NMMU: Možete li nam reći nešto o radovima iz ciklusa Nessuno torna indietro, 2023. – 2024. koji predstavljate na izložbi u Galeriji Josip Račić?
Milo Sakač: Predstavljeni radovi nastali 2023.-2024. remake su svojom tehnologijom/uporabom materijala radova od prije desetak godina, naravno s pomakom u ekspresiji i rukopisu. U tom razdoblju nisam baš bio u financijskoj mogućnosti kupovati platna i akrilne slikarske boje u količini koja bi mi bila potrebna. Improvizirao sam jer 'Navigare necesse est, vivere non est necesse' Teško mi je opisivati što i zašto radim to što radim, jer nikada nemam jasan koncept, studiju ili skice budućeg događanja na platnu. Reminiscirao sam to razdoblje i krenuo u avanturu uz dobar house. S obzirom na prostor galerije odlučio sam se na okomiti format koji daje stanovitu monumentalnost, što se pokazalo ispravnim. Već godinu dana živim i radim u Omišu (vodim gradnju naše kuće i atelijera u Gatamia u masliniku) gdje imam improvizirani atelijer i ne baš sve uvjete kao u zagrebačkom. Prijepodne sam na gradilištu, a popodne, ponekad i do kasno u noć u atelijeru. Obzirom na sve te okolnosti 'snalazio sam se nekako'. Koristio sam građevinski papir za pokrivanje podova koji sam napeo na nekoliko spojenih slikarskih platna i koristio boje koje se koriste u građevini/kućanstvu. Redukcija boje je moja 'komforna zona', uživao sam u procesu kao i uvijek kad sam u 'radioni' i rezultat se počeo nazirati, uz uzbuđenje i dobar house, samo je tjeralo dalje. Nastalo je 30-ak radova od kojih je dio gospodin Franceschi izabrao, uz moju malu pomoć, za predstavljanje u Račiću. Moja ideja bila je opremiti radove na način da se kaširaju na MDF i u okvire, ipak Nacionalni muzej moderne umjetnosti najviša je institucija moderne umjetnosti pa sam smatrao da bi se prvi put bilo dobro što 'ozbiljnije' predstaviti no, gospodin Franceschi je inzistirao na toj sirovosti koju radovi imaju, jer kako je lijepo ustvrdio u uvodniku: 'Kao da sustavno radi na nekoj vrsti samonametnute pokore ili provjere, izražajne mogućnosti sveo na svega jedno, ali zato izrazito nabijeno akromatsko događanje u kojem gesta ostavlja (crni) trag na (bijeloj ) podlozi'. 'To je tako jako sexi' zaključio je. Ja nisam imao što dodati.

NMMU: Otac vam je bio građevinar no, niste krenuli njegovim putem već ste odabrali studij arhitekture?
Milo Sakač: Otac me odgajao kao građevinara, prošao sam sve faze i poslove na gradilištu, kao 'šljaker' zidar, tesar, armirač, knaufer, pitur, keramičar ... i kroz to naučio - s razumijevanjem svih radova i procesa tehnologije i materijala - projektirati zgrade koje sam u životu napravio. A bilo je toga, više od  dvjestotinjak realizacija. S ocem sam do rada na projektu hotela u Lendavi, na kom sam radio ranih 90-ih, vodio rat oko kvalitete i dovršenosti projekta, obzirom da je mrzio arhitekte, jer bi uvijek dobio projekte na 80 posto dovršenosti a, ostalo je trebalo raditi u 'hodu', i najčešće na samom gradilištu, uz prepotentni 'gard bogova'- arhitekata. Nakon hotela mi je dao ruku, i rekao: ' Sad si stasao kao arhitekt, sad te priznajem', jer sam mu pripremio za gradilište SVE.

NMMU: Svestran ste umjetnik, izradili ste nekoliko scenografija i plakata, ali bavili ste se i fotografijom i modernim plesom? Odakle ljubav prema plesu?
Milo Sakač: Glazba mi je oduvijek bila i je posebni 'drive'.  Danas slikam uz glasnu house muziku koja ima divnu matematiku kao i jazz i klasika. A glazba je 'drive' koji provocira tijelo na pokret.

NMMU: Po čemu najviše pamtite studentske dane?
Milo Sakač: Po dinamici, vremenu najbolje klupske scene ikad u Zagrebu, pogotovo jazz-a, radu na radiju 101 kao muzički urednik, plesu, scenografijama, i svemu u što sam zagrebao kao znatiželjni provincijalac u velikom Gradu. Uvijek bi mi prekratko trajao dan, imao sam ritam spavanja tri do četiri sata noću i pola sata po danu, bez lažne skromnosti, studij arhitekture sam 'vozio' bez velike muke i završio ga u roku.

NMMU: Koji vam je arhitekt za vrijeme studija bio najveći uzor?
Milo Sakač: Obožavao sam klasiku i secesiju, Andrea Palladija i Otta Wagnera, te našeg Viktora Kovačića.

NMMU: Sjećate li se kada ste zaradili svoj prvi novac i na što ste ga potrošili?
Milo Sakač: Svoj prvi novac sam zaradio s pet godina na tatinom gradilištu, kad sam pomagao Jošiju na mješalici. Ne sjećam se na što sam potrošio tih pet dinara koje sam čuvao kao svetinju.

NMMU: Koji vam je bio najzahtjevniji / najizazovniji zadatak u profesionalnoj karijeri i na koji ste svoj projekt najponosniji?
Milo Sakač: Najzahtjevniji zadatak je bio 'probiti led' Beča i realizirati prvu samostalnu izložbu, 2017. Najizazovniji zadatak bio je izbor i izvedba radova za izložbu u Račiću, obzirom da je to konačna afirmacija u 'vlastitom gradu', na što sam izuzetno ponosan i zahvalan gospodinu Franceschom.

NMMU: Dok slikate razmišljate li kao arhitekt?
Milo Sakač: Zapravo kad slikam uopće ne razmišljam, vodi me pretpostavljam, neki slojeviti poriv koji sadržava sva iskustva proživljenog u mojih 60 godina.

NMMU: Tko su kupci vaših radova?
Milo Sakač: Kupci mojih radova dolaze iz svih profesija.

NMMU: Za koji ste grad najviše profesionalno vezani?
Milo Sakač: Tri su grada za koje sam profesionalno vezan: Beč, gdje sam dvije godine živio i imao atelijer - koji je definitivno presudan za moju afirmaciju kao slikara -  grad je u kojem bavljenje slikarstvom s arhitektonskom poviješću pogotovo predstavlja posebnu vrijednost, obzirom da su u tamo arhitekti visoko cijenjeni, a Beč je ujedno i jedna od metropola umjetnost (pa tako i slikarstva). U Beču vrijedi samo rad, bez obzira na titulu, 'tvoj rad te predstavlja', što je kod nas, evo što se mene tiče, do izložbe u Račiću bila 'nemoguća misija' u afirmativnom smislu u 'stručnim krugovima'.
Živio sam i radio u 2. Bezirku koji je uz 20. epicentar umjetnosti, slikara, kipara, pjesnika, muzičara, plesača... koji tu žive i djeluju.
Nadalje je tu moj Zagreb, gdje mi je bazni atelijer, u kojem živim i djelujem veći dio života, tu je i najviše mojih 'obožavatelja'. Omiš je mjesto gdje sam godinama imao atelijer i Galeriju na Fošalu u vrtu, te u ovom trenutku gradimo atelijer u masliniku u Gatima, epicentru Poljica.

Razgovarala: Lana Šetka
Reprodukcija: Milo Sakač i ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i kustos izložbe Branko Franceschi na otvorenju umjetnikove izložbe u Galeriji Josip Račić. Foto Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb