NMMU: Kiša u nekima pobuđuje sjetu, nekima je romantična, a vama inspirativna. Recite nam nešto o vašem slikarskom ciklusu Riječke kiše koji trenutno predstavljate na istoimenoj izložbi u Galeriji Josip Račić?
Kruno Vrgoč: Oduvijek sam imao potrebu dati svoj doprinos gradu Rijeci na likovnoj razini. Tako je nastao ciklus Riječkih kiša, koje su jedan od čudnih simbola grada na Rječini. Nakon likovnog istraživanja, pronašao sam izražajni jezik koji mi najviše odgovara. Ciklus je nastajao tijekom pet godina, počevši od nulte kiše. U kontinuitetu stvaranja, radovi još nisu u potpunosti dovršeni i uvijek će ostati prisutni u mom radu. Teško mi je govoriti o emocijama, no trenutačno raspoloženje utječe na rad na platnu. U stvarnim vremenskim situacijama osjetim atmosferu i pokušavam je prenijeti na platno.

NMMU: Kada je Rijeka najljepša?
Kruno Vrgoč: Ne promatram Rijeku kroz godišnja doba, doba dana ili vremenske uvjete. Rijeka je za mene jedinstven grad, bez obzira na vrijeme.

NMMU: Vaše omiljeno mjesto u gradu?
Kruno Vrgoč: Sadašnji ArtKvart, ali tamo dolazim posljednjih trideset godina, tako da je i prije ArtKvarta to bio ArtKvart. U kafić Gala Caffe, za koji sam prije dvadeset i pet, trideset godina napravio idejno rješenje i oblikovanje, i dandanas rado dolazim.

NMMU: U djetinjstvu ste sigurno sanjali o tome što biste voljeli postati kad odrastete?
Kruno Vrgoč: Kao dijete, uvijek sam mislio da ću biti kemičar. No, u gimnaziji sam postao svjestan da je umjetnost poziv kojim se želim baviti u životu. A da nisam umjetnik, vjerojatno bih bio kuhar.

NMMU: Zašto kuhar?
Kruno Vrgoč: Volim i kuhati i jesti, a bio sam i kuhar u svom lokalu koji je zapravo bio na razini izmišljotine jer nisam ni kužio u što se upuštam.
Moja majka je bila profesionalna kuharica pa sam vjerojatno od nje naslijedio ljubav prema kuhinji. Nisam mogao kuhati s njom jer je radila dvije, tri smjene, ali nazvao bih je telefonom i ona bi mi objasnila kako se nešto priprema pa bih ja to skuhao. Naučila me raditi juhe i omlete. Mislim da sam svjetski prvak u omletima. Kad bih vam rekao s čim ih sve pripremam, mogao bih restoran samo od toga otvoriti.

NMMU: Kako ste došli na ideju da otvorite restoran?
Kruno Vrgoč: U jednom razdoblju života, odmah nakon Akademije, kad sam prestao predavati u školi, nisam imao posao pa sam počeo konobariti. To mi se onak' malo dopalo, pa hajde… Tada sam upoznao i Zlaju, svog budućeg partnera u lokalu Morski pas koji smo na moj prijedlog otvorili 1994. On je bio „vanjski dio“ jer je bio profesionalni konobar, a ja „unutarnji“ kao poluizučeni kuhar. Tako smo startali. Pripremao sam samo plavu ribu, hobotnice, lignje, škampe, srdelu, inčune… To je bio dijapazon mojih kulinarskih dostignuća i u tome sam se vrlo dobro snašao.

NMMU: Kako ste odabrali naziv restorana?
Kruno Vrgoč: Jeste li ikada bili u Engleskoj? E, pa kad vidite njihove nazive Trorogi jelen, Kod divlje svinje… pomislio sam zašto svoj lokal ne bih nazvao Morski pas. Obožavao sam seriju Mućke i Monty Python komičarsku grupu. Moram priznati da je to bio vrlo ozbiljan odgoj tako da se tu nisam dao. Ali lokal je to i bio. Dok je rat još trajao bio je oaza za ljude koji su drugačije razmišljali, koji su voljeli blues i jazz… od Nata Kinga Cola do Claptona. A to je bila i moja osobna glazba, osim hardcora koji volim i dandanas pa tu i tamo odem na neki ozbiljan koncert.

NMMU: Jela ste pripremali prema klasičnim receptima ili su to bile interpretacije?
Kruno Vrgoč: Ma to vam je uvijek bilo nešto sasvim novo, iako je baza uvijek poznata, ona s kojom morate operirati jer ne možete baš preskakati redoslijed i redove. Ako radite marinadu, znate kako se radi, ali svoju bih dodatkom nekog začina učinio drugačijom… Počeo sam raditi ocat s kaduljom, ružmarinom ... pa je, ajmo to tako reći, ta naša kuhinja stvarno dobila jedan osobni pečat.

NMMU: Što je bilo najzanimljivije na meniju Morskog psa?
Kruno Vrgoč: Carpaccio od inčuna i pohana srdela. I da, ima jedno koje smo pripremali a ne možete ga pronaći nigdje u Hrvatskoj. Zove se Sipice - male sipice koje očistite i frigate. Uz njih smo, standardno istarski, posluživali blitvu i krumpir na lešo. Iako sam, kako sam ljubitelj kineske kuhinje, i tu znao kemijat, ali bili su to eksperimenti isključivo na osobnoj razini, to nikad nisam nudio gostima.

NMMU: Zašto ste ga zatvorili?
Kruno Vrgoč: Morski pas je bio restoran u kućici na obali plavog mora, u uvali Žurkovo, u naselju Kostrena, tek nekoliko kilometara udaljenom od Rijeke. Ispred je bilo samo more pa nisam htio pripremati meso, a pripremati ribu, sipe i škampe bio je veliki financijski problem pa sam ga nakon pet godina morao zatvoriti. Sad bih o tome mogao napisati knjigu, ali kako sam "nepismen", onda me to ne zanima. No, ostalo je sjećanje na druženje i prijatelje i milijardu godina iskustva. Zatim sam se ozbiljno vratio kiparstvu i krenuo nekim drugim putovima. Morski pas bio je jedan spoj života, kao što je to danas moj atelje. Morate doći u moj atelje da biste shvatili o čemu govorim. Sve bitno što se događa je tamo! Osim spavanja. Ta trećina dana, jedino je vrijeme koje ne provodim tamo.

NMMU: Što najviše volite kuhati za sebe?
Kruno Vrgoč: To je stvarno široko. Sva klopa mi je dostupna jer imam ljude u Istri koji rade vrhunske proizvode - od mesa, povrća, tartufa svih vrsta- a kako sam ostao dobar s ribarima, uvijek imam i vrhunsku ribu. Baš uživam u tome, a rado kuham i za prijatelje.

NMMU: Koji je to trenutak bio presudan da odaberete umjetnost kao poziv?
Kruno Vrgoč: Slikanje i crtanje uvijek mi je pričinjavalo zadovoljstvo. Bilo mi je toliko blisko da mi je bilo normalno. Znao sam da ću uvijek slikati, a zanimanje sam tražio negdje drugdje. No kad sam osvijestio neke stvari, shvatio sam da zapravo nemam što razmišljati.

NMMU: Je li vas bilo strah od čega ćete živjeti?
Kruno Vrgoč: Ma, znate što ću vam reći, više sam toga svjestan danas. Onda je to bila intuicija. Moj otac - pravnik, čovjek starog kova, partizan - očekivao je da ćemo imati zajedničku advokaturu. Kad se iz prvog pokušaja 1977. nisam uspio upisati na Akademiju u Zagrebu, vratio sam se u Rijeku i upisao pravo. Čak sam i završio par godina. No, nakon što su me primili na studij kiparstva na Odjelu za likovnu umjetnost Pedagoškog fakulteta u Rijeci ostavio sam pravo.

NMMU: Kako je vaš otac to podnio?
Kruno Vrgoč: Vrlo jednostavno! Izbacio me iz kuće.  Ali to je za partizana normalno. Na kraju je to i prihvatio, ali se nikad se s tim nije pomirio.

NMMU: Po čemu najviše pamtite svoje profesore Josipa Diminića i Žarka Violića u čijoj ste klasi diplomirali kiparstvo na Odjelu za likovnu umjetnost na Pedagoškom fakultetu u Rijeci?
Kruno Vrgoč: Profesore Josipa Diminića i Žarka Violića pamtim po tome što su mi dali neograničenu slobodu i na svoj pedagoški način utjecali na moj likovni rad i oblikovali me.

NMMU: Postoji li neka tema koja vas zaokuplja od djetinjstva?
Kruno Vrgoč: Od djetinjstva me ne zaokuplja neka specifična tema, osim što sam, kao i svako dijete, jako puno crtao. Tek sam negdje u gimnaziji osvijestio da bi umjetnost mogla postati moje zanimanje.

NMMU: Tko je kupio vaš prvi rad? I tko su kupci vaših radova danas?
Kruno Vrgoč: Moj prvi rad, zapravo više njih, kupio je moj prijatelj. Danas su kupci mojih radova uglavnom pripadnici srednje klase, koji su financijski dobrostojeći i žele mojim radovima oplemeniti svoje prostore.

NMMU: Konzultiraju li se kupci s vama oko odabira radova? Pozovu li vas u svoj dom da stvorite predodžbu za koji prostor biraju umjetnine?
Kruno Vrgoč: Vrlo često me pozovu. Ljudi dođu i onda u dogovoru mi to riješimo. Ali bazno kad vide radove, ukoliko trebam napraviti nove, pričamo o tome. Odmah napravim tri ili četiri, jer jednostavno polazim od sebe, a mišljenja sam da je logično da netko ima mogućnost izbora. U konačnici te radove uvijek prodam, samo je pitanje ostanu li u ateljeu dulje ili kraće vrijeme.

NMMU: Je li se dogodilo ikad da je neki kupac postavio vaš rad negdje ili uz nešto što nije odgovaralo vašoj estetici?
Kruno Vrgoč: Vrlo je teško govoriti o tome, jer u trenutku kad oni postanu vlasnici radova, imaju ih pravo staviti gdje žele. Znate, znali su doći i pitati mogu li na sliku dodati malo žute boje.

NMMU: U smislu da im pristaje uz trosjed?
Kruno Vrgoč: Hahaha, bilo je svega.. U svakom slučaju, nije bilo dosadno! No, ja ih apsolutno razumijem, jer oni ne razumiju ono što ja radim pa onda ja moram razumjeti njih. Tako da znate, te nekakve želje i poruke to je dosta čudno. Dođu k meni pa biraju slike i onda me pitaju za savjet, onda kad im preporučim oni kažu da im se neka druga više sviđa. Zato im kažem da trebamo početi od onoga što se njima sviđa. Ali ljudi traže potvrdu vrijednosti svog izbora. Kad sam u rujnu prošle godine na licitaciji u aukcijskoj kući Drouot u Parizu jedan svoj mali rad prodao za 1000 eura, dobio sam jedan dokument, više za kupce nego za sebe, jer je on podloga da mogu reći da je to ta cijena. Ljudima je potrebna potvrda vlastitih razmišljanja, jer mi nemamo to stvarno tržište i tu smo u velikim problemima. To je osobna razina da olakšam ljudima koji kupuju. Stvarna vrijednost nečeg što je irealno. Ja proizvodim slike i skulpture, ali da li sam umjetnik, ne znam. To će vrijeme prosuditi. Kad me netko bude stavio u kontekst nekog šireg, dužeg vremenskog razdoblja možda će te stvari koje radim imati vrijednost, a možda neće. Ja to ne znam… ali mi nemamo neki drugi parametar. Tu smo malo u frci.

NMMU: Kako se formiraju cijene?
Kruno Vrgoč: Ovisi koliko vam love fali, kakva je situacija i procjena čovjeka koji prodaje i čovjeka koji kupuje. Ima tu puno faktora koji su ustvari svi mentalne prirode. Vrlo je teško odrediti nešto što je nemjerljivo. Imam prijatelje koji su zaradili velike pare u sportu, olimpijski pobjednici, zlatni prvaci, ovo , ono… Oni su puno kupovali kod mene pa smo često pričali. Uvijek mi tražimo tu mjeru. Ana Jelušić je bila mjerljiva u stotinkama sekunde, ja nisam mjerljiv, nemam tu mjeru. A recimo da su umjetnost i sport ravnopravno vrijedni. Shvaćate, ja ne znam tko postavlja te vrijednosti. U cijene svojih radova uključujem količinu rada, vremena, područje na kojem živim. Vjerojatno bi to u Zagrebu bilo skuplje, jer je kupovna moć veća. Nemate realan parametar.

NMMU: Kakav je vaš stav o umjetnoj inteligenciji i njezinoj primjeni u likovnoj umjetnosti?
Kruno Vrgoč: Nemam poseban stav o umjetnoj inteligenciji i teško mi je komentirati njezinu primjenu u likovnoj umjetnosti, iz jednostavnog razloga što umjetna inteligencija poznaje samo ono što joj je unaprijed zadano, a nema vlastita iskustva ni emocije.

NMMU: Iako ste po vokaciji kipar, paralelno se bavite i slikarstvom, postoji li još neki medij u kojem biste voljeli stvarati?
Kruno Vrgoč: Volio bih se baviti i drugim medijima te realizirati neke ideje, ali sam vrlo svjestan da njihova realizacija ovisi o materijalnim sredstvima.

NMMU: Koliko vremena provodite u svom atelijeru koji je 1950-ih godina bio prva umjetnička ljevaonica bronce u Rijeci? Kroz dvadeset godina otkako je vaš je li postao puno više od samog radnog prostora? Možete li izdvojiti neki značajan događaj, situaciju, anegdotu, umjetnike koji su kroz njega prošli s kojima ste se družili…
Kruno Vrgoč: U ateljeu provodim cijele dane, bez strogo određenog radnog vremena, uključujući subote, nedjelje i praznike – praktički sve dane u godini. Prostor je definitivno postao puno više od samog radnog prostora, budući da je i mjesto komunikacije i druženja. Teško mi je izdvojiti neku specifičnu situaciju, anegdotu ili umjetnika, jer se događanja odvijaju na dnevnoj bazi, pa je gotovo nemoguće izdvojiti neku posebno.

NMMU: U dva ste navrata boravili u Kini?
Kruno Vrgoč: Kinu sam prvi put posjetio 2019. na inicijativu mog prijatelja Gordana Novaka, koji se na jednoj razini također bavi umjetnošću. Bio je printmaker. Upoznao sam ga prije šest, sedam godina, posredstvom mog dragog prijatelja koji se bavi prodajom umjetnina u Parizu. Posjetio me u ateljeu i nakon što je vidio moje radove rekao mi je: „Čuješ, pa ovo nije loše! Bi li ti došao u Kinu? Odgovorio sam mu: „Zašto ne, ajmo probati!“. Kina mi je ostala u vrlo ugodnom sjećanju. Kada to kažem, mislim na ljude, kulturu i hranu. Zato nije slučajnost da sam se u Kinu vratio 2024. i mislim da ta priča nije završila. Definitivno razmišljam o izložbi, ali se puno stvari mora posložiti. Ne možete pripremati izložbu iz Hrvatske. Morate biti tamo minimalno tri do šest mjeseci, a to nije jeftino. Sad to ide nekakvim svojim tijekom, koji je vrlo interesantan, ali vidjet ćemo što će se dogoditi. Ne razmišljam o tome na razini da moram, nego više da će se dogoditi.

NMMU: Bili ste tamo kad je počela pandemija Covida 19?
Kruno Vrgoč: Kad sam 2019. bio u Kini  još nije postojao strah od Covida, virus je bio nepoznat, a pandemija je počela u prosincu. Zafrkavao sam se da sam ja taj virus donio u Europu, ali zapravo uopće nismo znali o čemu se radi.

NMMU: Spomenuta pandemija promijenila je svijet. To dugo razdoblje socijalne izoliranosti promijenilo je ljude i njihove odnose. Kako se to vrijeme reflektiralo na Vaše stvaralaštvo?
Kruno Vrgoč: Covid se definitivno reflektirao na moje stvaralaštvo tako što sam se oslobodio nekih rutina kojih prije nisam bio svjestan. Kod mene u ateljeu uvijek je bilo živo, ali kad smo se zatvorili, nekako su se sve te rutine promijenile.
Pojavio se ogroman višak vremena i onda je počela ta neka priča, krenula su moja nova razmišljanja na temu riječkih kiša koje su povod svega ovoga, a koja odražavaju moje kontinuirano stvaranje posljednjih pet godina.
To dodatno vrijeme omogućilo mi je da se još više posvetim spomenutom ciklusu, uz uobičajeni rad na skulpturama i apstrakcijama. U vrijeme Covida i veće izolacije više sam radio, što je rezultiralo i povećanom produkcijom.
Normalno, nije to još gotovo, ali recimo da će se intenzitet sada možda smanjiti, jer je produciralo neke nove ideje. Rad vas definira kroz to da vam otvara nova polja.

NMMU: Igrali ste rukomet?
Kruno Vrgoč: Jesam. Rukomet sam amaterski igrao od svoje desete do trideset i druge godine no, više ne. Sad se jako čuvam, jer mi za skulpture većih formata koje radim, treba malo više snage. To nadomjestim nekim dizalicama, ovim, onim pa je to onda opet u redu.

NMMU: Kako sad održavate vitalnost?
Kruno Vrgoč: Vježbam stalno! Dugo sam prakticirao jogu, sad uglavnom radim vježbe oblikovanja da bi ostao pokretan u smislu onoga što radim. Vježbam gotovo svaki dan no, to nisu neke teške vježbe, ne idem u teretanu. Hodanje i bicikl su najbolje stvari, a bicikl ne koristim jer živim u Rijeci. Volim jutro i volim se rano probuditi pa su to jutarnje meditacije. Odmeditiram tih svojih sat, sat i pol i uđem u dan vrlo zadovoljan jer se pomirim s tim nečim u sebi. Smatram da su joga i meditacija vrlo bitne. Na mentalnoj razini, zbog nekog balansa.

Razgovarala: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Reprodukcije: (1) Kruno Vrgoč i ravnatelj NMMU Branko Franceschi na otvorenju umjetnikove izložbe u Galeriji Josip Račić u Zagrebu / (2) Pogled na postav izložbe Riječke kiše Krune Vrgoča u Galeriji Josip Račić / Foto Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
(3) portret Krune Vrgoča (detalj) / iz arhive umjetnika (4) Atelje Krune Vrgoča u Rijeci / Foto Aleš Suk / Ljubaznošću umjetnika
(5) Kruno Vrgoč uz skulpturu u nastajanju u svom ateljeu (detalj) / Foto iz arhive umjetnika - Ljubaznošću umjetnika / (6) Metalni radovi Krune Vrgoča u njegovom ateljeu / Aleš Suk / Ljubaznošću umjetnika