NMMU: Koje radove predstavljate na svojoj aktualnoj izložbi u Galeriji Josip Račić?
Manuela Vladić-Maštruko: Na aktualnoj izložbi u Galeriji Josip Račić predstavljam projekt pod nazivom Povijest bolesti, čitanja, radosti, tuge i starosti (Metamorfoze.) koji govori o krhkosti i snazi ljudskog tijela i želji ljudskog duha da kreativnošću (umjetnošću) premosti jaz između urušavanja duhovnog i tjelesnog do kojeg neminovno dolazi u trenutku kada naše tijelo sve teže slijedi ili pak ne može više slijediti razigranost uma i duha. Do toga najčešće dolazi biološkim propadanjem tijela uslijed prirodnih procesa uzrokovanim starenjem i obolijevanjem. Suočena s dugogodišnjom bolešću te biološkim i fiziološkim promjenama uzrokovanim procesom starenja na svome tijelu, započela sam (terapeutski) rad na rukom pisanom i ilustriranom knjigom – artist book, u kojoj obuhvaćam teme naznačene u naslovu iz osobnog ali i univerzalnog gledišta odnosno sociološkog diskursa. Baveći se temama kao što su starost i bolest, koje kao društveni konstrukti nose negativni predznak, željela sam proći kao kroz svojevrsni osobni proces preobrazbe, od tjelesnog do duhovnog, od destruktivnog ka konstruktivnom ali i pokušati utjecati na širu društvenu sliku promovirajući ideju da se i takve takozvane turobne teme i stanja mogu doživjeti i izraziti s kreativnom energijom te nam uzvratiti s isto toliko životne i duhovne energije. Struktura knjige je slojevita i višeznačna kako u vizualnom tako i pisanom sloju, a interakcija slike i teksta nadopunjena je različitim trodimenzionalnim prodorima i iskoracima iz/u dvodimenzionalne plohe papira u maniri pop-up knjige. Istom tehnikom nastala je i serija originalnih crteža pod nazivom Meditacije koje također izlažem u Galeriji Josip Račić.

NMMU: O nazivu izložbe Povijest bolesti, čitanja, radosti, tuge i starosti - metamorfoze?
Manuela Vladić-Maštruko: Naziv Povijest bolesti potječe od onih sažetih dijagnostičkih zapisa kojima liječnici dokumentiraju naše zdravstveno stanje, preko svakodnevnih osjećaja radosti i tuge povezanih s bivanjem do preobrazbi koje kroz starost i bolest doživljavamo na tjelesnom nivou pa sve do duhovnih preobrazbi koje možemo ostvariti ako na starost i bolest gledamo kao na mogućnost prihvaćanja osobnog izazova i učenja.
Svako poglavlje u knjizi bavi se određenom bolešću odnosno dijelom tijela/organom i preobrazbom uzrokovanom procesima bolesti i starenja. Pišem i rišem o promjenama, događajima ili osjećajima povezanim s određenim dijelom tijela (od bora na licu, početka staračke mrene do ugradnje različitih medicinskih proteza) i ilustriram ih perforirajući papir iglama, povezujem tehnikom kolaža (koristeći stare medicinske i tattoo atlase) i crtežom olovkom ili potezima kista, ponekad na duhovit i (samo) ironičan način a ponekad tako da izravno očitujem svoju ranjivost, tugu, strahove ili nadanja. Međutim, u svim osobnim preobrazbama koje se označuju posebnim imenima potvrđuje se stanovita univerzalnost i jednakost duha a jedinstveno i pojedinačno postaje općenitije i kolektivno.
U pojedinim poglavljima karnevalski se poigravam sa svojim identitetom prerušavajući se u/i identificirajući se sa ženskim umjetničkim i mitološkim ikonama, od antičkih do modernih i suvremenih; od Afrodite do Fride Kahlo; poigravam se prikazima ženskog tijela u povijesti umjetnosti lutajući od objekta do subjekta, a to činim iz više razloga. Ja, baš kao i Frida započinjem život u boli nakon preživljavanja prometne nezgode. Nakon nezgode obje smo podvrgnute brojnim operacijama a pomagala za hodanje su stalni inventar naših ateljea. Poveznica se nalazi i u izražavanju i uključivanju autobiografskih elemenata u umjetnički izričaj, povezanih s okolnostima života. Sestrinstvo po vokaciji nalazim i s hrvatskom umjetnicom Editom Schubert i američkom umjetnicom Kiki Smith, kako u korištenju laboratorijskog inventara u umjetničke svrhe tako i u stvaranju nadrealnih figuralnih kreacija i prikaza raspadanja ljudskog tijela koje se u suštini bave (ženskim) tjelesnim i duhovnim životnim iskustvom.
Na knjizi, koja je još uvijek u procesu rada, i crtežima pod zajedničkim nazivom Meditacije radila sam intenzivno posljednje dvije i pol godine. Tijekom rada na knjizi započela sam s objavljivanjem kratkih video zapisa o procesu nastajanja knjige na svom Facebook i Instagramu profilu a pozitivne reakcije potakle su me da o ovoj knjizi počnem razmišljati ne samo kao o osobnoj terapeutskoj knjižici već kao o umjetničkom djelu s kompozitnom vrijednošću. Projekt je u do sada bio potpomognut sredstvima Ministarstva kulture i medija RH i Društva hrvatskih književnika kao online projekt, a u prvoj fazi nastanka sudjelovao je i na 22. Festivalu prvih koji se pod temom Tugovanje održao 2024. u Zagrebu, te u Puli 2025. na izložbi Paradigmatski ritmovi anestezije . Ove godine doživio je i neke međunarodne uspjehe, a  prilog o njemu objavio je međunarodni Women United Art Magazin dok će u lipnju moj video rad o ovoj umjetničkoj knjizi biti predstavljen u Sjedinjenim Američkim državam na izložbi Disable Women Make History and Art u Toledo Musem of Art u Ohiju.
Tijekom boravka na međunarodnoj radionici animacije Zagreb filma u Komiži, na otoku Visu, počela sam razvijati ideju i knjigu snimanja za transformaciju projekta u dokumentarno - animirani film kojeg vidim kao sljedeću fazu razvoja i komunikacijskog kanala projekta. Sve je započelo s umjetničkom knjigom kao osobnom ispovijesti a zatim se priča počela granati i širiti u više smjerova. Volim istraživati i eksperimentirati i raduje me kada se nađem u neistraženim predjelima i kada iskušavam različite medije i narativne i njihove hibridne inačice. Bilo je, za mene, vrlo izazovno kako ostvariti zanimljivi postav ove izložbe. Umjetničku knjigu ne možete dati u ruke svakom posjetitelju na pregledavanje, brzo bi se uništila, pa sam zamislila postav koji posjetitelju nudi dva video rada s listanjem knjige i otkrivanjem njene nutrine i niz od 70 fotografija vizuala iz knjige koji su isprintani na Forex materijalu. Galerijski postav čine i instalacije s epruvetama i Petrijevim zdjelicama s kojima se uspostavlja laboratorijski okvir unutar izložbe u kojem se tijelo ne promatra kao dovršen sustav, nego kao razvojni proces koji teče. U dijalogu s crtežima izloženima u Petrijevim zdjelicama, koji prizivaju mikro-svijet i pogled izbliza, uspostavlja se napetost između unutarnjeg i vanjskog, između nevidljivog i vidljivog, odnosno osobnog, intimnog, subjektivnog i takozvanog vanjskog objektivnog svijeta.
Dok Petrijeve zdjelice sugeriraju intimni, gotovo mikroskopski prostor tijela, epruvete uvode vertikalni niz “uzoraka” – fragmenata iskustva. One ne nude znanstvenu klasifikaciju, nego krhku, osobnu kartografiju: mapiraju iskustvo, alate, proces i tragove rada – olovke, konce, pigment – a ondje gdje ih ostavljam praznima upućuju na odsutnost i neuhvatljivost ali i spremnost na nova iskustva i doživljaje.
Minimalne oznake na epruvetama, ispisane školskim rukopisom, ne imenuju, nego naznačuju: trag, pokušaj, pomak, zastoj - uvode vrijeme kao tihi proces promjene i prostor u kojem njegujemo rast. Između mikro i makro razine, instalacija otvara prostor u kojem se tijelo pojavljuje kao trag, proces, stalno perpetuivno nestajanje i nastajanje, transcendentalno obnavljanje.
Iako postav s Petrijevim zdjelicama i epruveta sugerira laboratorijsko, bolničko okruženje on priziva i simboliku alkemijskog laboratorija u kojem su drevni alkemičari pokušavali od neplemenitih kovina napraviti zlato te poziva na metaforičku preobrazbu u kojoj se starost i bolest, poput naizgled neplemenitih kovina, nastoje prevesti u neku drugu vrijednost - ako ne u eliksir mladosti, onda u eliksir mudrosti.

NMMU: Uz umjetnički, pedagoški rad ima značajnu ulogu u vašem stvaralaštvu, od kojeg je velik dio posvećen djeci. Osmislili ste i oslikali petnaest slikovnica… O kakvim je slikovnicama riječ?
Manuela Vladić-Maštruko: Po rođenju svojih dviju kćeri Lene i Nike počela sam stvarati pričice koje sam im pripovijedala a one su često tražile i da im nešto iz tih priča i naslikam, zapravo smo često zajedno slikale i smišljale priče a one su vrlo rano u djetinjstvu imale i kameru u svojim rukama i radile i video pričice sa svojim lutkama i kućnim ljubimcima. U našoj obiteljskoj radionici 2003. nastala je prva hrvatska umjetnička interaktivna računalna slikovnica u obliku video igre pod nazivom Melisa u zemlji slatkiša i bila je predstavljena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Iako je u svom površinskom sloju (gejmerski rečeno first level) bila namijenjena djeci ona je u dubljim slojevima tematizirala strah od tada nove tehnologije, položaj muzeja u potrošačkom svijetu zabave i razapetosti pojedinca između njegovog osobnog osjećaja sreće i imperativa sreće kao društvenog konstrukta u materijalističkom ozračju i okruženju.
Većina mojih slikovnica su u klasičnom obliku tvrdo ukoričene knjige i kao tako oblikovan medij za mene imaju posebne kvalitete, od taktilne (format, kvaliteta i struktura papira..) do vizualne i spoznajne (tema, boje, oblici, tipografija…) i nisu zamjenljive digitalnim inačicama. Za mene, svaka priča treba svoj specifični izražajni medij, neke priče će biti puno dojmljivije ispričane u digitalnom formatu a neke u analognom-klasičnom.
Pri izradi ilustracija za slikovnice sam također voljela eksperimentirati, iskušavati se u novim tehnikama i medijima. Svoju prvu autorsku slikovnicu pod nazivom Pužić slikar pretvorila sam dvadesetak godina kasnije u animirani film a posebno zanimljivo iskustvo u sferi izrade slikovnice bio mi je rad na slikovnici za slijepu i slabovidnu djecu pod nazivom Ja, stablo koju sam objavila u suradnji s Gradskom Knjižnicom Zadar i mojom udrugom Arte Insula. Bilo je vrlo izazovno pronaći tehniku kojom ćemo tiskati taktilnu slikovnicu na brajici i ta potraga je, uz bezbroj pokušaja i promašaja, kao i potraga za sredstvima za ostvarivanje tog poduhvata trajala gotovo 4 godine. Rad na slikovnici zahtijevao je proučavanje načina na koji slijepe i slabovidne osobe percipiraju i striktno primjenjivanje tih principa te pronalaženje primjerene teme i razvijanje njenog narativa.
Osim pisanja i ilustriranja slikovnica u praksi, zanima me i teorija pa sam sa svojim izlaganjima desetak godina redovito sudjelovala na međunarodnim stručnim skupovima pri Bijenalu ilustracije u Bratislavi te objavila nekoliko znanstvenih radova.

NMMU: Kako se sjećate svog djetinjstva?
Manuela Vladić- Maštruko: Živjeli smo u blizini mora, more je hranilo našu maštu i sve su naše dječje igre bile prožete morem (osim igre kauboja i Indijanaca); izrađivali smo brodove od naplavljenog drva i konzervi sardina, u obližnjem parku gradili splav kako bi se otisnuli na morska prostranstva, kraj školske godine slavili kuhajući na vatri ogrce i priljepke u majčinom pocinčanom loncu za iskuhavanje rublja, naučili plivati na ruševinama starog talijanskog drvenog kupališta, naše mačke i pse hranili šparićima i glavočima koje smo sami ulovili na udicu...
Ne bih mogla reći da je moje rano školovanje obilježila karizma ili utjecaj neke posebne učiteljice ili učitelja likovnog. Moglo bi se reći da je moja majka zapravo bila moja prva učiteljica likovne kulture. Iako nije imala formalno obrazovanje, prema nekom svom unutarnjem nagonu, zanimala se amaterski i entuzijastički za umjetnost. U vrlo skučenim uvjetima života u 60-tima prošlog stoljeća izrezivala je reprodukcije umjetničkih djela iz ženskih časopisa i njima ukrašavala zidove moje sobe. Među tim reprodukcijama moji tadašnji miljenici su bili Vincent van Gogh i Picasso iz ružičaste faze. Roditelji mi nisu puno čitali ali su mi za laku noć pričali priče koje su sami izmišljali i darivali me slikovnicama i preplatama na dječje časopise. Zapravo, koliko se sjećam, upravo sam zahvaljujući tim časopisima sama naučila čitati s četiri godine. Moje najdraže slikovnice iz djetinjstva, koje još uvijek čuvam, su Ježeva kućica Branka Ćopića s ilustracijama Vilka Glihe Selana i Tko je Videku sašio košuljicu Frana Levstika s ilustracijama Rože Piščanec. Vjerujem da su itekako utjecale na moj sadašnji imaginarij. U doba mog djetinjstava djecu se nije vodilo u muzeje osim možda u sklopu školskih izleta, ali gledanje i čitanje slikovnica iz moje zbirke bili su zapravo moji prvi posjeti galeriji i muzeju. A tako zapravo i treba biti i tako i danas jest. Slikovnice su prvi djetetov dodir s umjetnošću i stoga trebaju biti pomno i kvalitetno osmišljene.

NMMU: O studentskim danima na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti?
Manuela Vladić-Maštruko: Studentski dani na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti bili su najljepši dani mog života u Zagrebu. Živjeli smo i studirali s velikom strašću. Tadašnja omladinska kulturna scena bila je vrlo živa, većinom organizirana oko Galerije studentskog centra, zagrebačkih glazbenih klubova (Kulušić, Jabuka, Lapidarij) i omladinskih medija kao što su bili Polet i Studentski list.
Kao izuzetnu i vrlo važnu osobu u mom studiranju i umjetničkom razvoju istaknula bih profesora Ferdinanda Kulmera. Bio je izuzetan umjetnik ali i pedagog. Imao je neku vrstu dragocjene pedagoške intuicije…njegov mentorski komentar bi vas odmah katapultirao u budućnost, odnosno nekamo kamo biste možda i sami stigli ali tek mnogo kasnije. Nešto slično tome sam i sama osjetila tijekom svog pedagoškog rada s djecom i mladima. To je neka vrsta intuitivnog - skoro mističnog uvida u nečiju kreativnu osobnost i potencijal koja pedagogu omogućava da primjereno pogurne svoga učenika prema naprijed.
Po nekom ustaljenom obrascu, nakon završetka studija kretalo se iz Galerije Vladimir Nazor koja je bila otvorena tek diplomiranim umjetnicima, zatim su tu bile Galerija Proširenih medija, Galerija Studenskog centra i Galerija Spektar – danas Galerija Vladimir Bužančić. Salon mladih u Zagrebu i Bijenale mladih u Rijeci bile su vrlo važne manifestacije i imali smo velika očekivanja od njih, u smislu izgradnje buduće karijere. To je općenito bilo vrijeme velikih očekivanja i snova o budućnosti ali mislim da je to bilo više vezano uz našu mladost nego uz društvenu klimu i okruženje. Vrlo važne i karizmatične osobe su mi bile Antun Maračić i Željko Jerman. Iako su i sami bili umjetnici bavili su se teorijom i kritikom i pisali osvrte za tadašnje medije. Bilu su nešto stariji od moje generacije a zanimali su se za mlađe umjetnike i promovirali njihovo umjetničko stvaralaštvo.

NMMU: Jeste li ikada kreirali kazališnu scenografiju ili kostimografiju?
Manuela Vladić-Maštruko: Kreirala sam više kostimografija i scenografija za manje predstave ali moja najbolja kostimografija za baletnu predstavu Spartak u Lenjingradskom Kirov kazalištu nije nažalost, nikad realizirana a voljela bih da jest i to iz više razloga. Moj dragi kolega, slovenski kipar Bojan Štokelj, radio je scenografiju za predstavu i pozvao me da budem autorica kostimografije. Rokovi su bili kratki i crtala sam dan i noć a u to doba bez interneta i ostalih komunikacijskih pogodnosti crteže sam slala svake večeri noćnim vlakom u Sloveniju a Bojan ih je slao dalje avionom iz Ljubljane za Lenjingrad- danas Sankt Petersburg. Nažalost, Bojan je već tada bio bolestan a bolest se pogoršavala i on je uskoro preminuo te nismo realizirali taj projekt. Iako sam se u međuvremenu morala riješiti mnogo svojih crteža, ove crteže još uvijek čuvam u svojoj arhivi.

NMMU: Teme koje istražujete u svom recentnom stvaralaštvu odnose se na identitet, sjećanje i odnos između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Postoje li neki umjetnici / umjetnice u čijem radu prepoznajete sličan introspetivni senzibilitet?
Manuela Vladić- Maštruko: Postoje umjetnici i umjetnice kojima se vraćam tijekom cijelog života, ne zato što bih željela raditi poput njih, nego zato što u njihovim djelima prepoznajem slična pitanja. Među njima su Frida Kahlo, Kiki Smith, Niki de Saint Phalle, svaka na svoj način zaokupljena tijelom, ranjivošću, identitetom i transformacijom. Bliski su mi i Louise Bourgeois te Joseph Beuys, umjetnici koji su osobno iskustvo pretvarali u univerzalni jezik umjetnosti. Ono što me posebno privlači jest sposobnost da se unutarnji svijet, sjećanja, strahovi, snovi i tjelesna iskustva prevedu u vizualni oblik. Umjetnost me zanima upravo kao prostor susreta unutarnjeg i vanjskog svijeta, osobnog i kolektivnog iskustva.

NMMU: Kuća na moru?
Manuela Vladić-Maštruko: Nakon gotovo četrdeset godina života u Zagrebu, suprug i ja vratili smo se u moju rodnu kuću u Zadru. Taj povratak dogodio se prirodno, u životnom razdoblju kada su naše kćeri odrasle i krenule svojim putem. Povratak nije bio samo promjena adrese nego i svojevrsni povratak sebi, prostoru sjećanja i krajoliku koji je obilježio moje djetinjstvo. Kuća se nalazi u blizini mora i okružena je mediteranskim vrtom koji se neprestano mijenja s godišnjim dobima. Pogled na more, svjetlo, biljke i ritam prirode postali su dio moje svakodnevice i procesa stvaranja. Mislim da mi život uz more daje neku širinu i uči me strpljenju i prihvaćanju promjena. Možda upravo zato u svojim recentnim radovima sve više promišljam vrijeme, transformaciju, odnos prolaznosti i trajanja te način na koji osobna iskustva postaju dio šire životne priče.

NMMU: Najdraže provedeno vrijeme?
Manuela Vladić-Maštruko: Najdraže mi je vrijeme provedeno s obitelji, prijateljima, knjigama, u radu. Pas i drugi brojni kućni ljubimci koje smo imali unosili su posebnu vrstu jednostavnosti, ljubavi i radosti u svakodnevicu. Uz njih čovjek lakše ostaje prisutan u trenutku i ne zaboravlja koliko su važne male stvari: kretanje, igra, dodir, zajedništvo.
Volim i trenutke samoće u ateljeu, kada crtam, čitam ili zapisujem misli. To nisu odvojene aktivnosti; često se upravo iz čitanja, promatranja ili razgovora rađaju nove ideje za umjetnički rad.

NMMU: Kojim biste emocijama opisali svoj životni i profesionalni put dosad?
Manuela Vladić-Maštruko: Kada bih svoj životni i profesionalni put morala opisati kroz nekoliko emocija, to bi bili znatiželja, ustrajnost, zahvalnost i radost. Znatiželja me uvijek vodila prema novim medijima, tehnikama i područjima istraživanja. Ustrajnost mi je bila potrebna kako bih prolazila kroz životne i profesionalne izazove, uključujući bolest i brojne promjene koje donosi vrijeme. Osjećam i veliku zahvalnost prema ljudima koje sam susretala na tom putu – profesorima, kolegama, učenicima, obitelji i prijateljima. A radost stvaranja ostala je ista kao i u djetinjstvu, kada sam prvi put uzela olovku u ruke. Možda se upravo u toj trajnoj radosti – nekoj vrsti zaljubljenosti u život, nalazi razlog zbog kojeg se umjetnošću bavim cijeli život.

Priredila i razgovarala: Lana Šetka
Reprodukcije: (1) Manuela Vladić-Maštruko,  crtež iz ciklusa Meditacija 6, 2026. / kombinirana tehnika (grafitne olovke, olovka u boji, konac, kolaž, perforacije, tempera na papiru) / 29,7 x 42 cm / Foto Manuela Vladić-Maštruko (2.) portret umjetnice Manuele Vladić-Maštruko u ateljeu (detalj)  / Foto Vojin Maštruko (3) Manuela Vladić-Maštruko, iz umjetničke knjige, 2024. - 2026./ Foto Manuela Vladić-Maštruko