U vrijeme kada je 1973. godine Vasilije Josip Jordan prvi put samostalno izlagao u MG i tako ušao u povijest modernog hrvatskog slikarstva, već je imao iza sebe desetak samostalnih nastupa širom ondašnje države i tri vrlo značajna u Bruxellesu i Antwerpenu. Mogli bismo kazati da su europski galeristi i publika prije od zavičajnih prepoznali Jordanov poetski nadrealizam i njegovo posve individualizirano evociranje slikarske baštine. I poslije te monografske izložbe u Modernoj galeriji, od koje nas dijeli gotovo četiri desetljeća, situacija se nije mnogo izmijenila, premda je evidentno da se Jordanovo brzo i blistavo sazrijevanje, dosezanje osebujna metafizičkog izričaja, uspjeh i korespondiranje s europskim pojavama trebalo pratiti, valorizirati i ravnopravno integrirati s onovremenom hrvatskom likovnom praksom. Alain Bosquet, Stephane Rey, Paul Caso, Gérard Xuriguera, Giorgio Segato i dr. pisali su o Une qualité exceptionnelle; o Oeuvres de Jordan  au long de la muraille de rève (Le Soir), o Jordanovu slikarstvu kao une théâtre pour fantomes (Le Figaro), uvrštavali ga u antologije figurativnog slikarstva XX. st. (Les figurations de 1900 a nos jours, Editions Mayer, Paris) i promicali njegove slike i sjećanja na izložbama u Bruxellesu, Parizu, Bologni, Padovi, Milanu i drugdje.

Retrospektivna izložba slikarskog opusa Vasilija Josipa Jordana, u koncepciji autora Milana Bešlića i likovnom postavu Biserke Rauter Plančić, bila je cjelovit prikaz slikarova opusa s više od 100 ulja, pastela, akvarela i crteža te zasigurno slikarska svečanost “najvišeg stila” na koju je zagrebačka publika odviše dugo čekala.