Miljenko Stančić
(1926. - 1977.)
Vjekoslav Karas, 1953.
ulje na platnu
46 x 67 cm
MG-2175

Miljenko Stančić (1926. – 1977.) začetnik je i najznačajniji slikar hrvatskog poslijeratnog nadrealnog i fantastičnog slikarstva utemeljenog na tradiciji, preciznom tonskom moduliranju i nasljeđu starih majstora (G. de La Tour, J. Vermeer iz Delfta, P. de Hoh), kao i slikara čistoga oka – Josipa Račića. Izrazitom vještinom te sintezom starog i novog stvorio je jedinstveni stil u maniri tzv. muzejskog, anakronog slikarstva. Njegov opus od ranih 50-ih do kasnih 70-ih čine osobne metamorfoze (vedute Varaždina, fantazijske preobrazbe ljudskih likova, metafizičke figure u poetičnim interijerima, erotski sadržaji) i prigušene game obasjane „oduhovljenom rasvjetom i sve virtuoznijom melankoličnom paletom“ (M. Krleža). Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu 1949., a 1951. grafiku na Specijalnoj školi T. Krizmana. Na Akademiji predaje od 1960. do 1977.
Slikar Karas (1953.) rano je antologijsko svjedočanstvo o vrednovanju tradicije (Karasova Rimljanka, 1845. – 1847.), smrtnosti (Karasovo samoubojstvo) te autorove identifikacije sa začetnikom novovjekovnog hrvatskog slikarstva. Sve je na slici simbolično, redukcijski opisno i atributivno: „(...) lutnja (...) to je glazbalo iz ruku Karasove Rimljanke (...) Ugašena je svijeća smrt; prazna je paleta nedovršeno djelo; bačena je kocka promašen život. (...) prostor je Karasove radionice samo zrcalno otisnuta mrtvačnica.“ (I. Zidić, 1979.). Stančić je bio član Grupe petorice, a od 60-ih je izlagao na izložbama belgijske grupe Fantasmagie.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb