Otto Antonini
Pred sienskom katedralom, 1913
ulje na platnu
60 x 89,6 cm
MG-707
Otto Antonini (1892.–1959.) rodio se u umjetničkoj obitelji. Otac Marko (Gemona, 1849. – Zagreb, 1937.) je nakon završenog studija slikarstva u Rimu godine 1875. iz rodne Italije došao u Zagreb popraviti grofu Arturu Nugentu (1825. − 1897.) freske na imanju u Oroslavju te oslikati dvorac na Trsatu. Nastanio se trajno u Hrvatskoj te je ovdje izradio brojne slike i portrete, fresko-oslike po crkvama u Hrvatskoj i Bosni, kao i scensku opremu za staro kazalište na Markovu trgu u Zagrebu. Markov sin Otto Antonini je nakon završene Više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu u rujnu 1913. godine kao stipendist Društva umjetnosti iz Zaklade biskupa Posilovića preko Padove otišao na studij al fresco crkvenog slikarstva na Accademia Reale di belle Arti u Sienu i ondje se zadržao do listopada naredne godine. Odlazak na školovanje u Sienu bilo je prvo veliko Antoninijevo putovanje i prema istraživanju Željke Kolveshi jedino vezano uz obrazovanje. Kasnije je u životu mnogo privatno i poslovno putovao, čemu svjedoči slikareva privatna putna dokumentacija. Pri kraju boravka u Sieni, Antonini je po ocu Marku dobio talijansko državljanstvo. Slijedeći očeve stope, nakon povratka u Zagreb izradio je oslike u crkvama sv. Vinka i sv. Franje. Osobito se, međutim, Antonini isticao kao ilustrator novina. Ova je njegova uloga bila posebno značajna u okviru časopisa Svijet, tijekom razdoblja od 1926. do 1932. godine, čiji je bio i urednik, a istaknuto je i njegovo djelovanje u satiričnom časopisu Šišmiš u razdoblju od 1915. do 1917. godine. Svoju jedinu samostalnu izložbu za života, Otto Antonini je održao u zagrebačkom salonu Ullrich 1932. godine, a u toj je prigodi izložio mahom ženske portrete, nešto krajolika i ilustracije za naslovnicu časopisa Svijet.
Na horizontalnom formatu slike Pred sienskom katedralom u plain airu je tradicionalnom tehnikom ulja na platnu prikazan 'fotografski' isječak iz građanskog života. Prostor slike jasno je definiran arhitekturom grada: lijevi rub ograničen je uglom zgrade u sjeni, dvije trećine površine slike prema gornjem i desnom rubu čine prikaz fragmenta pročelja i bočnog zida katedrale, dok je dubina trećeg plana naglašena pročeljem kuće u pozadini u gornjoj polovici lijeve trećine slike. Na pločniku trga ispred katedrale s prikazom štafaže u pokretu u donjoj trećini slike odvija se život: komešanje, vreva, užurbanost. Glavna tema slike, sugerirana samim nazivom djela, tako postaje prikaz građanske svakodnevice na trgu ispred crkve. Kadriranom segmentu katedrale i pročelju anonimne zgrade u pozadini na slici dodijeljena je funkcija kulise građanskog života. Slika iz 1913. godine također se ističe uporabom pogleda iz tzv. žablje perspektive na fragmentirani detalj urbane strukture grada kao pozornice ljudskih svakodnevnih aktivosti. Zanimljiv je također tretman osvjetljenja: karakteristično toskanski bijeli i zeleni mramor fasade katedrale prikazan je obasjan suncem zauzimajući gornje oko dvije trećine slike, dok je glavna tema slike – događanje na trgu – u sjeni građevine u donjoj trećini slike. Primijenjena je strategija svojevrsnog contra luce, koja ima karakterističan ekspresivan naboj. Detalj kontrasvjetla na fragmentu ugla anonimne građevine nastavlja se također uz lijevi rub slike i tako zadaje granice sceni. Ovaj sjenoviti 'obrub' donjom i lijevom bočnom stranom slike, iz kojega u punom svjetlu izranja katedrala, daje i moguće kontratumačenje u kojem, nasuprot nazivu slike, baš monumentalna katedrala izranja kao portret. Pritom se fragmentiranim prikazom fasade čak pojačava konačni dojam njezine golemosti. Strategijom hotimičnog izostavljanja dijelova dano nam je naslutiti ideju veličine samoga zdanja, čiju cjelinu promatrač sam nadograđuje svojom imaginacijom.
Ova žanr-scena iz građanske svakodnevice s početka 20. stoljeća naslikana je tik pred početak Prvog svjetskog rata, na samom kraju razdoblja belle époque, što je njezina dodatna interpretativna vrijednost. Ležeran stil građanske dokolice naizgled mirnoga razdoblja stabilnosti i prosperiteta zamijenit će velike nedaće 20. stoljeća. Tim više, protivno sugestiji samog naziva djela, postaje legitimno čitanje slike kao portreta katedrale, simbola božanskog i duhovnog, koje u svjetlu (nade) izrasta iz sjene zemaljskih događanja. Naslikana vještim akademskim realizmom, zanimljivog kadra s modernim rezovima potenciranih fragmentima arhitekture, ova slika postaje vrijedan dokument iz vremena Antoninijeva boravka u Sieni.
Tekst: dr. sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb