Respektabilni fundus Zbirke medalja i plaketa Moderne galerije s ponajboljim radovima hrvatskih medaljera od polovice 19. stoljeća sadrži i djela prvih hrvatskih medaljerskih umjetnica iz prve polovice 20. stoljeća: Hermine Ferić, Mile Wod, Ive Simonović-Despić i Darinke Dade Janda. Među prvim profesorima na zagrebačkoj Privremenoj višoj školi za umjetnost i obrt, utemeljenoj 1907. godine, bili su Rudolf Valdec i Robert Frangeš-Mihanović.
Prve učenice su im bile pionirke hrvatskog medaljerstva. Prve studentice novotvorene zagrebačke privremene Više škole za umjetnost i obrt, između 13 djevojaka, bile su hrvatske kiparice Ljudmila Wodsedalek (Mila Wod) i Iva Simonović. Robert Frangeš-Mihanović podučavao je privatno od 1907. Herminu Ferić, najstariju među njima.
Hermina Ferić rođ. pl. Kušević (Milano, 3. ožujka 1844. – Mala Mlaka, 22. veljače 1923.), živeći u Zagrebu d 1907. do 1914. godine, ostvarila je solidan medaljerski opus od trideset i jedne portretne plakete. Portretirala je protagoniste iz svoje svakodnevice, osobe iz visokog društva i iz naroda s istančanom produhovljenošću izbalansirane plastične cjeline. Moderna galerije raspolaže s četiri portreta žena: Portret djevojčice (1909.) Portret gospođe Jakčin (1910.), Portret gđe. Mendnyansky de Medye rođ. Barkoczy (1911.), Portret starice s čipkastom maramom (1912.). Sve ih karakterizira minuciozno realistično i psihološko modeliranje portretiranih dama prikazanih u profilu na uglačanoj površini plakete. Čistoće ploha oslobođene bilo kakvih dekoracija i natpisa, omogućile su kreativnu usredotočenost na lica portretiranih s razrađenim detaljima. Njihovom uspješnom sinergijom ponajbolje su oformljene pojedinačne karakterne osobnosti.
Ljudmila Wodsedalek poznatija kao Mila Wod (Budimpešta, 18. rujna 1888. – Zagreb, 18. listopada 1968.) bila je najkompletnija umjetnica prve generacije žena kiparica s završenom Privremenom višom školom za umjetnost i obrt, 1911. godine. Prva polovica dvadesetog stoljeća vrijeme je njenog najproduktivnijeg stvaranja i najintenzivnijeg sudjelovanja na aktualnoj umjetničkoj sceni. U Modernoj galeriji čuvaju se njeni kiparski i medaljerski radovi iz tog razdoblja. Fascinira zrelost i snaga kojom je u sadri oblikovala Glavu starca (1910.) S druge strane, suptilnost i poetičnost oblikovanja karakteristika su brončane statuete Djevojčica na listu (oko 1938.). Nježnost, blagost i idealiziranje portretiranih prisutni su i na plaketama Mile Wod s prikazima djece i majki nastalima od 1916. do 1955. godine: Bartol Zmajić (1916.), Koko i Seka (1949.), Majka i dijete (oko 1955.). Plaketa hrvatskog političara Vlatko Maček najvjerojatnije nastaje oko 1929. godine, u vrijeme izvedbe spomenika Stjepanu Radiću. Na medalji Hrvatska sveta godina iz 1941. godine Mila Wod se pokazala kao kvalitetna autorica reprezentativnih spomenica.
Iva Simonović – Despić (Hrastovica kraj Petrinje, 18. travnja 1890. – Vasin Han kod Sarajeva, 12. srpnja 1961.), pohađala je, kao i Mila Wod, Obrtnu školu i kiparski odjel Privremene više škole za umjetnost i obrt. Iva Simonović-Despić poznata je i prihvaćena po portretima djevojčica i dječaka i dječjim figurama. Međutim, umješnost oblikovanja s neposrednim razumijevanjem modela, ponajbolje ostvaruje na licima starijih, karakternih osoba, koristeći se impresionističkim metodama, bilo da ih izvodi u punoj plastici ili reljefu (Starica, oko 1920.).
Darinka (Dada) Janda - Kossär (Zagreb, 6. srpnja 1907.) upisala je kiparstvo u klasi profesora Rudolfa Valdeca na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt 1926. godine i pohađala ju je do 1928. godine. O njenom životu i likovnom stvaralaštvu svjedoče samo Akademijin Matični list i jedna portretna plaketa. Plaketa „Dr. Gjuro Arnold“ (1924.) izvedena je u zatvorenim volumenima, s vrlo finim igrama svjetla i sjene na licu modela.
Kiparice iz razdoblja hrvatske moderne: Hermina Ferić, Mila Wod, Iva Simonović i Dada Janda, artikulirajući svoj likovni izričaj, prepoznale su medaljerstvo kao medij za osobne plastične izričaje, za samostalne stvaralačke svjetove, kao okvir za intimistička portretna djela. Zajedničko njihovim opusima je što su preuzele klasične oblike medaljerstva: medalju i plaketu, s likovima prikazanim u formi poprsja viđenog u profilu. Njihove klasične forme i kompozicije su bez konvencionalnih natpisa i bez reversa s konotativnim sadržajima. Plastičnim isticanjima karakterističnih svojstava, suptilnim modeliranjem neoklasičnih volumena oživotvorile su realistične fizionomije individualiziranih psiholoških stanja.
Medaljerska djela hrvatskih medaljerki iz fundusa Moderne galerije u Zagrebu, s dvadesetak originalnih medalja i plaketa uvode nas u suptilni svijet nepoznatih lica djevojčica, dječaka, staraca i poznatih osoba modeliranih u trajnom materijalu kao svjedočanstva društvenog i likovnog izričaja prvih desetljeća 20. stoljeća kada su djelovale kao prve žene medaljerke u hrvatskoj umjetnosti.