Zapisi
Prvotnu ideju zabilješki tragova vremena i prostora, mehaničkih i kemijskih odraza grada i snage prirode na isječcima asfalta Vitold Košir: kipar, grafičar i glazbenik sublimira u beskonačni horizontalni notni zapis, sugerirajući sekvencom povezanih kadrova filmski protok vremena. Poput piktograma, slikovnog pisma apstrahiranog vizualnog i verbalnog značenja sjedinjuje umjetnik jedinstvenim vizualnim sklopovima sve tri profesije vlastitosti i osobne načine izraza. Zapisi, već začeti u ciklusu o Marin Držiću (2008) – divovskim notnim knjigama, oslobođeni su iz korica nutarnjeg prostora i pomno organizirani u metalom omeđena polja statično-dinamičnih svojstava trodijelne akromacije. Autor osjeća i zna vrijednost i značenje stanke, u glazbenoj i vizualnim umjetnostima, međuprostora između tona ili harmonije, ostavljajući pred očima promatrača međuvrijeme, tišinu…, prazninu…, mikrokozmičko ništavilo, koje motritelj imaginacijskom montažom poput gledatelja u kinu povezuje lančanom reakcijom u pojmovnu cjelinu. Puno postaje prazno, ispupčeno udubljeno, geometrijsko amorfno i obrnuto, položeno dvoharmonjiskim odnosima što je dovoljno da se jezgrovito opiše svijet, čita tekst. Košir se izražava polaritetima. Polariteti: crno i bijelo, istina bol, dur i mol, muškarac – žena, mladost i starost, organsko – anorgansko, život i smrt…, temeljni jezik kozmosa u kojem se sve kreće i miruje u odnosima i tišini među njima.
Pažljivim promatranjem, uočava da su Zapisi strukturirani i prostiru se varijacijama osnovne teme. Vizualni sklop sastavljen je od dva horizontalna pravokutnika, ujedno omeđena i povezana metalnim linijama formiranim u horizontalne trake koje stvaraju izdužene međuprostore. Unutar njih raspoređeni su manji pravokutnici u nizu. Osnovni dijelovi temeljni na spomenutim polaritetima, koji, povezani, stvarju jedinstvenu kompoziciju čiji prekinuto-neprekinuti motivi poput lijepe grafičke arabeske igraju se, plešu, zvonko ili mutno, ujedno lagano i teško zvuče, slobodno prelazeći granice notnog zapisa, granice linija koje omeđuju plitki prostor, rasprostirući se izvan svih formata, izvan granica vidljivog. Pljeni jedinstvo različitosti cijelog ciklusa i nenametljivo, a lijepo grananje osnovne teme. Simboličkoj i doslovnoj težini materije hard ugođaja subordiniran je, zapravo, iz nje proizlazi Koširovski motiv diska i omanjeg kruga koji lebdi poput duha glazbe opirući se privezujućim silama, izvire u slobodni prostor diže se i spušta poput osnovne potke notnog zapisa. Izduživanje, izrastanje, dijagonalni kontrapunkt između lakog, lebdećeg motiva i teške asfaltne podloge, odnosi između hrapave, rustične materije išarane zapisima vremena i prostora isječenih i umetnutih novi prostor i vrijeme ujedno su svjedočanstvo potonjeg, ali i posve nova likovna vizualizacija autora koji je, zanimljivo je, i rock i klasični glazbenik. Svjedočeći dvije strane svoje ličnosti: tešku, zemnu i mušku i laganu, poetičnu i nježnu u jedinstveni sublimat osobne dijalektike, Vitold Košir povezuje slikovno pismo, glazbeni zapis, skulpturu i grafiku, gradski asfalt u jedinstveni protok vremena neprekinute sekvence koja se kreće poput filma ili apstraktnog pećinskog stripa, odražavajući fascinaciju gradom i zadivljenost prirodom. Glazbu i likovnu umjetnost sjajno su i različito interpretirali i Kandnski i Disney, pronalazeći sinkronosti između zvuka i slike, tonom, bojom, oblikom, harmonijom i ritmom. Na tom tragu, crno-bijelo-sivom elegancijom i apstraktnom ljepotom koja nadvisuje tvarnost stvarajući na prostornoj psihološkoj osi prema oku, rezonantne vizualne napetosti i glazbene odjeke je i Vitold Košir. Gledajući autorove kompozicije slušamo, slušajući ih vidimo.
Željko Marciuš
Vitold Košir rođen je 19. veljače 1966. u Zagrebu. Završio je Klasičnu gimnaziju. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je kiparstvo u klasi prof. Šime Vulasa 1989. godine. Studij viole diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1991. godine u klasi prof. Zlatka Stahuljaka. Zaposlen je u Simfonijskom orkestru Hrvatske radio-televizije kao stalni član.