Sanja Iveković
Opća opasnost (sapunica) / 1995.
kolor video
t=6,33 min
MG-6840-f

Upravo bi video “Opća opasnost (sapunica)” mogao poslužiti kao dokaz da je javni televizijski servis instanca s kojom je Sanja Iveković (1947) - proslavljena hrvatska umjetnica i feministica - u neprestanoj komunikaciji, od samih početaka svoga umjetničkog djelovanja kada se u okviru festivala Trigon u Grazu 1973. zajedno s Daliborom Martinisom uhvatila u koštac s prirodom televizijskog emitiranja, do trenutka kada televizijski medij, tijekom Domovinskog rata (1991-95.) u Hrvatskoj - prije implementacije World Wide Weba - još jednom potvrđuje svoju društvenu aktualnost. Nije to dijalog, to je konfrontacija, ali od one vrste koja sa sobom nosi rezultate u obliku specifične umjetničke spoznaje. Video prikazuje fragmente iz popularne južnoameričke serije, tzv. sapunice i fragmente iz filma “Do posljednjeg daha” Jean-Luc Godarda, a koji su bili emitirani na hrvatskoj javnoj televiziji tijekom ratnih zbivanja. Budući da je unatoč ratu, hrvatska televizija uspjela osigurati emitiranje na cijelom području zemlje, pokazalo se da televizijski medij može poslužiti i kao sredstvo za uzbunjivanje civilnog stanovništva: tijekom emitiranja dnevnog programa (informativne emisije, filmovi, sportska događanja itd) upozoravalo bi se gledatelje da su na određenoj lokaciji počela ratna djelovanja i da pojačaju svoj oprez. Upozorenje je imalo formu klasičnog televizijskog telopa: pri dnu ili vrhu televizijskog ekrana bio bi pušten tekst koji bi obavještavao gledatelje da je znak opće opasnosti izdan za određenu lokaciju. Te neobične jukstapozicije – proglašavanje izvanredne situacije na pozadini zabavnog sadržaja javne televizije - Sanja Iveković je hvatala na svom kućnom prijamniku i od snimaka napravila video, a on nam pak, iz svoje uradi sam estetike ukazuje na nekoliko važnih momenata, od kojih ovom prilikom treba istaknuti sljedeće. Najprije na sam kraj jednog dugog razdoblja u kojem je sredstva javnog informiranja (radio, televizija, novine) bilo moguće organizirati i kontrolirati centralistički, zatim i na tužnu činjenicu da je sve podložno promjeni – država, tehnologija, umjetnost – osim društvenih stereotipa o ženi: u oba slučaja, u Godardovom filmu i južnoameričkoj sapunici, ženina je uloga svedena na katalizator romanse.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb