Nema dvojbe da je Trumbetaševa odluka likovne interpretacije Matoševih stihova svojevrstan izbor po srodnosti. U Antunu Gustavu Drago se prepoznao, jer s njime dijeli kreativan nemir, zatim lutalačku, iseljeničku sudbinu, te – s njome povezanu – čežnju za domovinom i ljubav prema rodnom, zavičajnom krajoliku. Kao što Trumbetaša s Van Goghom veže strast sudjelovanja u ljudskoj muci i težnja za nesputanim likovnim izrazom, s Matošem pak ponajprije ga vezuje gastarbajtersko-pečalbarski nomadizam i nostalgija za sjevernohrvatskim ishodištem. Stoga nije čudno da je upravo u Cesarićevoj pjesmi “Trubač sa Seine“ slikar pronašao leit-motiv životarenja u inozemstvu i sanjarenja o slobodi u Hrvatskoj, te se odlučio odužiti Matošu kao idealnom prethodniku na putevima po tuđini i dostojnom pretku u ljubavi prema domovini.
(…)

Tonko Maroević, “Trubaču sa Seine – Trumbetaš s Meine”
(odlomak iz predgovora u katalogu izložbe)