Frano Šimunović
(1908-1995)
Napuštanje tame, 1977.
ulje/platno
110 x 164 cm
MG-3976

Frano Šimunović (1908. – 1995.) slikarski je klasik prijeratne moderne i gestualna slikarstva visoke moderne. Sin je književnika Dinka Šimunovića (1873. – 1933.). U ranijoj fazi (1932. – 1946.) izrazito je socijalno-kritički osviješten (Gostionica Sloboda, 1936.; Cirkus 1941.). Studirao je na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu do 1934. (Lj. Babić, J. Kljaković). Polovicom 30-ih usavršava se u Madridu kopirajući i F. Goyu i D. Velasqueza. Lutajući po madridskim predgrađima crtanjem produbljuje socijalno-ekspresivne afinitete. Crta prizore iz periferije velegrada, bogalje i prosjake – najniže na društvenoj ljestvici – naglašavajući grubu ironiju, dramatičnost i grotesku života. Na prvoj samostalnoj izložbi u Zagrebu 1935. izlaže radove iz Španjolske. Slika i vedute zagrebačke periferije i pejzaže Zagore intenzivnih boja pod utjecajem Van Gogha. Za vrijeme rata crta i slika zbjegove i logore, ali također Goyom nadahnuta uprizorenja cirkusa. Nakon rata stvara mitski i surovi pejzaž Dalmatinske zagore; kamene ograde, međe, gomile iskazane u polaritetu između tamne, zemljane palete i bijelih prožetosti i isijavanja. To postaje njegova trajna preokupacija. Na slici Napuštanje tame (1977.), taj zemni krajolik postaje onostran i kozmički, nadzemaljski pejzaž. Svjetlosnim raspršivanjem motiva približava se gestualnoj i organičkoj apstrakciji. Bavio se i ilustracijom (Grimmove bajke i pripovijetke D. Šimunovića). Dio svoga i opusa supruge Ksenije Kantoci darovao je 1992. Modernoj galeriji. Od 1963. član je HAZU-a, a Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo dobio je 1972.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content