložbu?
Andro Grdinić: Nakon nekoliko grupnih izložbi na akademiji te u Villi Torloniji i Auditoriumu u Rimu, došao je i red na moju prvu samostalnu izložbu u galeriji ELLE arte contemporanea. Izložbu su kreirale voditeljice galerije Letizia Cortini i Elettra Porfiri. Tamo sam uglavnom izložio moje grafike, ali i nekoliko bilatelarnih slika koje sam počeo tada raditi, radilo se o akrilima bez podloge pa su slike mogle visjeti sa stropa. Jedan bračni par je kupio nekoliko grafika, ali nažalost im se ne sjećam imena.

NMMU: Sjećate li se svog prvog doticaja s umjetnošću?
Andro Grdinić: Kao mali jako sam volio crtati te bi održavao izložbe u sobi na koje bi dolazili roditelji, ali pravi boom sam doživio u prvom razredu osnovne škole gdje sam srećom imao učiteljicu, Maju Petričević, koja je preferirala likovni kojeg bi često imali umjesto hrvatskog i drugih predmeta. Ona me poticala na apstraktno slikanje i na neki način me već tada usmjerila tako da nisam imao dileme oko izbora srednje škole. Također je mama jako voljela slikarstvo te često kupovala slike s izložbi iz lokalne knjižnice tako da smo oduvijek imali zidove pune slika.

NMMU: Samostalno ste izlagali i u Torontu, u Galeriji Kananaj, kako je došlo do te suradnje?
Andro Grdinić: Period nakon akademije je bio vrlo borben pa sam tako slao svoj portfolio galerijama diljem svijeta. Najpozitivniji i najkonkretniji odgovor je došao od galerije Kananaj koja je u međuvremenu postala jedna od najpoznatijih u Torontu. Tamo sam izložio svoju seriju bilateralnih slika koje su bile postavljene u prostoru, te su slike na neki način postale skulpture. Cijela organizacija i prijem su bili odlični unatoč zimskom periodu i temperaturama od -36°C pa sam tako imao priliku vidjeti Niagarine slapove potpuno zaleđene što se rijetko događa. Očarala me multikulturalnost Toronta i dojam da se ljudi osjećaju puno slobodnije te imaju manje filtera.

NMMU: Bili ste na usavršavanju iz obrazovnih znanosti u Glasgowu?
Andro Grdinić: Prva supruga, koju sam upoznao još na akademiji u Rimu, je po mami bila i Škotkinja te smo se nakon Toronta odlučili preseliti u Glasgow. Kako mi je oduvijek bila želja predavati u školi, tamo sam upisao postdiplomski studij obrazovnih znanosti te počeo raditi u školi. Nažalost kod nas ne postoji ekvivalentan studij, a diplomirao sam na sveučilištu Strathclyde, tada jednom od vodećih u Velikoj Britaniji. Školski sustav je tamo prilično drukčiji, pa tako na srednjoškolskom nivou ne postoje umjetničke škole kao u Hrvatskoj, što je naša privilegija. Škole su posložene otprilike kao prema poznatoj Šuvarovoj reformi. Radio sam na odjelu umjetnosti i dizajna u dvije škole, koje su istovremeno imale i odjele domaćinstva, znanosti, glume, za frizere itd. Najviše me iznenadilo je da nema ocjena već se sve svodi na maturu koja je podijeljena na 3 razine od kojih najviša omogućava upis na fakultet. Nastava je puno više okrenuta suvremenosti pa se tako primjerice povijest umjetnosti uči tek sporedno uz neki zadatak. Kao i u svemu, obrazovni sustav škotske ima puno prednosti, ali i mana u odnosu na hrvatski. Nakon 4 godine Glasgowa i otprilike 300 dana oblaka i kiše godišnje, Škotska je na mene imala depresivni utjecaj pa sam se odlučio vratiti u Zagreb.

NMMU: Predajete crtanje i slikanje na Odjelu unutrašnje arhitekture te Odjelu metala u Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, koju ste i sami 2002. završili. Koliko se sve promijenilo otad ili nije?
Andro Grdinić: Dosta se promijenilo po pitanju pravila, dozvola i birokracije, ali duh ŠPUD-a je i dalje itekako prisutan s obzirom da uvijek imamo oko 50% nastavnika koji su ujedno i bivši učenici škole. Konkretno, samo iz moje generacije čak nas 9 sada smo kolege profesori. Raditi tamo mi je oduvijek bila želja i mogu reći da živim taj san svakodnevno. Prekrasan je osjećaj kad se nedjeljom navečer veselim ponedjeljku i školi. Mislim da je najbitnije raditi ono što se voli, po mogućnosti još s ljudima koji su vam dragi, tek nakon toga je novac nekakav poslovni uvjet po meni. Nadam se da će se izrazito komplicirana situacija s obnovom škole uskoro riješiti te da ćemo se vratiti na izvornu lokaciju. Volio bih da se malo podigne svijest o značaju Škole primijenjene umjetnosti i dizajna s obzirom da je stvorena kako bi se obnovio Zagreb krajem 19. stoljeća, te je ona najveće nematerijalno djelo Hermana Bollea.

NMMU: Što ste naučili od svojih učenika?
Andro Grdinić: Prije svega sam naučio shvatiti i razumjeti što njih danas zanima te kako ih pridobiti kroz njihovo viđenje svijeta. Uvijek im pokušavam objasniti gradivo pomoću nekih aktualnosti koje su njima jako bliske. Imao sam oduvijek vrlo drage učenike, a često se i danas družim s bivšim učenicima.

NMMU: A koliko od svoje djece?
Andro Grdinić: Općenito sam poprilično strpljiv kao osoba, ali sa svojom djecom je strpljenje naraslo na višu razinu. Djeca su neizmjerni izvor sreće, ali i golema odgovornost koju je nemoguće shvatiti dok ih ne dobijete.

NMMU: Što biste voljeli ostvariti u nekoj bližoj ili daljnjoj budućnosti?
Andro Grdinić: Nakon 15 godina provedenih u inozemstvu nemam prevelikih želja za putovanjima, Zagreb je za mene daleko najljepše mjesto za život gdje sam ostvario puno toga i gdje svakodnevno uživam. Ovdje imamo puno beneficija kojih možda nismo ni svjesni. Volio bih izlagati i u drugim zagrebačkim muzejima.

Razgovarala: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti
Foto: (1) Andro Grdinić na otvorenju svoje izložbe Impresije akcijskog u Galeriji Josip Račić 2025., s ravnateljem NMMU Brankom Franceschijem i kustosom izložbe Željkom Marciušem / Foto: Goran Vranić © NMMU, Zagreb
(2) Radovi šestogodišnjeg Andre Grdinića snimljeni uz današnje umjetnikove radove (3) Andro Grdinić, u izradi murala u Zagrebu, 2018. (4) Andro Grdinić na svojoj prvoj samostalnoj izložbi u galeriji ELLE arte contemporanea 2009. u Rimu (5) Andro Grdinić s Minjom, "curom" iz vrtića, sadašnjom suprugom pleše Lambadu / Foto ( 2-5) Foto / Iz arhive umjetnika / Ljubaznošću umjetnika