Vanja Radauš
(1906. – 1975.)
Ženski torzo, 1934.
lijevanje, bronca
58 x 17,5 x 25 cm
MG-1375

Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (R. Frangeš Mihanović i R. Valdec) te je diplomirao 1930. u specijalki I. Meštrovića. U više navrata je boravio u Parizu (1928., 1930., 1931.), gdje se susreo s djelima A. Watteaua, A. Rodina i A. Bourdellea, a doticaj s Michelangelovim djelima u Italiji 1937. usmjerio ga je izražajnosti, pokretu i dramatici, što će postati trajnim obilježjem njegovog kiparskog opusa. Od 1940. godine je nastavnik u Obrtnoj školi u Zagrebu, a od 1945. do umirovljenja 1969. godine je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.
Socijalna osjetljivost i strastven angažman približavaju ga skupini Zemlja čiji je član od 1932. do 1933. godine. Programska načela ove socijalne angažirane grupe ostati će njegov trajni ljudski i umjetnički izbor. Ekspresivnost, dinamika, virtuozna modelacija i tematska usmjerenost na marginalne pripadnike društva dolaze do izražaja na njegovim figurama, portretima i aktovima. Ostavio je snažan pečat u svim kiparskim granama, od medalje, skulptura u terakoti, gipsu, kamenu, vosku i bronci do javnih spomenika kao što je figura Padajući (Ranjenik) iz 1938. godine, postavljena u dvorištu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti (A. Hebranga 1, Zagreb).
Snažni ženski akt je dramatično svinut, skoro do točke pada. S izvijenom je glavom zabačenom prema lijevom ramenu i leđima. Dramatično bolan izraz vapaja na licu i do nadlaktica grubo otrgnute i odrezane ruke doprinose dramatičnosti i ekspresivnosti u izražavanju egzistencijalne nemoći.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica NMMU © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb