Đuro Seder
Mrtva priroda, 1977.
tempera/papir
MG-3969
Đuro Seder spada u generaciju hrvatskih umjetnika od kojih se, na određeni način, očekivalo da nakon II. svjetskog rata obnove modernističke umjetničke principe. Očekivanje je bilo osnaženo službenim brisanjem socijalističkog realizma iz kulturne politike zemlje, što se dogodilo negdje upravo u vrijeme kada mladi Seder završava zagrebačku likovnu akademiju (prva polovica 50-ih godina). Obnova se umjetničkog modernizma odvija na dva traka. Na jednom se traku obnavljaju ideje Bauhausa, a na drugom se slijede principi apstraktnog ekspresionizma i tada aktualne filozofije egzistencijalizma. Postavši 1959. član „Gorgone“, Seder je svoj umjetnički put tražio u apstraktnim i monokromnim slikama, slikama koje su se zadovoljavale ukazivanjem na vlastitu materijalnost: okvir, nanos pigmenta, platno i slično. Pod utjecajem egzistencijalizma, a kasnije zahvaljujući i kontaktima članova grupe s Yvesom Kleinom, Seder je znao reći da je na slikama iz tog perioda nastojao prikazati prazninu, ne samo kao metaforu ljudskog života, nego kao konkretno osobno osjećanje.
„Mrtva priroda“ stoji negdje između Sederove gorgonaške faze i faze koja joj čini suprotnost, a u kojoj se priklonio ekspresivnom slikarstvu s naznakama ljudske figure, pejzaža i slično. Raznobojni kolorit, pastozni namazi boje i jaka stilizacija motiva postale su tako glavne odlike njegovog slikarstva od početka 80- ih godina do danas. Na ovoj se „Mrtvoj prirodi“ još uvijek ne razaznaju realistički motivi, još nema jakih, kontrastnih boja, potez rukom je naglašen, ali smiren velikim plohama boje. Jasno je da je Seder odustao od prikazivanja praznine, ali da još traži sadržaj kojim bi je ispunio.
Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.